Robert Šimrak 2001

ROBERT ŠIMRAK

19. 11. – 9.12. 2001.


Bez naziva, ugljen i kreda na papiru, 150×115 cm, 2001.

RUKA I SLIKA

Kada sam u atelieru Roberta Šimraka prvi puta vidio djela iz novog ciklusa pomislio sam da je riječ o skicama za slike, odnosno o nacrtima za konačna djela. No, uskoro sam shvatio da je autor odlučio predstaviti upravo ta djela, dakle ono što je u mojem viđenju odgovaralo jednoj fazi u njegovoj konceptualizaciji svijeta. I to je, odmah sam razumio, ono najpoticajnije za sagledavanje njegovog novog pristupa stvarnosti.

Naime, u njegovu dosadašnjem opusu ruka i slika vodile su svojevrsni dijalog, a sve kroz ikonički sloj predstavljenog, da bi se na kraju, u prostoru galerije, u očima gledatelja ostvario konačni spoznajni učinak. Kažem namjerno spoznajni, jer Šimrakove su „slike“ (stavljam ih među znake navoda s namjerom) zapravo podloge novom shvaćanju predstavljenog ali i predstavljača, odnosno označenog i označitelja. U takvoj se igri kod njega uvijek generira značenje.

Upravo onoliko koliko su to na globalnu kulturnu scenu uveli Pop Art i srodne kulturne pojave, toliko je i Robert Šimrak zaigrao igru u kojoj je tradicionalna galerijska slika samo jedan od mogućih medija komunikacije. Uslijed omasovljenja kulture i svojevrsnog povlačenja galerija u prostor ekskluzivnosti, otvorio se na općoj razini prostor analitičkom, uglavnom semantičkom, preispitivanju sredstava rada. Stoga je i moguće postaviti pitanje što su ruka i slika, što je odnos autora, nadarenosti, talenta i vizije prema masovnom medijskom komuniciranju slikovnih sadržaja?

Ruka je, dakako, stalna osnova autorove umjetnosti, jer, naposljetku, sva su njegova djelam, i slike velikog formata i objekti, posljedica manufakturnog procesa izrade. No sadržaji, ikonički sloj, djela potječu iz sasvim drugog svijeta, iz domene strojne reprodukcije slika. Predstavljanje sadržajnog sloja stripova, komercijalne grafike i zabavnih igara a sve tehnikama tradicijskog slikarstva, u okviru tradicijskog medija predstavljanja slike - u galeriji – stvaralo je podlogu spoznaji, bilo da je riječ o uvećanjima inače minijaturnih sadržaja, recimo iz stripova, ili pak reinterpretaciji masovno prihvaćenih simbola komercijalne ili političke moći. I baš činjenica da su ta djela bila izvedena rukom, čak i kada su direktno ponavljala karakteristike masovne reprodukcije (od otisnute do elektronske slike), daje Šimrakovim djelima dostatnu dozu neobičnosti koja izaziva očuđenje kao spoznajni učinak. Junaci stripova, masovne komercijalne slike, likovi iz zabavnih igara, uvećani na potpuno novi format, bili su uvijek solidna podloga razmišljanju o simboličkim sadržajima svijeta u kojem živimo.

Fenomen slike, s druge strane, u Šimrakovim je dosadašnjim djelima stalno balansirao između tradicijskih određenja i suvremenih sadržaja. Sama činjenica da je sa stanovišta tradicijske umjetnosti atipične sadržaje plasirao u tradicijskom prostoru, već je po sebi dovoljna kako bi se izazvao učinak neobičnosti kao podloga spoznaji. Posebno stoga jer je Šimrak nerijetko slikovne poticaje, preuzete iz masovnih medija, pretvarao u objekte, odnosno u zasebne trodimenzionalne cjeline koje su dodatno preispitivale stvarnost masovne kulture. Slika je, dakle, u njegovu svjetonazoru fenomen novog tipa, jedna opća pojava unutar koje postoje posebnosti, a tradicijska galerijska slika je jedna od tih. Utoliko je određenje Šimrakova umjetničkog rada kao „slikarskog“ vrlo usko i zahtjeva precizniju definiciju u smislu proizvodnje značenja, unutar čega je „slika“ tek jedno od sredstava. On se, naime, bavi slikama kao značenjima, a način kako ih stvara i predstavlja jest jedan od mogućih. U dosadašnjem opusu tradicijska slika (u tehničkom i prezentacijskom smislu) je za autora bila sredstvo predstavljanja netradicijskih sadržaja.

A sada se u novom opusu ruka i slika povezuju na potpuno novi način. Već činjenica da je tehnika „proizvodnje“ zasnovana na crtežu, dakle na jednom maksimalno osobnom, individualnom, načinu artikulacije emocija i koncepcije svijeta, to je sasvim novi estetički element kojeg treba uzeti u obzir. Značajni pomaci u fakturi slike (eto već se vraćamo i na takva tradicijska određenja) svjedoče o autorovoj nakani da na novi način predstavi ikonički sloj koji u nekom drugom mediju već postoji. Utoliko se može reći, na tragu dosadašnjih autorovih opredjeljenja, da se odlučio za još kontrastnije uspostavljanje značenjskog polja, odnosno da hoće još jasnije iskazati ono što ga već cijelo desetljeće privlači kao motiv. Masovne strojem proizvedene slike, ovdje predstavljene u „manufakturnoj“ izvedbi, dakle s drugačijom autorskom interpretacijom, uspostavljaju to novo značenjsko polje, u odnosu motiva i izvedbe.

Ukoliko bi uopće trebalo dati barem pristupne elemente za tumačenje tog značenjskog polja, možda bi se moglo reći da Robert Šimrak plasira priču o komunikacijskoj igri, svođenjem elemenata simboličke masovne identifikacije komercijalnih i političkih ideja na banalnu osnovu, na sklop kojega se može mijenjati prema nečijoj volji. To je svijet u kojem nema predstavljanja korisnika. No u umjetničkim djelima korisnici tih simbola smo svi, kao i u stvarnom životu, poradi shvaćanja svijeta u kojem živimo. Odsustvo korisnika kao motiva, a i pojačano prisustvo ruke u tehničkom smislu, kao da govore o novoj dimenziji Šimrakove umjetnosti, dimenziji koja se na jednom od djela pojavila i kao direktan hommage zbivanja 11. rujna. To je dimenzija straha od simbola.

Feđa Vukić


Bez naziva, ugljen i kreda na papiru, 150×115 cm, 2001.

Robert Šimrak rođen je 1967. godine u Zagrebu. Pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Godine 1992. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ante Kuduza. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Od 1995. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te u okviru slikarske katedre predaje crtanje i slikanje. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.


Bez naziva, ugljen i kreda na papiru, 150×115 cm, 2001.


(iz knjige dojmova)