Milan Zoričić 2003

MILAN ZORIČIĆ

Affresco 24. 11. – 12. 12. 2003.


ZAPIS ZA MILANA ZORIČIĆA

Gotovo tri desetljeća nazočan je Milan Zoričić u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. I ne samo hrvatskoj. Naime, njegova višegodišnja izlagačka djelatnost također se potvrđuje i u susjednoj nam Italiji. U spomenutom razdoblju svakako je važno skrenuti pozornost i na činjenicu koja njegovo djelo kontekstuira kroz dinamični izlagački ritam. Primjećujemo da se ovaj umjetnik svojim samostalnim izložbama predstavlja tek kad je „zatvorio“ temu u koncepcijski čvrsto strukturiranu cjelinu. „Estetska potvrda“, primjećuje Rudolf Rainer, „koju Milan Zoričić godinama iznosi, posjeduje određenu kulturnu pozadinu, koja se ne ogleda samo u analitičkom pristupu kojim su osmišljeni njegovi radovi“, već “isto tako i u odmjerenosti samih tehnika zahvaljujući kojima isti nalaze ispunjenje.“ Nedvojbeno ova vrlo precizna odrednica Zoričićeva rada upućuje na njegovo iščitavanje u dva smjera. Prvi ga pozicionira kulturološki i stilistički i u njemu trebamo tražiti vrijednosti ovoga slikarstva. Stvaralački postupak odnosno likovna tehnika determinira njegov drugi smjer. Nimalo slučajno poseže Milan Zoričić za fresko tehnikom, rabeći je vrlo često. No, ona mu nije dostatna u svakoj stvaralačkoj fazi. Stoga se priklanja i ostalim postupcima, kombinirajući najčešće različitim tehničkim inačicama sintetičan i jezgrovit izričaj. Iznimnom konciznošću stvoreni radovi otkrivaju nam i autora kojemu je upravo ta decidiranost i preciznost postupaka važan u konačnoj realizaciji djela. Tako će se njegova gotovo perfekcionistička realizacija pokazati presudnom u formiranju stilskih osobina. Raznobojne i raznooblične plohe zidova, njihova elementarnost i zatečena, rekli bismo gotovo „naslijeđena“ ljepota, poticajni su u Zoričićevu radu. No, rabeći i često izravno „citirajući“ fragmente zidnih ploha i uskih i malenih ulica, tih kamenih stijena koje su međusobno vezane, ovim ili onim smjerom, tangiraju se i križaju otvarajući posve osebujne vedute u prostoru Zoričićevih radova. Gdjekad apostrofira citat iz kamene strukture vizualizirajući ga u likovnu činjenicu snažne iracionalne sugestivnosti. Drugi put će ga monumentalizirati. Slikarstvo Milana Zoričića, međutim, prvenstveno otkriva, na minimalističkom iskustvu, kao i onom geometrijske provenijencije, kroz prazne i gole plohe, prostore podsvjesnog prožete egzistencijalnim tjeskobama i nemirima, neizvjesnostima i slutnjama.

Milan Bešlić

IZMEĐU STILA I INTUICIJE

Na jednoj crno-bijeloj fotografiji (fotografija Mijakovac 2000. iz kataloga izlože – Bergamo 2001.) vidi se umjetnik kako sjedi na kamenom stepeništu zagledan u suru stijenu izranjenih lica koju omeđuje kameno ziđe i vijenac kamenica ili bunara (?) s jakim tragovima vremena, hrapavih površina isplakanih kišama, vlagom i vjekovnim erozijama sugerirajući osjećaj svoje ljudske i umjetničke pripadnosti tom svijetu. Da se ništa ne zna naravi njegova djela ova jedna fotografija može, ako ne razotkriti, onda pouzdano sugerirati i intuirati narav njegova cjelokupnog djela. Ta je fotografija, naime, dovoljno rječita i pored nje se sva tumačenja, vještačenja i gonetanja sadržaja čine pomalo nevještom i nepotrebnom mukom. Rado bih se stoga ostavio verbalnih namirenja i oslobodio sebe dužnosti da riječima još više još više zakompliciram manje-više jasan slučaj. Sura vlastitost kamena, sirovost i istodobno asocijativna plemenitost njegove kore, strukture i nanosi tvari, procesi mineralizacije, formiranja i orogeneze, tragovi kiselih kiša, suhoće i žege, oksidacija i plač stijene i svih posljedica ćudi vode ili mraza, lišajeva i vjetrova… otkrivaju smjernog čovjeka koji nastoji učiti od prirode. A učeći od prirode u njegovom se djelu zrcali vrlina slušanja prirodnih procesa ali i vrlina vlastita pravilna govora koji ne sterilizira i ne poništava naslijeđene i nataložene oblike života. Jer prenoseći te strukture na platno (strappo), nastojao je sačuvati svojevrsni faksimil i otisak prirode podređujući ga svojim kompozicijskim i geometrijskim granicama i poljima. Zoričić, naime, finoj zrnatosti, materičnosti i taktilnoj sugestivnosti kore površine pridaje korelat u vidu konstrukcije i geometrijske mreže prelamajući strukture tako da one sugeriraju dubine i prostore, svjetline i mrkline površina punih svojevrsnoga „grafizma“ materije i nijansi koje prizivaju gotovo katakombnu sasušenost krvi crvenice. Jedan je pisac naglasio prevlast i utjecaj avangarde u njegovom djelu i nama se složiti s tom tvrdnjom. Uz pripomenu da to nije primjer laboratorijskog spajanja instinktivnoga i promišljenoga to djelo ne širi samo enformelističku tezu o prolaznosti, slučajnosti ili povijesnosti (Argan) nego govori i o postojanosti i trajnosti. To je svojevrsni kodicil nasljeđenoga iskustva, pohranjenoga u memoriju koju samo idioti nude potpunom zaboravu dok sam umjetnik naglašava povratak zbilji i skromnosti – djelima koja su iskušavala i slasti razuma i slasti nagona, instinkta i promišljenosti, reda i nereda. A imajući dar raspoznavanja svijeta i njegove sugestivne i uzbudljive površine, a istodobno bivajući baštinikom moderne spekulativne kodificiranosti, u njegovu se djelu izmiruju slučajnosti i strukturalna volja kako bi se sačuvala neposrednost instinktivnoga, gestualnoga materičnoga, iracionalnoga – posebice prirodnoga! – izvan sterilizacije ili prevlasti jednoga nad drugim svojstvom. Taj napor proistječe iz osjećaja potpunosti i cjelovitosti života unutar morfologije krajolika koji se sjedinjuje sa arhitekturalnošću i konstruktivnim naporom koji ne škopi neposrednost i intuiciju.

To je duh kojemu riječi poput „moderno“, „racionalno“, „romantično“, „avangardno“, „novo“, „staro“, „tradicija“, „suvremeno“… ne predstavljaju točke odluke i alternative između kojih se odlučuje. On je čovjek koji stremi apsolutnoj pripadnosti svijetu kroz znakove svoje ljudske i umjetničke kako posebnosti tako i srodnosti. Kao epikurejac i euklidovac, Milan Zoričić zapravo sniva potpunost života i djela intuirajući zajedništvo stilizirane (geometrijske) i nagonske mogućnosti života.

Ive Šimat Banov

Milan Zoričić rođen je 8. siječnja 1955. u Drnišu. Od ranog djetinjstva živi u Kninu gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1973. upisuje Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Već nakon prve izložbe 1975. počinje se intenzivnije baviti slikarstvom. Ubrzo dolazi u kontakt sa značajnim imenima hrvatskog slikarstva (Vaništa, Michieli, Tartaglia i drugi). Prije diplome na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine napravio je nekoliko izložbi u Zagrebu, Zadru, Šibeniku, Kninu, te Dubrovniku. Dosad je izlagao na tridesetak samostalnih i ne mali broj kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Član je HDLU-a od 1988. godine. Od 2001. postaje članom grupe LIG Metarationality, s kojom izlaže u prosincu iste godine u Muzeju moderne umjetnosti – Gazoldo degli Ippoliti, Mantova (Italija), zatim u srpnju 2002. – Sala SS Filipo e Giacomo, Brescia (Italija), te u siječnju 2003. u Hatman gallery, Los Angeles.

Samostalne izložbe:
1975. Galerija arhitektonskog fakulteta, Zagreb
1979. Galerja Tvrđava, Knin
1979. Galerija Dubrava, Babin kuk, Dubrovnik
1979. Galerija sv. Krševan, Šibenik
1979. Galerija sv. Petar Stari i Andrija, Zadar
1980. Dom kuhure Đ. Đaković, Zagreb
1980. Atrij kazališta Marin Držić, Dubrovnik
1981. Galerja Tvrđava, Knin
1986. Golerija Ruđer Bošković, Zagreb
1989. Salon Galić, Split
1989. Galerija muzeja Drniš
1991. Studio Panigati, Milano
1991. Galerija Cififin, Genova
1991. Galleria 9 colonne, Bergarno
1992. Studio Di Gennaro, Milano
1994. Galleria Porte delle Gabelle, Milano
1996. Dioklecijanovi podrumi, Split
1996. Galerija sv. Krševan, Šibenik
1997. Galerija CEKAO, Zagreb
1997. Piazzetta Manzù, Bergamo
1998. Salon Galić, Split
2000. Sala ex Ateneo Bergamo Cilta’ Alta
2000. Galerija sv. Krševan, Šibenik
2000. Salon Galić, Split
2001. Ex Teatro Sociale Bergamo Citta’ Alt.
2002. Salon Galić, Split


(iz knjige dojmova)