Ivan Branko Imrović 2005

IVAN BRANKO IMROVIĆ

Majka i dijete -  26. 9. – 8. 10. 2005. 

.
„Crtice uz jednu izložbu“

U atelijeru Branka Imrovića

Mali prostor niskog stropa ispunjen skulpturama. Onim već izlaganima, od terakote, pod staklenim poklopcima i onima još u radu, zamotanima u najlon, da se glina ne osuši. Ali i onima izlivenim u bronci, oko kojih se vrti najnoviji izlagački istup. Uz nekoliko iznimaka, motiv skulptura najčešće je isti: Jasminka. U mnoštvu varijanti. Kao metafora i kao simbol. Kao izlika za „mikelanđelovski“razgovor s materijalom i s medijem uopće. S volumenom i s prostorom. Uokolo skice u gipsu – ali i gotove skulpture u gipsu. Zatim instalacije. Pa ogledalo. I štafelaj. Odnekud ugodna glazba za koncentraciju. Puši se mirisni, aromatični čaj. Razgovaramo o umjetnosti. O Michelangelu. O Giacomettiju. O skulpturi općenito. Pokazuje mi nove bronce. Izložit će ih zajedno sa skulpturama od terakote i gipsa. Život, Smrt i Uskrsnuće. Snaga simbola. I onda će ih suprotstaviti crtežu, kroz koji intimno progovara što i kako u umjetnosti razmišlja. Ideja mu je da to budu dva ciklusa crteža/skica, istrgnuta iz bloka: „Crtačev dnevnik“ i „Imaginarni atelijer“. Godine nastanka svih radova i nisu bitne, ali su konceptualno pogodne za uspostavljanje određenih i međusobnih odnosa. Za balansiranje horizontala u vremenu i vertikala u prostoru. Prisjećam se jednog našeg, također zajedničkog, propitivanja, kroz izložbu, odnosno triju medija: skulptura-slika-crteža i izuzetne napetosti koja se pojavila u prostoru pri njihovoj dijalektičkoj konfrotaciji.
Već onda smo zaključili da je to koncept dovoljno izazovan da, kao work in progess, ubuduće nudi stalne mogućnosti istraživanja i značenjskog produbljivanja. Ono što sad zanima Branka je međusobni odnos između dva medija: skulpture i crteža, ali unutar same skulpture, kao pod-tema, zanimljiv je međusobni odnos tri kiparska materijala: bronce, terakote i gipsa.
.
Modeliranje
.
„Kiparstvo nastaje iz otpora materijala“, kaže Branko, dodajući – „Otpor je nužan kao modeliranje. Tu se razvija energija. I tu je strast kiparenje.“ Gledala sam kako iz komada gline oslobađa kip modelacijom. Brzo, koncentrirano, prema modelu. Uhvatio je pokret, koji je kretao iznutra i svoju logiku pokazivao na površini. A opet! Nije se tu radilo ni o kakvom direktnom portretiranju, već o transkripciji kod koje je unutrašnja logika bila temelj. Radilo se o autorskoj vizualnoj rekonstrukciji, s gestualnim otiscima na površini, ponegdje razvedenoj urezima i perforacijama, a ponegdje ravno rezanoj i tako prepuštenoj bogatstvu i vizualnih  taktilnih senzacija. Uz to, bilo je tu neke čudesne dramatike, izmiješane s poetikom.
.
Modeliranje mora
.
„Kako se može modelirati more?“ – pitala sam Branka.
„More je materija, koja u sebi sadrži silnu energiju Ono je tekuće i transparentno, ali i tvarno i kad se u njega uđe, njega se modelira, ali i ono samo modelira.“
Zanimljivo je kako more posjeduje toliko kiparskih principa. Ono obuzima čula svojim vibracijama, dinamikom i prostornošću. Osvaja poetičnošću i suptilnošću. Privlači duhovnošću – ali i plodnošću. I upliće svaki put neki novi izazov i neku novu spoznaju.
Pa kako ga onda kiparski predstaviti?
Branko ga predstavlja u liku žene, s čijim se mnogim karakteristikama ono može poistovjetiti. Osobito s plodnošću.
.
Crteži iz imaginarnog atelijera
.
Prisjećam se kad sam prije nekoliko godina prvi puta listala blok ispunjen crtežima pripremajući izložbu „Crtačev dnevnik“. Fascinirali su me tad ne samo crteži, nego i zapisi uz njih, u kojima Branko, uz rub, ili preko cijelog papira (a crtež je negdje na rubu) zapisuje svoje misli o snazi ovoga medija, o snazi prostornosti bjeline kod crteža, ali i o tome da crtež traži da ga se dovrši u skulpturi, kako bi tamo doživio svoju prostornu puninu. Ima zato u ovim njegovim crtežima beskrajne otvorenosti i krajnje pročišćenosti. Ima snage linije, koja je napeta do granice podnošljivosti. A opet, nekad je krotko združena s mrljom, u inspirativnoj igri suprotnosti koje se privlače. I koje, izmičući opipljivome, istražuju kategoriju prostora i čini se, dokidaju kategoriju vremena. Slijedim Brankovu liniju. Ona je jednom treperava, a drugi puta snažna. Ona u sebi istodobno nosi neposrednost, ekspresivnost i tankoćutnost. I ritam, u njegovoj čistoj, elementarnoj pojavnosti.

Razgledavamo ponovo crteže, pripremajući izložbu. Svaki list je sad zaštićen najlonskom „košuljicom“, a crteži su razvrstani u 2 ciklusa. Slažemo listove u dvorištu na pod, da još jednom pogledamo, a vjetar se poigrava i slaže po svome. Branko govori „Ovo je dobro“, a „Ovo baš i nije“. Međutim, njegovi su kriteriji oštri, a argumenti uvjerljivi.

Majka i dijete

Crteži sažetog i elementarnog govora, gestualni impulzivni, emotivno zasićeni i kontemplativno pročišćeni. Skulpture sintetizirane do znaka i često apstrahirane do simbola. One vladaju prostorom i gospodare ambijentom. Ali začudo, neobično usuglašene razgovaraju s crtežom.
Brankovu izložbu ne treba razgledavati na brzinu. Jer iščitavanje njegova opusa traži tankoćutnog promatrača i zainteresirana odgonetača.
.
Višnja Slavica Gabout
.

Ivan Branko Imrović
rođen je 1957. godine u Popovači. Maturirao je na Školi primijenjenih umjetnosti kod profesora Bifela i Doleneca. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer kiparstvo, u klasi profesora I.. Sabolića. Od 1983. do 1985. polazio je majstorsku radionicu „A. Augustinčića“ pod vodstvom profesora I. Sabolića. Godine 1986. postaje članom ZUH-a, te djeluje kao samostalni umjetnik. Od 1991. do 1992. godine aktivno sudjeluje u Domovinskom ratu. Radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. 



(iz knjige dojmova)