RATKO PETRIĆ
Između A i Ž nalazi se… - 24. 4. – 20. 5. 2006.
Bojno polje, aluminij, 38x34x7 cm, 1985.
Dakako, odustajem predstavljati Ratka Petrića i tako potrošiti i najmanjeg retka na isticanje njegove uloge u novijem hrvatskom kiparstvu. Po znatiželji i istraživanjem tema (ironijskih) i materijala, Petrić je u unutar biafranske obitelji (ukoliko takvi neprilagođeni tipovi uopće imaju obitelj) kojoj je jedno vrijeme pripadao, zaseban slučaj. Ovaj agent ćudoređa, ovaj diverzant koji se ubacuje u društvenu, političku i (ne)moralnu pozadinu, u samo središte bljutave prilagodljivosti, autor Pilata, Kipleraja, tvorac Erupcije, Svevida i tupih pečata birokrata, njeguje i danas žalosno akutan projekt Ljuski u kojima je nekoć stanovao čovjek a koje se ispražnjele klatare i suše na svekolikom propuhu ljudske ledenice.
Ranije strasti sada su umirene, opne zavarene slovima i čistim jezikom kojim je svaka strast i pobuna utišana na konstataciju. Ali stvari, uza svu svoju estetiku, stoje gore nego ranije jer zadobijaju svjesnu koru neke uljuđene estetične sređene anomalije. I svečane gluposti nisu više eksces, još manje afekt nego konstatacija koju od potpune katastrofe spašava samo Petrićeva duhovitost. Istančani smisao za inverzije, za dvosmislenosti i aluzije unutar likovne čistoće koja je izvanjski gledalac ne oskudijevaju značenjima. Kao da se afekti kodiraju i postaju znakovima dok ispod umivene kore ipak kuca bijeda. To je usprkos prividnoj čistoći znaka i miru daljnji korak Petrićeve ironije koja je dobila zamah iskazujući fini slijed i konture procesa koji se više ne zgražava nad slikom zloće svijeta nego mu čisti lice pripremajući ga za vjenčanje s ništavilom. Sada je to čista estetika letrizma, prava leteromanija procesi i nivelacije mirenja i ironije i – samo ponavljam – duhovitost spašava ovaj svijet u kojem postoji pravo ornamentalno bogatstvo rješenja u kojemu je grotesknost postala norma za lijepo skrojeni sanduk ništavila.
Slova su osnovna tema i noseći znakovi, oblikovana i značenjska okosnica ovih malih Petrićevih minijatura. Lica sa ispisanim malim i velikim boginjama zapravo su umivene i stabilizirane slike gluposti, s kojim je tupošću slova prošarana svaka misao. Tako je raniji svijet socijalne (ne)pravde dovučen do „estetike“ i sada je na sceni stid bez uzde, u kojem je moguć i vjerni odlijev ženskog pubisa, slova koja su prekrila ljudski mozak i svi znakovi koji su preplavili svijet koji se u Petrićevu slučaju „brani“ (samo)ironijom, humorom ili erotskom aluzijom. Odlijev pubisa žene, novinske bljuvotine koje zamjenjuju lice, leteromani svih vrsta i boja imaju oblik neke tautološke jednoličnosti i tuposti jer su forma i sadržaj u najvećoj mogućoj intimnosti i blizini.
Slova iz 1989 ili Letermani I, II iz iste godine navijestili su razmnožavanje jednoličnosti serijskih bića oboljeli od tiskovnih i masmedijalnih znakova kojima se ljudske glave, kao oglasni stupovi , oblažu i tapeciraju. Potom Lice-cink, Lice-olovo. I aluzije na ženske atribute u mramornom slovu M ili P ili falusoidna sugestija erektivnog ili spuštenog slova K, projekt za spomenik Zagrebu (odbijen) sa početnim stepenastim slovom grada, hommage Gaudiju… i druge radnje manjih dimenzija raspon je gibljive Petrićeve znatiželje i hladni prilozi Petrićevih rješenja koja više ne padaju teško na želudac. Sada su to čisti znakovi i lijepi fragmenti Petrićeve pobune koja je promijenila obličje premda su „maske polimorfne a porok homogen“ što bi kazao La Rochefoucauld.
Stoga ne treba ništa zaključivati.
S Petrićem se zapravo nikada ne zna.
Ive Šimat Banov
Lice, terakota, visina 40 cm, 2004.
Z (Skica za spomenik gradu Zagrebu), 1992.,
mramor, bronca, visina 28 cm
Popis izloženih radova:
1. Bojno polje, 1985., aluminij, 38x34x7 cm
2. Lice (Autoportret), 1991., terakota, visina 37 cm
3. Z (Skica za spomenik gradu Zagrebu), 1992., mramor, bronca, visina 28 cm
4. T, 2004., drvo, visina 58 cm
5. N, 2004., granit, visina 26,5 cm
6. K, 2004., granit, visina 30 cm
7. K, 2004., granit, visina 20 cm
8. P, 2004., mramor, 34 cm
9. M, 2004., mramor, visina 35 cm
10. L (Lice), 2004., granit, visina 35 cm
11. 0 (Nula), 2004., bronca, staklo, visina 26,3cm
12. Negativ I P, 2004., gips, bronca, dimenzije neizmjerljive
13. Lice, 2004., terakota, visina 40 cm
14. Lice, 2004., terakota, visina 49,5 cm
15. Lice, 2004., terakota, staklo, visina 14 cmŽ
16. Lice, 2004.,cink, 29,7×40,4 cm
17. Lice, 2004., olovo, 40×25 cm
18. Sagrada familija (U počast Gaudiju), 2004., bronca, visina 26,6 cm
19. Bojno polje, 2006., gips
20. Ostatak, 2006., drvo, metal, terakota, visina 188 cm
Lice (Autoportret), 1991., terakota, visina 37 cm
Snimio: N. Brkić
Ratko Petrić rođen je u Zadru 1941. godine. Diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Vanje Radauša 1966. godine. Pohađao je majstorsku radionicu prof. Vanje Radauša od 1996. do 1969. godine. Suosnivač je likovne grupe Biafra. Sada radi kao izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Adresa: Plitvička 15, Zagreb
Lice, cink, 29.7×40,4 cm, 2004.
M, 2004., mramor, visina 35 cm
(iz knjige dojmova)
