Dragica Lončarić 2005

DRAGICA LONČARIĆ

MINIMUS ET MAXIMUS – 28. 2. – 18. 3. 2005.


Stremljenje, 2001., ulje na platnu, 1450×1450 cm

Minimus et maximus / Drugo i treće lice Dragice Lončarić

U posljednjih desetak godina, akvareli Dragice Lončarić nametnuli su se kao iznimna vrijednost naše suvremene likovnosti. U tim se djelima ništa ne događa, tu nema priče, deskripcija je posve izostala, sve je svedeno na čiste ugođaje, na atmosferske čarolije, na zbivanja u velikim zonama neba i među oblacima. Već je uočen evidentni minimalizam i intimizam tih radova, te njihov osobiti slikarski rafinman: sa samo nekoliko „mrlja“ boje umjetnica uspijeva ostvariti istinsku pikturalnu senzaciju.

Riječ je o čistim pejzažima: u donjem dijelu zamjetljiv je tanki sloj zemlje – ravnice, polja ili brežuljkastog krajolika – na obzorju obrisi kakvog crkvenog tornja ili kuće, pokatkad i krošnja drveća, a sve je ostalo nebo, visoko, široko i duboko, prostrano i beskrajno nebo s oblacima. Umjetnica kao da se posvetila predočavanju isključivo goleme prostornosti. Stoga je gotovo dokinula realije, prepoznatljivo ne samo da svodi na minimum, nego i ono što je preostalo od krajolika uglavnom eliminira; ništa u tim radovima nije očvrsnuto u konzistentnim obrisima, sve se rasplinjava, sve je samo nagovještaj, slutnja. Zbog tog radikalnog sažimanja i reduciranja, ukida i bilo kakvo mjesno i vremensko određenje, te se približava samom rubu apstraktnog predočavanja. Ne zanima je lice nego duh viđenog. Zagledavši se u nebo, kao da zaboravlja zemaljsko. Stoga to nisu konkretne, zemljopisne slike, ti su akvareli u biti metafore, u njima je sve pounutreno: riječ je o psihogramima same umjetnice.

čarolije u nebu i zraku, u atmosferi, usredotočenost isključivo na svjetlosne efekte, uz vrlo osebujna osvjetljenja, te specifičnu i reduciranu kromatiku, dolaze ovdje do maksimalnog izražaja. Zapaža se gotovo nepogrešiv osjećaj za kolorističke nijanse, nema tu mnogo boje, na djelu su tek dva ili tri prevladavajuća tona s brojnim nijansama. Dragica Lončarić služi se kromatikom gotovo na rubu monokronizma; sve svodi uglavnom na tople smeđe i crvenkaste tonove. Te ranojutarnje ili sutonske scene, sunčanog ili olujnog neba, krajolici u magli ili kiši, rano ili kasnojesenski pejzaži, prepuni su romantičnih naboja. Sve je u njima usredotočeno na ugođaj, sve je nabreklo od plime osjećaja. Ima tu i lirike i dramatike, ima i melankolije, kao što ima i iskonske životodajnosti.

Umjesto staroholandske i rembrandtovske komponente, koje smo otkrivali u uljima na staklu ove umjetnice, u ovim akvarelima, često minijaturama od po samo nekoliko centimetara, ona kao da se zatravila turnerovskim iskustvima: jedva nazirajućim obrisima i potpunom rasplinutošću svega predočenog. Želimo li nadalje uspoređivati, mogli bismo otkriti stanovitu srodnost s Vaništinim simplificizmom i njegovim osebujnim minimalizmom. Vjerojatno više nesvjesno nego svjesno, Dragica Lončarić prihvatila je motto Josipa Vanište da je izostavljanje važnije od onoga što se unosi u djelo. Upravo to izostavljanje i pojačava apstraktnost njezinih slika, njihov purizam i sintezni dojam.

Rukopis joj je u potpunom suglasju s akvarelnom tehnikom: sve je fluidno, prozračno, lazurno, nježno, intimno. To je čista pikturalna magija, gdje „zvuk boje“ ima odlučujuću ulogu. I upravo je stoga ove radove moguće usporediti – radi njihove osebujne melodike, delikatnog lirizma, spleena – s Debussijevom glazbom. Nije li simptomatično da je Dragica Lončarić mnoge svoje slike nazvala nokturnima, a podsjetimo se, jedna od najznamenitijih Debussijevih skladbi zove se – Nokturno. I dalje, zar melankoličnost tih slika ne priziva zvukove Debussijeve simfonijske poeme Le mer? Naposljetku, u ovim akvarelima sve je jedva naznačeno, često nedovršeno, i ovdje, kao i u skladbama francuskog velikana, sve je prepuno krajnje profinjene osjećajnosti.

*

Rođena u Hlebinama, Dragica Lončarić bila je gotovo predodređena što će i kako slikati. I doista, na staklima kojima se izražavala gotovo punih dvadeset pet godina, i gdje je ostvarila također iznimnu virtuoznost, sretali smo brojne tematske i stilsko-morfološke značajke Hlebinske škole, fenomena uz koji je stasala. Najviše i najuspješnije bavila se pejzažima, s ostvarenom iluzijom dubine i širine, gdje smo također vidjeli uranjanje svega predočenoga u atmosferu. I tu se već usredotočila na luminizam, na stvaranje ugođaja, i tu je već dolazilo do sažimanja na bitno i dokidanja naracije. Usprkos tomu, zasitila se shema, te je odlučila mijenjati svoje stvaralaštvo. Prvu transformaciju ostvarila je u akvarelima. A kada je potom još smanjila formate, te počela slikati akvarele na samo nekoliko četvornih centimetara papira, uz rasplinutost svega predočenoga i u rješenjima gotovo na rubu apstrakcije, polučila je istinski osobna djela. Tu su prividno nestale sve veze sa zavičajnim Hlebinama, i u tom smo ciklusu otvorili novo lice ove umjetnice.

*

Novu izmjenu, novu metamorfozu, i to još radikalniju, uočavamo u njezinu stvaralaštvu od početka 2001. godine. Umjetnica se otad gotovo posvema posvetila slikanju detalja raznovrsnih cvjetova – cvjetnih čaški, latica, tučaka i samo ponekog lista. Te u naravi sićušne oblike višestruko uvećava, gotovo do gigantskih srazmjera, vršeći brojna sažimanja i eliminiranja; oni postaju sada i jedini protagonisti njezinih slika. Dok je u akvarelima predočavala beskrajnost krajolika i golemo nebo na malim ili minijaturnim papirima, u ovim se novim radovima bavi malim ili čisto sićušnim cvjetovima naslikanim na velikim, čak golemim površinama, od jednog do nekoliko metara četvornih. Pritom je promijenila i tehniku: slika, isključivo uljem na platnu.

U privatnom životu Dragice Lončarić cvijeće je oduvijek imalo važnu ulogu: u zavičajnim Hlebinama to bijahu cvjetovi u urednim gredicama koje su okruživale ulaz u roditeljsku kuću, ili cvjetovi u teglama smješteni podno podno kuću, ili cvjetovi podno prozora i uza stepeništa. U njezinom životnom i radnom prostoru u Zagrebu, cvijeće ispunjava brojne vaze ili je, u sasušenom obliku, dio mnogobrojnih ukrasnih aranžmana, itd. Od sredine osamdesetih, ona počinje i slikati cvijeće unutar klasičnih i uobičajenih kompozicija mrtvih priroda. To je započelo u vrijeme višemjesečnog boravka u Johannesburgu, kada se zatravila ljepotom egzotičnog raslinja, a nastavila povratkom u domovinu. No, trebalo je proći punih petnaestak godina kako bi se od prikaza uobičajenog cvjetnog aranžmana usredotočila na predočavanje samo jednog izdvojenog detalja cvijeta. A kada se to desilo, cvjetovi su u njezinim slikama počeli poprimati nova i višeslojna značenja.

Naravno, novine se nisu desile samo na platnu tematike i tehnike; radikalnije mijene otkrivamo i u koloritu te sadržaju i porukama slika. Umjetnica se sada služi sve ograničenijim brojem boja, pritom koristi velike površine jedne te iste boje, a u najradikalnijim rješenjima, koja su njezina najuspješnija djela tog neovisnog ciklusa, sve je svela na odnose samo dvije do tri boje. Primjerice, u cvijetu maka vidimo samo crvenu i crnu boju, s tek ponekom nijansom svjetlije ili tamnije crvene.

Dok se u prvim primjerima te nove tematike nazirao prostor unutar kojeg cvijet (isprva i više cvjetova) postoji, s vremenom u potpunosti napušta prikazivanje okolne prostornosti. Ne bavi se više ni cjelinom latice ili tučka, nego se usredotočuje samo na neke njihove detalje, čime prikazani dijelovi gube voluminoznost, a prostor unutar kojeg prirodno postaje više uopće nije naznačen. Time predočeno zadobiva novo značenje, a radikalnim pogledom iz bliza pospješuje i nove sadržaje slike. U tom ciklusu Dragica Lončarić sve svodi na znakove odnosno simbole.

Odavno je već uočeno kako neki cvjetovi posjeduju jaku erotsku aluzivnost. Kada je umjetnica i sama postala toga svjesna, počela je u svom stvaralaštvu na tomu ustrajavati. Ako se u početku zagledavala u cvijeće bez primisli i cvjetne je motive tumačila doslovno i narativno, otkrićem njihove višeznačnosti i onostranosti počela je to tendenciozno prakticirati. Osim samih oblika, u tomu joj služi i kolorit. Primjerice, velike crvene latice maka za nju nisu samo oblici točno određenog cvijeta, u prenesenom značenju to nije samo oblik ženskog spolnog organa, nego, s obzirom na boju, to su također znakovi i simboli koji izražavaju žudnju, strast (i požar strasti), ekstazu; simboli krvi i srca, u višem smislu principa života. U tim djelima stoga i valja sve odčitavati u višeznačnom i simboličkom ključu. (Za razliku od crvenih makova, bijeli ljiljani, primjerice, simboli su nevinosti, čistoće, nježnosti itd.)

U tim slikama prepoznajemo iskustva nekih fotografskih stremljenja s početka 20. stoljeća, od Stieglitza i Steichena do Paula Stranda, itd. Objektiv fotografske kamere unazad osamdesetak godina približio je i ono što obično ljudsko oko ne registrira. Nadalje, u ovim djelima Dragice Lončarić otkrivamo blizinu i s nekim rješenjima američke kultne slikarice Georgie O´Keeffe. Srodnosti s uvaženom Amerikankom, međutim, mogu se tumačiti i činjenicom što se obje slikarice inspiriraju istim cvjetovima: orhidejama, perunikama, ljiljanima, kalama, makovima, itd.

Koncentracija na te nove teme, u Dragice Lončarić otkrivamo fascinaciju modernizmom, kao i njezin osobni modernizam. Time je posvjedočila izmijenjeno i novo, treće stvaralačko lice. Pokazala je odlučnost i hrabrost: napustila je ustaljena (i uspješna) rješenja te se otisnula u nepoznato i neizvjesno, posvjedočivši svoj istinski stvaralački nerv.

U tom ciklusu, kako je lijepo već zapazila Božica Jelušić, zavladale „oslobođene energije Erosa“; piše ova pjesnikinja i o opijenosti čulima, hedonističkim zanosima, vulvastim laticama, falusoidnim tučkovima, itd.

Dok je u akvarelima Dragice Lončarić prisutan pogled iz daleka, u ovom se ciklusu cvjetova ona služi prvenstveno pogledom iz bliza. Dok se u akvarelima sve rasplinjava, u ovim slikama uljem na platnu svi oblici imaju konzistentne, čvrste obrise i forme. Pritom njihova jednostavnost, čistoća i odsutnost bilo kakve narativnosti pospješuju njihovu izrazitu monumentalnost. Dok se u akvarelima bavila vibracijom atmosfere, sada se bavi taktilnošću naslikane površine; nestalo je sfumata i kolorističkih nijansa te se sve zaledilo i svelo na samo nekoliko boja. Dok se u akvarelima bavila ugođajima, sada uznastoji na fizičkoj realnosti, tvarnosti, asocijativnosti, prenesenim značenjima i simbolici. Ako smo uz njezine akvarele spominjali svezu s muzikom i Dubussijem, uz ovaj novi ciklus mogli bismo apostrofirati Whitmanove Vlati trave. I Dragica Lončarić, kao i Walt Whitman, u svakoj, pa i najsitnijoj biljci vidi naime pojavu životne istinitosti i dovoljan razlog da se istinski živi.

Vladimir Crnković


Unutrašnji plamen, 2002., ulje na platnu, 1450×1450 cm

Dragica Lončarić rođena je 25. lipnja 1956. u Hlebinama, u Podravini. Nakon završene osmogodišnje škole, u Zagrebu pohađa Školu primijenjene umjetnosti, smjer unutarnje arhitekture. Prve slike radi 1967., a izlaže od 1969 godine. U biti samouka, godine 1977. usavršava tehniku slikanja na staklu, iznalazi osebujne motive, pejzažnu motiviku zagasitih i tamnih gama, te se usredotočila na osebujni luminizam. Tada i postaje profesionalnom slikaricom.
U razdoblju 1980/82. očituje znatne izmjene u svom stvaralaštvu: sve sa ima na bitno, ukida naraciju, pejzaž je osnovni nosilac napetosti djela. Uznastoji na predočavanju ugođaja, ponajprije melankoličnih sadržaja. Slike joj postaje tamnije, slijedimo razvoj od difuznoga prema partikularnom svjetlu; duktus je pritom sve slobodniji i vidljiviji.Za jednogodišnjeg boravka u Johannesburgu, 1985/86., paleta joj se rasvjetljava; uz pejzaže, od tog vremena slika i mrtve prirode.
Od kraja osamdesetih učestalo slika akvarele, koje kritika visoko cijeni radi krajnje sažetosti te posvemašnje koncentracije na ugođaje. U tim djelima ništa nije očvrsnuto u konzistentnim obrisima, sve se rasplinjava i sve je samo nagovještaj, slutnja; sve je fluidno, prozračno, lazurno, nježno, intimno.
Početkom 2001. bitno mijena svoje stvaralaštvo: počinje slikati cvjetove, koncentrira se gotovo u potpunosti na predočavanje cvjetnih detalja – latica, tučkova i lišća – s nizom simboličkih, erotskih konotacija; pritom sve slika na velikim, čak golemim platnima. Mijenja i tehniku, otada radi gotovo isključivo uljem na platnu.
Medu najznačjnija postignuća Dragice Lončarić valja ubrojiti: suradnju s Galerie Charlotte iz Münchena (od 1977. godine), što rezultira s više samostalnih nastupa u toj ustanovi te višekratnim sudjelovanjem na znanim sajmovima umjetnina u Kölnu (Art Cologne) i Düsseldorfu („Internationaler Kunstmarkt“), „Prix du public“ na međunarodnoj izložbi „Prix Suisse de peinture naive“ u Galerie Pro Arte, Kasper, u Morgesu 1980., te izlaganje u prestižnoj The Everard Read Gallery u Johannesburgu od 1985 godine. Slijedi sudjelovame na izložbama „Akvarel u suvremenom naivnom slikarstvu“, Galerija Virius, Zagreb 1988., „Hrvatska naivna umjetnost, 60 godina poslije“, Muzejsko-­galerijski centar, Zagreb 1992., a od 1996. djela su joj u stalnom postavu Muzeja Charlotte Zander u Bönnigheimu. Godine 1998. sudjeluje na izložbi „25 Jahre, Jubiläums-Ausstellung“, Galerie Hell, u Münchenu, na kraju bilježimo suradnju s Hrvatskim muzejom naivne umjetnosti, što tijekom proljeća 2000. rezultira uključivanjem njezinih slika u postav Muzeja te, dvije godine kasnije, samostalnom izložbom akvarela.
Godine 2003. slike su joj uključene kao dio scenografskog rješenja predstave „Vaginini monolozi“, američke spisateljice Eve Ensler, u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu.
Dragica Lončarić član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva naivnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i stvara u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
Munchen, Galerie Charlotte 1977., 1979. , 1990. – Amsterdam, Galerie Hamer 1978. – Breda, Galerie Guignol 1978. – Hlebine, Galerija 1979., 1984. – Zagreb, Galerija Mirko Virius 1979., 1982., 1990. – Göttingen, Altstadt-Galerie 1980. – Morges, Galerie Pro Arte, Kasper 1981., 1988. – Koprivnica, Podravka 1982., 1996. – Dugo Selo, Dom JNA 1982. – Wien, Altstadt-Galerie 1983. – Zagreb, Galerija Buljat 1984. – Zagreb, Galerija Dubrava (Dragica Lončarić, Nada Švegović Budaj) 1984. – Johannesburg, The Everard Read Gallery 1986. – Đurđevac, Galerija Stari grad (Akvareli) 1989., 1994. – Bielefeld, Volksbank, Westfälische Galerie 1992. – Zaprešić, Galerija Matije Skurjenija 1996. – München, Galerie Hell 1997. – Wien, Das Burgenländisch-kroatisches Zentrum 1998. – Pazin, Muzej grada Pazina (Akvareli) 2000. – Poreč, Galerija Zuccato 2000. – Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti (Akvareli) 2002. – Varaždin, Dora Art 2003. – Zaprešić, Galerija Razvid (Akvareli) 2004.


Za dolazak perunike, 2004., ulje na platnu, 1450×1450 cm

Osnovna literatura:
Božica Jelušić: „Nova imena u Hlebinskoj slikarskoj školi“, „Ruke“, br.18, „Glas Podravine“, Koprivnica 1978. – Marijan Špoljar: „Izložba mladih autora“, katalog istoimene izložbe, Galerija Hlebine 1979. – Josip Depolo: „Dragica Lonjariić“, katalog, Galerija Hlebine 1979. – Dragutin Feletar: „Smeđe game Dragice Lončarić“, „Glas Podravine“, Koprivnica 21. 9. 1979. – Božica Jelušić: „Žene ’81“, katalog istoimene izložbe, Galerija Hlebine 1981. – Alan Ekl: „Nos gospođe Charlotte“, Polet, Zagreb 25. 11. 1981. – Božica Jelušić: „Slike su psihogrami“, Oko, Zagreb 18. 3. 1982. – Božica Jelušić: „Prepoznavanje suštine“, Odjek, br. 15-16, Sarajevo 1. 8. 1982. – Vladimir Crnković: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerija Mirko Virius, Zagreb, Podravka, Koprivnica 1982. – Ive Šimat Banov: „Dragica Lončarić, katalog, Dom JNA, Dugo Selo 1982. – Tonko Maroević: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerija Buljat, Zagreb 1984. – Ive Šimat Banov: „Tragom poetske mašte“, Vjesnik, Zagreb 17. 3. 1984. – Vladimir Crnković, Marijan Špoljar, Igor Zidić: „Dragica Lončarić“, predgovori katalogu samostalne izložbe, Galerija Dubrava, Zagreb 1984. – Božica Jelušić: „Žestina postojanja“, predgovor katalogu samostalne izlozbe, Galerija Stari grad, Đurđevac 1989. – Grgo Gamulin: „Iz puste zemlje“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Virius, Zagreb 1990. – Božica Jelušić: „Svjetlo u tamnoj melankoličnoj gami“, „Vjesnik“, Zagreb 5. 12. 1990. – Josip Depolo: „Slikanje izvan standarda“, „Vjesnik“, Zagreb 10. 12. 1990. – Barbara Emde: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerie Charlotte, München 1990. – Božica Jelušić: „Latice kao krilatice“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Stari grad, Đurđevac 1994. – Željka Zdelar: „Dragica Lončarić, katalog, Galerija Matije Skurjenija, Zaprešić 1996. – Grgo Gamulin: „Prema teoriji naivne umjetnosti / Studije, eseji, kritike, prikazi, polemike 1961.-1990.“, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 1999. – Vladimir Crnković: „O akvarelima Dragice Lončarić“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Muzej grade Pazina, Pazin 2000. – Branko Mrkušić: „Kreacijski odzvuk zvonke poetike“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Zuccato, Poreč 2000. – Dorotea Jendrić: „S kistom u prirodi“, „Večernji list“, Zagreb 24. 7. 2000. – Josip Depolo: „Studije i eseji, kritike i zapisi, polemike 1954.-1985. i 1986.-1999.“, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 2001. – Vladimir Crnković: „O akvarelima Dragice Lončarić“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 2002. – Josip Škunca: „Čarolije u visinama“, „Vjesnik“, Zagreb 26. 7. 2002. – Vladimir Crnković: „Studije i eseji, recenzije i zapisi, interpretacije 1997.-2001.“, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2002. – Božica Jelušić: „Stvarnost, tvarnost, kvarnost“, katalog predstave „Vaginini monolozi“, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb 21. 2. 2003. – Božica Jelušić: „Carstvo nevinosti“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Dora Art, Varaždin 2003. – Božica Jelušić: „Dragica Lončarić, Srce je usamljeni lovac“, „Glas Podravine i Prigorja“, Koprivnica 22. 8. 2003. – Božica Jelušić: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerija Razvid, Zaprešić 2004.


Toplo buđenje, ulje na platnu, 1450×580 mm, 2001.


Suosjećanje, ulje na platnu, 1450×1450 mm, 2002.


(iz knjige dojmova)