DRAGICA LONČARIĆ
MINIMUS ET MAXIMUS – 28. 2. – 18. 3. 2005.
Minimus et maximus / Drugo i treće lice Dragice Lončarić
U posljednjih desetak godina, akvareli Dragice Lončarić nametnuli su se kao iznimna vrijednost naše suvremene likovnosti. U tim se djelima ništa ne događa, tu nema priče, deskripcija je posve izostala, sve je svedeno na čiste ugođaje, na atmosferske čarolije, na zbivanja u velikim zonama neba i među oblacima. Već je uočen evidentni minimalizam i intimizam tih radova, te njihov osobiti slikarski rafinman: sa samo nekoliko „mrlja“ boje umjetnica uspijeva ostvariti istinsku pikturalnu senzaciju.
Riječ je o čistim pejzažima: u donjem dijelu zamjetljiv je tanki sloj zemlje – ravnice, polja ili brežuljkastog krajolika – na obzorju obrisi kakvog crkvenog tornja ili kuće, pokatkad i krošnja drveća, a sve je ostalo nebo, visoko, široko i duboko, prostrano i beskrajno nebo s oblacima. Umjetnica kao da se posvetila predočavanju isključivo goleme prostornosti. Stoga je gotovo dokinula realije, prepoznatljivo ne samo da svodi na minimum, nego i ono što je preostalo od krajolika uglavnom eliminira; ništa u tim radovima nije očvrsnuto u konzistentnim obrisima, sve se rasplinjava, sve je samo nagovještaj, slutnja. Zbog tog radikalnog sažimanja i reduciranja, ukida i bilo kakvo mjesno i vremensko određenje, te se približava samom rubu apstraktnog predočavanja. Ne zanima je lice nego duh viđenog. Zagledavši se u nebo, kao da zaboravlja zemaljsko. Stoga to nisu konkretne, zemljopisne slike, ti su akvareli u biti metafore, u njima je sve pounutreno: riječ je o psihogramima same umjetnice.
čarolije u nebu i zraku, u atmosferi, usredotočenost isključivo na svjetlosne efekte, uz vrlo osebujna osvjetljenja, te specifičnu i reduciranu kromatiku, dolaze ovdje do maksimalnog izražaja. Zapaža se gotovo nepogrešiv osjećaj za kolorističke nijanse, nema tu mnogo boje, na djelu su tek dva ili tri prevladavajuća tona s brojnim nijansama. Dragica Lončarić služi se kromatikom gotovo na rubu monokronizma; sve svodi uglavnom na tople smeđe i crvenkaste tonove. Te ranojutarnje ili sutonske scene, sunčanog ili olujnog neba, krajolici u magli ili kiši, rano ili kasnojesenski pejzaži, prepuni su romantičnih naboja. Sve je u njima usredotočeno na ugođaj, sve je nabreklo od plime osjećaja. Ima tu i lirike i dramatike, ima i melankolije, kao što ima i iskonske životodajnosti.
Umjesto staroholandske i rembrandtovske komponente, koje smo otkrivali u uljima na staklu ove umjetnice, u ovim akvarelima, često minijaturama od po samo nekoliko centimetara, ona kao da se zatravila turnerovskim iskustvima: jedva nazirajućim obrisima i potpunom rasplinutošću svega predočenog. Želimo li nadalje uspoređivati, mogli bismo otkriti stanovitu srodnost s Vaništinim simplificizmom i njegovim osebujnim minimalizmom. Vjerojatno više nesvjesno nego svjesno, Dragica Lončarić prihvatila je motto Josipa Vanište da je izostavljanje važnije od onoga što se unosi u djelo. Upravo to izostavljanje i pojačava apstraktnost njezinih slika, njihov purizam i sintezni dojam.
Rukopis joj je u potpunom suglasju s akvarelnom tehnikom: sve je fluidno, prozračno, lazurno, nježno, intimno. To je čista pikturalna magija, gdje „zvuk boje“ ima odlučujuću ulogu. I upravo je stoga ove radove moguće usporediti – radi njihove osebujne melodike, delikatnog lirizma, spleena – s Debussijevom glazbom. Nije li simptomatično da je Dragica Lončarić mnoge svoje slike nazvala nokturnima, a podsjetimo se, jedna od najznamenitijih Debussijevih skladbi zove se – Nokturno. I dalje, zar melankoličnost tih slika ne priziva zvukove Debussijeve simfonijske poeme Le mer? Naposljetku, u ovim akvarelima sve je jedva naznačeno, često nedovršeno, i ovdje, kao i u skladbama francuskog velikana, sve je prepuno krajnje profinjene osjećajnosti.
*
Rođena u Hlebinama, Dragica Lončarić bila je gotovo predodređena što će i kako slikati. I doista, na staklima kojima se izražavala gotovo punih dvadeset pet godina, i gdje je ostvarila također iznimnu virtuoznost, sretali smo brojne tematske i stilsko-morfološke značajke Hlebinske škole, fenomena uz koji je stasala. Najviše i najuspješnije bavila se pejzažima, s ostvarenom iluzijom dubine i širine, gdje smo također vidjeli uranjanje svega predočenoga u atmosferu. I tu se već usredotočila na luminizam, na stvaranje ugođaja, i tu je već dolazilo do sažimanja na bitno i dokidanja naracije. Usprkos tomu, zasitila se shema, te je odlučila mijenjati svoje stvaralaštvo. Prvu transformaciju ostvarila je u akvarelima. A kada je potom još smanjila formate, te počela slikati akvarele na samo nekoliko četvornih centimetara papira, uz rasplinutost svega predočenoga i u rješenjima gotovo na rubu apstrakcije, polučila je istinski osobna djela. Tu su prividno nestale sve veze sa zavičajnim Hlebinama, i u tom smo ciklusu otvorili novo lice ove umjetnice.
*
Novu izmjenu, novu metamorfozu, i to još radikalniju, uočavamo u njezinu stvaralaštvu od početka 2001. godine. Umjetnica se otad gotovo posvema posvetila slikanju detalja raznovrsnih cvjetova – cvjetnih čaški, latica, tučaka i samo ponekog lista. Te u naravi sićušne oblike višestruko uvećava, gotovo do gigantskih srazmjera, vršeći brojna sažimanja i eliminiranja; oni postaju sada i jedini protagonisti njezinih slika. Dok je u akvarelima predočavala beskrajnost krajolika i golemo nebo na malim ili minijaturnim papirima, u ovim se novim radovima bavi malim ili čisto sićušnim cvjetovima naslikanim na velikim, čak golemim površinama, od jednog do nekoliko metara četvornih. Pritom je promijenila i tehniku: slika, isključivo uljem na platnu.
U privatnom životu Dragice Lončarić cvijeće je oduvijek imalo važnu ulogu: u zavičajnim Hlebinama to bijahu cvjetovi u urednim gredicama koje su okruživale ulaz u roditeljsku kuću, ili cvjetovi u teglama smješteni podno podno kuću, ili cvjetovi podno prozora i uza stepeništa. U njezinom životnom i radnom prostoru u Zagrebu, cvijeće ispunjava brojne vaze ili je, u sasušenom obliku, dio mnogobrojnih ukrasnih aranžmana, itd. Od sredine osamdesetih, ona počinje i slikati cvijeće unutar klasičnih i uobičajenih kompozicija mrtvih priroda. To je započelo u vrijeme višemjesečnog boravka u Johannesburgu, kada se zatravila ljepotom egzotičnog raslinja, a nastavila povratkom u domovinu. No, trebalo je proći punih petnaestak godina kako bi se od prikaza uobičajenog cvjetnog aranžmana usredotočila na predočavanje samo jednog izdvojenog detalja cvijeta. A kada se to desilo, cvjetovi su u njezinim slikama počeli poprimati nova i višeslojna značenja.
Naravno, novine se nisu desile samo na patnu tematike i tehnike; radikalnije mijene otkrivamo i u koloritu te sadržaju i porukama slika. Umjetnica se sada služi sve ograničenijim brojem boja, pritom koristi velike površine jedne te iste boje, a u najradikalnijim rješenjima, koja su njezina najuspješnija djela tog neovisnog ciklusa, sve je svela na odnose samo dvije do tri boje. Primjerice, u cvijetu maka vidimo samo crvenu i crnu boju, s tek ponekom nijansom svjetlije ili tamnije crvene.
Dok se u prvim primjerima te nove tematike nazirao prostor unutar kojeg cvijet (isprva i više cvjetova) postoji, s vremenom u potpunosti napušta prikazivanje okolne prostornosti. Ne bavi se više ni cjelinom latice ili tučka, nego se usredotočuje samo na neke njihove detalje, čime prikazani dijelovi gube voluminoznost, a prostor unutar kojeg prirodno postaje više uopće nije naznačen. Time predočeno zadobiva novo značenje, a radikalnim pogledom iz bliza pospješuje i nove sadržaje slike. U tom ciklusu Dragica Lončarić sve svodi na znakove odnosno simbole.
Odavno je već uočeno kako neki cvjetovi posjeduju jaku erotsku aluzivnost. Kada je umjetnica i sama postala toga svjesna, počela je u svom stvaralaštvu na tomu ustrajavati. Ako se u početku zagledavala u cvijeće bez primisli i cvjetne je motive tumačila doslovno i narativno, otkrićem njihove višeznačnosti i onostranosti počela je to tendenciozno prakticirati. Osim samih oblika, u tomu joj služi i kolorit. Primjerice, velike crvene latice maka za nju nisu samo oblici točno određenog cvijeta, u prenesenom značenju to nije samo oblik ženskog spolnog organa, nego, s obzirom na boju, to su također znakovi i simboli koji izražavaju žudnju, strast (i požar strasti), ekstazu; simboli krvi i srca, u višem smislu principa života. U tim djelima stoga i valja sve odčitavati u višeznačnom i simboličkom ključu. (Za razliku od crvenih makova, bijeli ljiljani, primjerice, simboli su nevinosti, čistoće, nježnosti itd.)
U tim slikama prepoznajemo iskustva nekih fotografskih stremljenja s početka 20. stoljeća, od Stieglitza i Steichena do Paula Stranda, itd. Objektiv fotografske kamere unazad osamdesetak godina približio je i ono što obično ljudsko oko ne registrira. Nadalje, u ovim djelima Dragice Lončarić otkrivamo blizinu i s nekim rješenjima američke kultne slikarice Georgie O´Keeffe. Srodnosti s uvaženom Amerikankom, međutim, mogu se tumačiti i činjenicom što se obje slikarice inspiriraju istim cvjetovima: orhidejama, perunikama, ljiljanima, kalama, makovima, itd.
Koncentracija na te nove teme, u Dragice Lončarić otkrivamo fascinaciju modernizmom, kao i njezin osobni modernizam. Time je posvjedočila izmijenjeno i novo, treće stvaralačko lice. Pokazala je odlučnost i hrabrost: napustila je ustaljena (i uspješna) rješenja te se otisnula u nepoznato i neizvjesno, posvjedočivši svoj istinski stvaralački nerv.
U tom ciklusu, kako je lijepo već zapazila Božica Jelušić, zavladale „oslobođene energije Erosa“; piše ova pjesnikinja i o opijenosti čulima, hedonističkim zanosima, vulvastim laticama, falusoidnim tučkovima, itd.
Dok je u akvarelima Dragice Lončarić prisutan pogled iz daleka, u ovom se ciklusu cvjetova ona služi prvenstveno pogledom iz bliza. Dok se u akvarelima sve rasplinjava, u ovim slikama uljem na platnu svi oblici imaju konzistentne, čvrste obrise i forme. Pritom njihova jednostavnost, čistoća i odsutnost bilo kakve narativnosti pospješuju njihovu izrazitu monumentalnost. Dok se u akvarelima bavila vibracijom atmosfere, sada se bavi taktilnošću naslikane površine; nestalo je sfumata i kolorističkih nijansa te se sve zaledilo i svelo na samo nekoliko boja. Dok se u akvarelima bavila ugođajima, sada uznastoji na fizičkoj realnosti, tvarnosti, asocijativnosti, prenesenim značenjima i simbolici. Ako smo uz njezine akvarele spominjali svezu s muzikom i Dubussijem, uz ovaj novi ciklus mogli bismo apostrofirati Whitmanove Vlati trave. I Dragica Lončarić, kao i Walt Whitman, u svakoj, pa i najsitnijoj biljci vidi naime pojavu životne istinitosti i dovoljan razlog da se istinski živi.
Vladimir Crnković 
Dragica Lončarić rođena je 1956. u Hlebinama, u Podravini. Nakon završene osmogodišnje škole u Zagrebu pohađa Školu primijenjene umjetnosti, smjer unutarnje arhitekture. Prve slike radi 1967., a izlaže od 1969. godine. U biti samouka, godine 1977. usavršava tehniku slikanja na staklu i postaje profesionalnom slikaricom. član je HDLU-a, Hrvatskog društva naivnih umjetnika i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.
Toplo buđenje, ulje na platnu, 1450×580 mm, 2001.
Suosjećanje, ulje na platnu, 1450×1450 mm, 2002.
(iz knjige dojmova)
