Izbor iz fundusa galerije 2003

IZBOR IZ FUNDUSA GALERIJE

U povodu 35. obljetnice Galerije Dubrava - 29. svibnja 2003.


Ivan Lesiak, reljef, lim

45 GODINA NARODNOG SVEUČILIŠTA DUBRAVA

Svesti kazivanje na natuknice možda bi bilo najbolje rješenje u nakani da se o povijesnom razvitku današnjeg Narodnog sveučilišta “Dubrava” s malo riječi ipak ukaže na važnija događanja.

Bit će to stoga svojevrsni životopis ove ustanove kulture i obrazovanja. Iz njega će se moći iščitati značajnije činjenice potrebne u stvaranju predodžbe o onome što smo u tako dugom razdoblju činili, da bismo postali to što danas jesmo.

Podijelivši ovaj povijesni pregled djelovanja u desetljetna razdoblja, što se više budemo pri-micali sadašnjosti, razložno je da temeljitije ukažemo na sve ono što držimo ključnim za viđenje naše budućnosti. Stoga ćemo prva četiri naša desetljeća sažeto prikazati, dok petom dajemo više prostora, jer nas izravno povezuje s onim što smo znatnim dijelom prethodno osmislili i sustavno nastavili raditi u desetljeću koje je tek dijelom naše povijesti.
.

1958. – 1968.

Zamisao o osnivanju “ustanove sa zadatkom da radi na općem, kulturnom i političkom obrazovanju omladine i odraslih” objelodanila je još 1955. godine ondašnja najmasovnija društveno-politička organizacija. Premda se već tada prvi puta spominje Narodno sveučilište “Zagrebačka Dubrava”, sve će još sljedeće tri godine ostati na imenu, zamišljenom obliku bez ostvarenog sadržaja djelovanja.

Tadašnje općinske međe zaokruživale su približno 100 km2, dvostruko više ozemlja nego danas. Utemeljenjem neosporno značajne ustanove, željelo se žiteljima Dubrave ponuditi makar i mrvice najčešće duhovnoga stvaralaštva čovječanstva. U onodobnim općinskim proračunskim dokumentima moglo se razabrati da iskazana htijenja nisu imala ni izdaleka potrebno novčano pokriće. Dajući poticaj za osnivanje, željelo se s dnevnog reda skinuti izvršavanje tek jednog među inim političkim zada-cima.

Bitna promjena nastala je tek 1958. godine. Otad Narodno sveučilište “Zagrebačka Dubrava” postaje izdašnija, zasebna proračunska stavka. Očuvani dokument koji nosi nadnevak 12. veljače 1958. godine, najčvršće je uporište da se otada može govoriti o utemeljenju ove ustanove. Riječ je o pristupnici za učlanjenje upućenoj Savezu narodnih sveučilišta Narodne Republike Hrvatske. Puno-pravnim članom postaje tek 31. svibnja 1959. godine. To je značilo da su zadovoljeni i formalni i stvarni statutarni uvjeti za primanje u članstvo. Taj čin bio je prvi korak prema samostalnosti ustanove. Rješenjem Narodnog odbora općine Zagrebačka Dubrava od 19. rujna 1961. godine, Narodno sveučilište “Zagrebačka Dubrava” dobila je to priželjkivano statusno priznanje. Na istoj je sjednici donijeta odluka o promjeni imena u Narodno sveučilište “Božidar Adžija”.

Dotad su već razvijeni osnovni oblici rada u sekcijama, seminarima, tečajevima, uz uobičajena predavanja i priredbe. Krenuli su tečajevi solfeggia, harmonike i klavira, prikazivani su filmovi, odigrana je pokoja kazališna predstava, rjeđe je upriličen koncert klasične glazbe, ali su česte bile smotre vokalnih i zborova s instrumentalnom pratnjom, te glazbenih sastava dubravačke mladeži.

Novoimenovanom su Sveučilištu općinski odbornici dali i nove zadatke. Kako su u paketu promjena odlučili osnovati samostalnu Školu za opće obrazovanje radnika, usko surađujući morali su poraditi na zajedničkom obrazovanju odraslih.

Vratimo se nakratko još u razdoblje između 1958. i 1963. godine.

Svi su se programi ostvarivali u preuređenoj zgradi u Cerskoj 1, osim večernje škole za odrasle, koja je radila u učionicama stare škole u Borskoj ulici. Kako je i matično zdanje imalo višenamjensku dvoranu, moglo se upustiti u pripremu bilo čega gdje se očekivao masovniji odziv gledatelja. Tri puta tjedno mogle su se pogledati filmske predstave već i na 35 milimetarskoj vrpci, a pokretna filmska aparatura na 16 mm obilazila je okolna naselja – Čučerje, Oporovec, Resnik, Resnički Gaj, Granešinu, Miroševac i Slanovec, omogućivši uvid u domaće i svjetsko filmsko stvaralaštvo.

Gotovo istodobno neslućenu popularnost imali su televizijski prijenosi, poglavito sportskih natjecanja i zabavno-glazbenih festivala. Skupno gledanje određenih televizijskih emisija u velikoj dvorani zadržalo se gotovo kao svakodnevni ritual sve do sredine šezdesetih godina, kad su televizijski prijamnici postali dostupniji većini stanovništva.

Plesne večeri, jedan dan u tjednu, subotom i nedjeljom, uz živu glazbu tada već popularnih vokalno-instrumentalnih sastava ili onih koji su to željeli postati, posebna su priča. Uglavnom, tražilo se uvijek malo slobodnog mjesta na plesnom podiju.

Što tek reći za “Veseli petak”? U bez iznimke krcatoj dvorani, izredali su se brojni pjevači, među njima i legende naše estrade, sportaši, glumci, pjesnici, književnici i ini umjetnici. I ti su nastupi išli uživo, što im je davalo posebnu draž.

Teritorijalnim i administrativnim pripojenjem Dubrave općini Maksimir, od 25. veljače 1963. godine, Narodno sveučilište “Božidar Adžija” spaja se s maksimirskim i preuzima novo, njegovo ime: Narodno sveučilište “Otokar Keršovani”. Između 1964. i 1966. godine većina uhodanih aktivnosti u Dubravi zamire. Pokrenuti su samo tečajevi higijenskog minimuma za trgovce i ugostitelje, kako bi se osposobili za stručno rukovanje živežnim namirnicama, tečajevi higijensko-tehničke zaštite, te pruža-nje stručne pomoći u izradi normativnih akata u poduzećima.

Požar u veljači 1966. godine u Fijanovoj 6, nehotice će donijeti značajnu promjenu: povratak uprave Sveučilišta u Dubravu, u početku u ulicu Prosinačkih žrtava 1 (danas Dubrava 1). Ubrzo će se i većina dosadašnjih programa nastaviti ostvarivati ovdje kao i nekoć, štoviše, bit će i novih. Te godine osnovnoškolsko obrazovanje odraslih biva verificirano i postaje djelatnost Sveučilišta. Godinu dana kasnije počinje raditi i autoškola s teorijskom i praktičnom pripremom za polaganje vozačkog ispita na vlastitom Fiatu 750.

Nadaleko se pročula i izazvala zavidnu pozornost tzv. Škola za život. Danas je nezamislivo reći da je na tisuće dubravačkih mladih dolazilo dva puta tjedno slušati cikluse predavanja u skupina-ma o ozbiljnim temama: odnosima u obitelji, među spolovima, različitim oblicima ovisnosti, društveno neprihvatljivom ponašanju, očuvanju zdravlja itd.

Početno svaštarenje i postupna potreba da se stvore programske cjeline, već su 1963. godine dovele do prvog unutarnjeg organiziranja djelatnosti.Podijeljena je na Centar za društveno-političko i ekonomsko obrazovanje, Centar za rad s omladinom, te Centar za obrazovanje i kulturu. Razdoblje osamostaljivanja privodilo se kraju. Postavljeni zadaci obavljani su sve profesionalnije. Većina programa bila je besplatna.


Miroslav Šutej, serigrafija

1968. – 1978.

I dok bi se za početak ovoga desetljeća moglo reći da se nešto više pozornosti pridaje programima obrazovanja, postupno će doći do značajnijih promjena. Sveučilište je, što vlastitim snagama, što financijskom potporom iz različitih gradskih i lokalnih blagajni, najprije dogradnjom i s nekoliko preuređenja zgrade u Cerskoj 1, te korištenjem još nekih prostora, stvorilo pretpostavke za sustavnije i na višu razinu podignuto ostvarivanje niza kulturnih programa. Neki traju i u današnje doba.

Od 1974. godine, nakon jedne u nizu zagrebačkih komunalnih reorganizacija, tadašnje Narod-no sveučilište “Otokar Keršovani” postaje i djeluje kao općinska ustanova Dubrave, sve više okrećući se djelatnostima u kulturi, a napuštajući pomalo pojedine obrazovne programe.

Zacijelo je najznačajniji događaj cijelog tog desetljeća otvorenje prvoga stalnoga izložbenoga dubravačkog prostora – Galerije Dubrava. Potreba i zamisao da se uredi takav prostor postojala je i ranije, no, ne bi se ostvarila ni tada da nije bilo dobre volje i ustrajnosti u nakani da to oživotvore nekoliko entuzijasta u Sveučilištu. S obzirom na izrazito heterogeni sastav stanovništva Dubrave, od trenutka otvaranja vrata ove galerije, program njenog rada morao se prilagoditi u svojim zadacima i postavljenim ciljevima ipak zadanim uvjetima. Zato je javnosti omogućeno da dobije uvid u nova likovna ostvarenja iz raznih područja, uz praćenje aktualnosti u likovnom životu znatno šire od lokalnih granica, omogućivši i mladima da se prvi put predstave sa svojim stvaralačkim traganjima i dosezima. Iz godine u godinu rastao je broj izložbi, a među izloženim likovnim djelima sve više ih je i s potpisima renomiranih stvaratelja, uz one koji su to u dogledno vrijeme postali.

Od 1975. godine, kada je dograđen dio zgrade, prestaje seljenje i Galerija Dubrava dobiva trajni zasebni prostor. To omogućuje da se sudu javnosti prepuste i amaterski likovni pokušaji, uz već spomenuta profesionalna ostvarenja, za koja je financiranje programa sredinom ovog desetljeća preuzela Samoupravna interesna zajednica kulture.

Gledano po dugoročnom značaju, preseljenje Dječjeg kazališta “Centar” u Dubravu i traženje privremenoga smještaja za nj, sljedeći je događaj koji će ostaviti dubokoga traga u ovdašnjoj kulturnoj zbilji. Od 1976. godine ono je udomljeno u prostoru Sveučilišta, ubrzo je promijenilo ime u Dječje kazalište “Dubrava” i privuklo brojnu djecu i mladež željnu ovladati umijećem glume pod vodstvom iskusnih dramskih pedagoga te amaterske kazališne družine.

Godinu dana poslije stvoren je i radi i Dramski studio “Dubrava”. Okupio je srednjoškolce i studente, a zanimljivost je što su svi njegovi članovi, uz pomoć stručnog umjetničkog vodstva, sami birali, pisali ili dopunjavali tekstove koje će igrati, ali i postavljali predstave na scenu, što je podrazumijevalo i skrb o scenografiji, kostimografiji i režiji.

Preteču Dramskog studija “Dubrava” valja nam tražiti već u razgrananom radu Doma pionira i omladine, uz Centar za društveno-političko i ekonomsko obrazovanje, Centar za kulturu i film i Školu za obrazovanje odraslih, organizacijskih jedinica Sveučilišta u tom razdoblju. Dakle, spomenuti je Dom bio otvoren djeci i mladeži kako bi slobodno vrijeme mogli iskoristiti za različite oblike “društvenog, kulturno-estetskog i zabavnog života”. Između ostaloga, u njemu su radili: pionirski dramsko-recitatorski i baletno-ritmički studio, dječji pjevački zbor, harmonikaški orkestar, dok se o aktualnostima iz književnosti i znanosti saznavalo tijekom stalnih tribina “Cvrčak”, a filmski noviteti prikazivani su u čak i premijerno i manje-više redovitim projekcijama na više mjesta u Dubravi i bližoj okolici. Od 1977. godine započinje stalna suradnja Sveučilišta i Festivala djeteta u Šibeniku, a odnosi se na tehničke usluge u filmskim projekcijama.

O kulturnim i drugim potrebama odraslih također se stalno razmišljalo, a postupno, potkraj ovoga razdoblja dio njih se počeo približavati njihovu mjestu rada ili stanovanja. Uz likovne izložbe, povremene kazališne predstave i koncerte uglavnom klasične glazbe, naglasak je bio na tribini “Mozaik”, raznovrsnoj po sadržajima: kultura življenja i rada, zdravlje, ekološka pitanja, aktualnosti iz politike i znanosti, korištenje slobodna vremena itd.

Kad već govorimo o kulturnim ostvarenjima, još sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u nekim dokumentima Sveučilišta spominje se, a u onima o razvitku na razini općine čak i nagla-šava, potreba gradnje novog zdanja koje će postati kulturno središte Dubrave.

Dok autoškola u Sveučilištu 1971. godine zatvara svoja vrata polaznicima, Škola za osnovno obrazovanje odraslih radi najviše u ulici Prosinačkih žrtava 1 sve do 1975. godine. Tada mora iseliti dijelom u Cersku 1 i prostore još nekoliko dubravačkih osnovnih škola. Od početka njenoga samostalnoga rada unutar Sveučilišta, 1966. godine, do desetljeća kasnije, pohađalo ju je više od 2.000 polaznika. Njih 1.673 uspjelo je završiti školovanje i dobiti svjedodžbe. Zanimljivo je da nastava nije provođena samo u Dubravi. Naime, ispostava ove dubravačke “večernje škole” bilo je u još nekoliko hrvatskih gradova.

Od ostalih obrazovnih programa sve se svelo na manji broj tečajeva glazbe, plesa i likovnog stvaralaštva.
.

1978. – 1988.

Pokretanje novih i oživljavanje dosadašnjih oblika kulturnog života već se naslućivalo kao niz zadataka i priželjkivani cilj već potkraj prošloga desetljeća postojanja Sveučilišta, u kojemu će ono imati važnu ulogu. Narodno sveučilište “Otokar Keršovani” postaje općinsko središte za kulturu. Ovim promjenama uzrok je, djelomično, moguće tražiti i u polaganju kamena temeljca najavljivanoga velebnog zdanja Kulturnog centra Dubrave U Galeriji Dubrava i putem svoga Centra za kulturu, ustrojenoga 1979. godine, kada, nekako istodobno, poradi reforme obrazovnoga sustava prestaje raditi Škola za osnovno obrazovanje odraslih, temeljna preokupacija postaje “animacija i difuzija kulture u mjesne zajednice i radne organizacije, razvitak amaterizma” i, manje nego dosad, “organiziranje raznih oblika tečajeva”. Povremeno se ostvaruju i produkcijski programi, jer se za njima također iskazala potreba.

Zakoračivši u treće desetljeće postojanja, kao da se počela uočavati zrelost i dorađenost u ostvarivanju pojedinih programa. Potvrđuju to i sve češća društvena priznanja. Spomenimo da je Galeriji Dubrava 1979. godine dodijeljena Nagrada općine Dubrava. Dobio ju je i Dramski studio “Dubrava” nakon nekoliko prestižnih priznanja kritike i publike na festivalima dramskih amatera.

Vratimo li se netom naznačenim zadacima i postavljenom cilju, za ostvarivanje kojih je utrošeno desetak godina, odmah je uočeno kako se mora detaljno utvrditi postojeće stanje i nove potrebe u kulturi, te načini kako djelotvorno ostvariti te promjene. Ponuđeno je i rješenje, negdje 1981. godine. Htjelo se pronaći dragovoljce za animatore kulture u mjesnim zajednicama i radnim organizacijama i osposobiti ih za taj posao. Tu su i postignuti, u pojedinim slučajevima hvalevrijedni, rezultati. Ne bi se to moglo reći i za izradu kulturološke karte Dubrave, istraživačkog projekta započetog 1983. godine, koji bi dao odgovore kakve su kulturne potrebe u manjim teritorijalnim i radnim cjelinama. Prema tim bi saznanjima Sveučilište ubuduće planiralo i prilagođavalo programe sukladno u anketama iskazanim potrebama.

Od početka povijesnog pregleda u ovome desetljeću ne bismo smjeli zaboraviti više kulturnih događanja u Sveučilištu, pri čemu su pojedina imala i šireg odjeka.

Galerija Dubrava u redovni program od 1979. godine uvrštava ubuduće stalni pregled – Likovni život Dubrave, za stvaratelje koji ovdje žive i rade. Izložbe počinju seliti i u prikladne radne prostore, a ponekad i u društvene domove. Od 1979. godine radi i likovna radionica.

Nastavljaju se kulturne tribine “Mozaik” i “Cvrčak” za posjetitelje različite životne dobi. Utemeljen 1980. godine, pojavio se Književni klub “Dubrava”, kojeg je virtuozno vodio Miroslav Dolenec Dravski. Godinu dana kasnije već tiskaju dvije knjige poezije, a kasnije će ih biti još, dakako i s proznim izričajem. To su i jedina značajnija nakladnička ostvarenja u dotadašnjoj povijesti ove ustanove. Glazbenoj tribini osobni je pečat dao njen voditelj Ivica Percl. Ostala su medijski zabilježena i zavidno posjećena predstavljanja različitih autora, interpretatora i skupina i snimci antologijske vrijednosti brojnih proslavljenih imena iz svijeta glazbe, poezije, proze…

Sve češće gostuju i glumci nekoliko zagrebačkih kazališnih kuća, više je i glazbenih koncerata, redovno rade Dramski studio i Dječje kazalište “Dubrava”, koje je u ovom razdoblju gostujući obišlo gotovo svaki kutak Hrvatske. Uz stalne filmske projekcije, ponekad i izvan matične kuće, priređuju se i povremene tribine.

Premda osjetno manje nego prije, nastavljeni su ili su pokrenuti i pojedini obrazovni programi. Uz tečajeve gitare i harmonike i ne spominjemo prekid. Tečaj krojenja i šivanja javlja se oko sredine osamdesetih, a tek neznatno kasnije organiziran je zamašni program osposobljavanja članova delegacija i delegata u skupštinama SIZ-ova i Skupštini općine.

“U susret kulturi” zajedničko je ime niza animacijskih akcija na općinskoj razini, s namjerom da se potakne dragovoljno “sudjelovanje u kulturnim aktivnostima, stvaralaštvo, komunikacija i zajedništvo”. Pokrenuta je 1986. godine, kada i druga akcija, “Predstavljamo vam mjesnu zajednicu…” Obje su itekako dobro prihvaćene. Produkcijski programi (koncerti, kazališne i filmske predstave, izložbe, edukativni programi) sve češće su u prostorima mjesnih zajednica i radnih organizacija. Dogodine, sve se ovo ponovilo, dodajući nove i još privlačnije detalje. Bitna razlika je što su podaci pri-kupljeni o kvaliteti života mjesne zajednice javno predstavljene te godine, uvršteni u Mapu kulture Dubrave. Ona je “zbir dokumenata u različitim medijima o kulturnim iskazima građana Dubrave, o naporima da se ti iskazi upoznaju i spoznaju, te o akcijama koje se poduzimaju radi poticanja kvalitete dometa i kulturnog preobražaja”. Novost je bila još značajnije uključivanje Centra za kulturu u još jednu značajnu i djelotvornu akciju – “Uljepšajmo Dubravu”.

Iste godine, posljednje u trećem desetljeću Sveučilišta, osmišljeni su i pokrenuti tečajevi kojima je bila zadaća širenje plesne kulture (društveni ples, suvremeni ples, balet…). Započela je izrada Osnova programa Kulturnog centra Dubrava i njegove programske orijentacije. Pojavljuju se i prvi znaci teškoća u financiranju programa ponuđenih SIZ-ovskim skupštinama, pa se već te godine od po-dosta toga moralo odustati.


Ratko Petrić

1988. – 1998.

Potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća došlo je do svojevrsnog zastoja u razvitku Sveučilišta. Moguće ga je objasniti sušom prodornih ideja, a kako su one izostale, tadašnji model financijske potpore programima u samoupravnim interesnim zajednicama, ograničio se samo na ono već ustaljeno i provjereno. A to je bilo dostatno tek za puko životarenje. Pridodamo li tome nedostatni i neprimjereni prostor i godinama ne mijenjano unutarnje ustrojstvo, naslućujemo otkud su proizašle razvojne teškoće.

Doba neminovnih promjena i novog uzleta ubrzo je uslijedilo. Sretna je okolnost dovršetak gradnje dijela Kulturnog centra. U njemu od početka 1991. godine i Sveučilište koristi značajni dio novouređenoga i opremljenoga prostora. Dok se čekalo na preseljenje, napokon su napravljene ustrojstvene promjene. Kao nositelji razvitka različitih programa unutar Sveučilišta javljaju se centri. Njihovim voditeljima je omogućeno da kreativnije i samostalnije, ali i odgovornije porade na osvježavanju postojećih ili stvaranju novih programa.

Posve je razumljivo da su se već za kratko vrijeme vidjeli ohrabrujući učinci. Osjetno raste broj polaznika u školama i tečajevima, postajemo prepoznatljivi u Dubravi, ali i drugim gradskim četvrtima, jer je uočljivo da pozorno pratimo sve brže promjene u različitim ljudskim djelatnostima, posebice u znanosti, obrazovanju i umjetnosti, nastojeći sve značajnije pomake u njima brzo prilagoditi potrebama naših sugrađana. Na takav način slijediti suvremene trendove iziskuje, osim stručnosti, primjerenu tehničku podršku, te, možda najvažnije, opredjeljenje da napretka ni u čemu nema bez neprekidnog ulaganja.

Što smo i kako stvarali u tom razdoblju, podijelivši djelatnost na programe kulture i programe obrazovanja, može se saznati čitajući retke koji slijede. Dio centara ostvaruje obje vrste programa, a i međusobna suradnja je uhodana pojava. Tijekom ovoga razdoblja počeo je rad nekoliko centara i ostvarivanje više programa, koje smo pokretali razvijali, što činimo sve do današnjih dana.

Od 1995. godine, umjesto dosadašnjeg imena Narodno sveučilište “Otokar Keršovan”, uslijedilo je četvrto preimenovanje u Narodno sveučilište Dubrava.


1998. – 2008.

Ovo poglavlje pisat ćemo sve dok ne završi razdoblje na koje se odnosi. Listajući stranice koje slijede, nailazit ćete na sve one mijene koje će u dogledno vrijeme postati za povijest našega razvitka manje ili više značajne činjenice.

Puno toga smo u međuvremenu započeli ostvarivati. Da bi to postalo cjelina, katkad su potrebne i godine rada. Stoga smo, govoreći o četvrtom desetljeću našega djelovanja, ponekad zaboravili njegov vremenski okvir i štošta progovorili i o godinama koje su odskora naše jučer, ali ih nismo uvijek smjestili gdje predočenim redoslijedom pripadaju. činimo to želeći naglasiti neprekidano vrenje ideja i iz toga proizašlih ostvarenja baš u tom desetljeću kad smo se kao ustanova ustrojili da bismo djelotvornije odgovorili na sve zahtjevnije izazove u kulturi i obrazovanju, našim temeljnim djelatnostima.

Krešimir Kvočić


Hanibal Salvaro, terakota

GALERIJA DUBRAVA

Prvi, i do danas jedini, stalni izložbeni prostor u Dubravi otvoren je 25. studenoga 1968. godine izložbom Nives Kavurić Kurtović. Prostor su osmislili arhitekti Antoaneta Pasinović i Grujo Golijanin, a gotovo sve radove njegova uređenja izveli su djelatnici Sveučilišta. Prisjećamo se umjetničkog programa prigodom otvorenja Galerije: primabalerina Maja Bezjak, baletni solist Guy Perkov, pijanist Stjepan Radić, te pjesnici Danijel Dragojević i Dubravko Horvatić.

U svom sadržajno različitom programu (izložbe slika, crteža, grafika, skulptura, keramike, fotografija), Galerija je bila promicatelj i zagovornik duhovnih vrijednosti. Vodeći otpočetka računa o pluralističkoj sceni, Galerija Dubrava, kaže Josip Škunca, njen suradnik i umjetnički voditelj od prvoga dana, “nije preferirala ni jedan umjetnički smjer, već se opredjeljivala za kvalitetu, za ozračje takve komunikacije koja potiče i gradi prostor kreativne slobode, ali i odgovorne ljudskosti”. Naglašava da su radikalna očitovanja bila u drugom planu, ali ne i zanemarena.

U povodu obilježavanja desete obljetnice uspješnoga rada Galerije Vladimir Maleković je u Vjesniku od 17. prosinca 1978. u osvrtu pod naslovom “Veličina malenih” napisao: “danas više nitko ne sumnja u postojanje takve institucije na takvom mjestu…”

Od 1978. godine Galerija Dubrava svake godine organizira likovnu manifestaciju pod nazivom “Likovni život Dubrave”, tijekom koje izlažu dubravački likovni stvaratelji. Galerijski prostor se koristio i za likovne tečajeve crtanja, slikanja i izradbe keramike. Jedan od oblika animacije organiziranoga likovnoga života u ovom gradskom području bile su i likovne intervencije u urbanim prostorima u organizaciji Galerije.

Danas, nakon 35 godina kontinuiranoga djelovanja, može se govoriti o bogatom fundusu umjetnina, prikupljenom od eminentnih likovnih umjetnika. Vrijedno je spomenuti da je Galerija Dubrava izdala i sedam grafičkih mapa. Približavamo se brojci od 200 umjetnika koji su sudjelovali u izložbenim programima. To pak znači do sada 294 izložbe iz redovnog programa te više od 150 prigodnih nastupa u povodu različitih obljetnica ili blagdana. Izložbeni je program kroz cijelo to razdoblje zadržao visoku razinu kvalitete, a pojedine izložbe predstavljale su novum ne samo u Zagrebu kao značajnom likovnom središtu, već i znatno šire. Gotovo da i nema onih čije ime nešto znači u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a da nisu izlagali u ovoj galeriji, pojedinci i više puta.

U Domovinskom ratu je Galerija Dubrava sudjelovala u pripremanju nekoliko aukcija umjetničkih djela. Svrha im je bila prikupiti novac za razne humanitarne potrebe. Uz to, organizirala je prigodne izložbe posvećene stvaranju slobodne i samostalne Republike Hrvatske.

Zahvaljujući kontinuitetu i održavanju visoke kvalitete svojih programa, Galerija je uživala trajnu gradsku podršku. Ona se ogledala, prije svega, u praćenju izložbenog programa, te u nekoliko preuređenja izložbenog prostora unutar objekta u Cerskoj 1. Krajem 2001. godine otvoren je novi izložbeni prostor u Kulturnom centru, Dubrava 51 a, u kojem su stvoreni uvjeti za postavljanje zahtjevnih likovnih programa.

Vladko Perović


Nives Kavurić-Kurtović, Mondo Spietato, pastel i olovka na papiru, 70×70 cm, 1968.


(iz knjige dojmova)