KRISTINA JEIĆ
Čudesna igra – monotipije iz ciklusa Trave i Glazbala – 8. 3. – 31. 3. 2004.
ČUDESNA IGRA
U djelu Kristine Jeić, kao što je poznato, često susrećemo orijentiranost na crtež i monotipiju. Isti je slučaj i sada, s listovima iz autoričine recentne produkcije što su predstavljeni na izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac. Ne znači da od vremena do vremena umjetnica ne poseže za drugačijim mogućnostima likovnog izražavanja, poput ulja i akrila, ili suhe igle i akvatinte. No, posve je razvidno da osnova tih radova sadrži prihvatljivu dostatnost zamišljena projekta – cjelovitost ideje iz koje, ovaj put u nizu isijava spektar silnica zagovarajući filozofiju prihvaćanja u okolišu otuđena čovjeka današnjice. Posrijedi je blok teza koji na osebujan način afirmira suvislo povezanu i konzistentnu poetiku inicijalne pomirbe, kako sa sobom, sa svojim ja, tako i svekolikim danostima egzistenicije u bolnu svijetu.
Početna pozicija ostvarene zamisli pripada glazbalima: violini, harfi, saksofonu te klaviru, instrumentima koji redom utjelovljuju širinu misli i osjećaja, anđeoske sfere, neobuzdanost naravi i na koncu ljudski i prirodni red, označen reproduktivnim potencijalom glasovira. Drugi nivo recepcije projekta pripada motivu livade, svojevrsnoj glazbi prirode koja, u biti, vodi završnoj ravni referiranja – razmišljanju, udubljivanju, duševnom razmatranju. Moja životna filozofija, reći će Kristina Jeić, može se sažeti u iskaz da glazba, kroz livade , vraća prirodi i cjelovitosti doživljavanja kao u djetinjstvu. Po tome, nezagađena, netaknuta priroda čisti, vodi biće prema meditaciji – prema doživljaju mora i oblaka čija je forma u umjetničinoj monotipiji rasplinuta na gotovo istovjetan način.
Posebnu značajku cijeloj stvari namiče odluka da sve monotipije budu otisnute u plavoj boji koja je među svim bojama najdublja. Pogled u nju tone ne susrećući zapreke i gubi se u beskraju, kao da boja neprestance izmiče, kako navodi Rječnik simbola. Ona je u apsolutnoj vrijednosti i najčišća pa predmetu olakšava oblike – otvara ih i zatvara. O tim ključnim svojstvima ovisi i simbolička primjena plave boje s kojom Kristina ciljano računa. Budući da je plava po sebi nematerijalna, da dematerijalizira sve što se u nju uhvati, to izlagačica nije mogla naći bolji ton za središnju misao svoga rada, istaknuto u temi na završetku niza u toj čudesnoj igri – u čistoj meditaciji na bazi rastvorene plaveti mora i nebeskih oblaka.
Josip Škunca
Kristina Jeić rođena je u Zagrebu 1965. godine. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala 1987. na Akademiji likovnih umjetnosti, Odjel za grafički dizajn u Zagrebu, u klasi profesora Miroslava Šuteja. Prvu samostalnu izložbu pod nazivom Mala zla kuća priredila je 1985. na Arhitekotonskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se slikarstvom i grafikom, a na grafičkom području najviše je postigla u tehnici monotipije na podlozi grafičkog otiska. O njoj su pisali Josip Škunca, Danijel Žabčić, Vanja Brdar, Elena Cvetkova, Tonko Maroević, Đuro Vanđura i drugi. članica je HDLU-a i HZSU-a. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudionica je velikog broja likovnih kolonija. Živi i radi u Zagrebu.
Adresa: Aleja ruža 31, Zagreb
(iz knjige dojmova)
