MIROSLAV ŠUTEJ
BLOW UP – 3. 2. – 28. 2. 2004.
Marcel Proust, crtež ugljenom, 1957.
Šutejev Blow up
Budući da crtež kao namjera ne pozna kraj, a kao tvar mora ostati blizak zbilji, on svoja izražajna sredstva improvizira prema potrebi, zaključuje Jean Clair. Ovom će iznimno zanimljivom opservacijom o klasičnoj likovnoj tehnici, zagovarajući i pomičući ju, ujedno i precizirati njene osobine i funkcionalnost, te ukazati na prirodu i razine značenjskih polja crteža.
Francuski teoretičar posebno će naglasiti i vrste govora kojima se crtež služi, napose onaj o napipavanju kao jednom od karakterističnijih, koji „…uvijek dodiruje neobrađeno tlo“. Taj neposredni dodir sa zbiljom, s vidljivim (ali i s doživljajnim!) svijetom što ga okružuje – zapravo sve što vidi! – upravo će u crtežu umjetnik ostvariti kao najneposredniji dodir.
Pred crtežima Miroslava Šuteja ove se napomene nameću kao nužne i poticajne u interpretaciji njegova golema opusa, u kojemu pojedini mu crteži imaju antologijsku vrijednost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Spomenuti tek jedan ili dva, kao u ovoj prigodi, znači otvoriti veliku temu o Šutejevu plodnom stvaralačkom djelu.
No, pred nama su dva rada napravljena prema crtežima iz Šutejevih studentskih dana. Naime, tehnikom povećavanja prenio je u drugi medij crteže datirane u 1957. godinu.
Crtežima, međutim nije zajednička samo godina i crtačeva ruka koja već tada fascinira iznimnim umijećem i vještinom, već ih povezuje i motiv. Na jednom je crtežu glava dječaka, a na drugom ženska glava, oba rađena istim materijalom – prešanim ugljenom. Iz tih crteža rađenih mladom rukom studenata na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu emanira snažna kompozicija koncipirana na čvrstom i klasičnom rimovanju svijetla i sjene. U tom dijalogu crnoga i bijeloga ovi crteži govore onom iskonskom snagom duha koja im i daje neposrednost, prirodnost i elementarnost izraza o kojoj je govorio citirani teoretičar. Iz crne plohe, čvrsto i sigurno, svjetlom modelira glave dječaka i žene u snažne forme. Zašto Šutej, pitamo se, nakon toliko desetljeća uzima ta dva crteža i hoće ih prenijeti u drugi medij povećavajući ih? Nedvojbeno je riječ o decidiranom autorovu izboru koji, rabeći postupak poznat u fotografiji, sada ih nastoji promijeniti uvećavanjem. Koristeći proces povećavanja, autor je htio vidjeti isti crtež u drugom mediju ne mijenjajući ga i ne intervenirajući u njemu drukčije osim dimenzijama.
Je li procesom povećanja prenio isti crtež ili je drugim, dakako većim mjerama, isto postalo drugačije i novo? Prenoseći crteže iz 1957. godine u drugi medij 2004. godine postupkom i tehnikom posve drugačijom nastoji promisliti njihovu vrijednost. Dok je u ranim crtežima izravni i neposredni dodir s materijalima i crtačevom rukom, sada se, upravo ta izvornost i autentičnost crteža ne dira, već se autentičnost ostavlja i provjerava u drugom mediju., koji nema dodirnih točaka s onim prvotnim i izvornim. Uvečavajući crteže u drugom mediju autor je htio i sugerirati drugačiji pristup svojim starim crtežima. Komentirajući ih u procesu povećavanja izdvojio je i apostrofirao među tolikim crtežima. Njegov izbor nije slučajan, a namjera mu je promišljena i cilja najviše na drugačije sagledavanje i novi pristup starim crtežima. I, dakako, stara, a evo, uvijek nova, uvijek iz početka, studentska radoznalost Šutejeva duha koja je njegovo stvaralaštvo tako snažno odredila i određuje.
I ovim, novim postupkom povećavanja starih crteža u novom i drugačijem mediju, izazov je kojega je Šutej morao istraživati. Uvećavanje crteža ponukalo nas je na pitanje: što se promijenilo? Uvećan je i promijenjen crtež ili medij!? Postavljajući nam ova pitanja, Šutej je ponudio i odgovre.
Milan Bešlić
Glava, crtež ugljenom, 1957.
Miroslav Šutej rođen je 29. travnja 1936. u Dugoj Resi. Školovanje je započeo na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti, nastavivši ga potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirao u grafičkoj klasi profesora Marijana Detonija 1961. godine. Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića ( 1961 – 1963 ), a kao stipendist francuske vlade boravio je 1964/65. godine u Parizu. Radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i u Širokom Brijegu. Redoviti je član HAZU, akademik. Izlagao je na oko 200 samostalnih i više od 1000 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Radovi mu se nalaze u brojnim privatnim
zbirkama, te u galerijama i muzejima diljem Evrope, Amerike i Azije.
(iz knjige dojmova)
