Vladimir Filakovac 2003

VLADIMIR FILAKOVAC

15. 12. 2003. – 15. 1. 2004.


Mrtve košute, ulje na platnu, 63×77 cm, 1935.


Motiv iz Dubrave, ulje na platnu, 33×49 cm, 1950.

HRVATSKI KLASIK IZ DUBRAVE

Plavim zagrebačkim tramvajem vozim se kroz Maksimir, kraj zoološkog vrta i Dinamovog stadiona u Dubravu. Tražim suvremenog hrvatskog slikara Vladimira Filakovca, rodom Srijemca, koji je veliki dio svog života boravio u Osijeku i danas, slučajem, igrom sudbine stanuje u Zagrebu u Osječkoj ulici. Došao sam Osječkom ulicom do Pleterničke ulice. S lijeve strane diže se ogromna breza nad drvenim ulazom u vrt, kakav je valjda stajao pred kućom Turgenjeva. Osječka pedeset i jedan. Eto, tu stanuje slikar Filakovac. Tko ne bi u ovoj slikovitoj bilješci prepoznao pero Matka Peića?! Kako ne vidjeti u ovim recima tog velikog majstora riječi koji je ostavio hrvatskoj putopisnoj prozi najljepše stranice osebujna i sugestivna stila!

Upravo je on, posjećujući umjetnika u više navrata, pisao o njegovu slikarstvu promičući ga time, često se strastveno zauzimajući za njegovim preciznijim valoriziranjem u našoj umjetnosti. Vrstan znalac Filakovčeva slikarstva upućivao je na umjetnikove odlike i njegov prilog hrvatskom slikarstvu. Ovdje nam se, međutim, nameće zanimljiva koincidencija, koja nas stavlja pred simpatičnu dvojbu. Na to upućuju dvije činjenice. Naime, prva nas podsjeća da je slikar velik dio svog života boravio u Osijeku, dok nam druga kazuje da je preostali dio života boravio u Osječkoj ulici u zagrebačkoj Dubravi.

Ostaje otvorenim pitanje: čega je više, slučaja ili sudbine?!

Dobro je znana slikareva kuća u predgrađu i njegova osoba, jer je među jednostavnim pukom s kojim je umjetnik živio u susjedstvu, oduvijek bio povod pogleda i iskazivanja velikog i istinskog poštovanja. Prizemnica građena od čvrstih hrastovih dasaka, skrivena u vrtu među visokim i krošnjatim stablima, bila je njegov dom, uz koji je bio i slikarev atelje. Pisac ovih redaka znao bi katkad u igri s ostalim dječacima, osobito ljeti za velikih vrućina, vidjeti ga kako slika u svom vrtu: čvrst starac, gol do pojasa i s velikim šeširom na glavi. Virili smo kroz ogradu i zeleni gustiš koji je slikaru, zabavljenom svojim poslom, davao sigurnu hladovinu i čuvao ga od jakog srpanjskog sunca.

Zanimanje za Filakovčevo slikarstvo nije bilo uvijek jednako. lntenzitet mu se mijenjao bilo zbog društvenih oscilacija izazvanih ratnim i ostalim nevoljama, bilo zbog promjena u umjetnosti koje se događaju u dužim ili kraćim vremenskim razdobljima, a bitno utječu na formiranje estetskih kriterija.

Niti zanimanje za umjetnikov život nije uvijek bilo isto. No, često se, unatoč svemu, tajanstvenim nitima isprepliću djelo i umjetnikov život u pletivo koje nije uvijek jednostavno razdvojiti. Množe se pitanja na koja nije lako odgovoriti. Primjerice, kad je nastala pojedina slika, u kojem i kakvom trenutku ili razdoblju umjetnikova života? Premda ova pitanja ne moraju biti presudna za razumijevanje i vrednovanje toga djela, kojiput ga možda s tim spoznajama možemo bolje komentirati i osvijetliti.

Ne jednom je život umjetnika bio inspirativan ostalim umjetnicima, napose piscima koji u njemu nalaze dobru podlogu za romane i biografske zapise. U istoj je mjeri zanimljiv i redateljima u brojnim dokumentarnim i igranim filmskim inačicama. Da ne spominjemo razne priče i anegdote o njegovu životu.

Svoje slikarstvo Vladimir Filakovac uistinu je živio kao da je slikao svoj život. Naime, u njegovu je svjetonazoru sadržana i njegova umjetnička estetika. Živio je i slikao mimo svih problema, primijetio je Grgo Gamulin, aludirajući i na drukčije koncepcije koje su u to doba tražile od slikara da ih ipak akceptira.

Međutim, Filakovčev bujni i nemirni ravničarski temperament težio je svojoj iskonskoj prirodi koju je tražio po srijemskim i slavonskim pustarama i stoljetnim šumama. Njegov duh nije gradio svoje principe na spekulativnoj opservaciji, već na drhtavim trzajima srninog tijela u njegovim lovačkim rukama.

Nije li u njemu lutao, u čista i mirisna svitanja, onaj arhetipski lovac koji istom rukom crta po mračnoj stijeni pećine, ali i na bijeloj plohi papira na budimpeštanskoj, minhenskoj… zagrebačkoj akademiji?! Njegov život nije kafana s koktelima i prevrnutim bocama, niti zora na asfaltu sa bludnicom i kokotom; njegov život nije mansarda sa tuberkulozom i gitarom, on je sav duboka svježina šume, zdravi miris zemlje i žita, noć jelena i divlje zvjeradi, mjesečina zdravih ljubavnika, kao stablo, kao njiva, kao voda, primijetit će među prvima Gustav Krklec tu njegovu osobinu: snažno slikarevo prožimanje s prirodom i prirodnim. Možda već postavljeno pitanje čega je više – slučaja ili sudbine, ponovno dobiva na aktualnosti. Naime, preselivši s obitelji u ratno doba u Zagreb, bolje rečeno u Dubravu kraj Zagreba, ali i blizu njemu drage rijeke Save, naći će se u netaknutoj prirodi, na poljima i livadama, prostrtim prema obzoru, iza kojega je beskraj njegovih slavonskih ravnica. Tu se, u šipražju i grmlju, još skrivaju prepelice i fazani, a poljima trče zečevi.

Opet se …osjeti dom lovca, zapisat će Peić, nazvavši ga, igrom slučaja ili sudbine (?!), Hemingwayem hrvatskoga slikarstva.

No Filakovac nije samo vješt lovac, već je i umješan slikar životinja i ptica: vepra, zeca, srne, lava, tigra, konja, psa…, patke prepelice, fazana, šljuke…, a ne bi dostajalo još na desetke životinja i ptica kad bi ih se sve htjelo spomenuti. Općeprihvaćena je ocjena da je Filakovac u slikarstvu ono što je Dešković u kiparstvu. Štoviše, Ljubo Babić piše da kad govorimo o animalistima u nas, treba prvenstveno misliti na Filakovca, apostrofirajući ga kao najznačajnijeg hrvatskoga animalističkoga umjetnika.

Još u studentskim danima Filakovac je u budimpeštanskoj galeriji vidio velike majstore flamanskog, nizozemskog i francuskog animalističkog slikarstva. Uz crtanje životinja na Akademiji (koje je vodio Deszö Pilch) proširit će i utvrditi svoje znanje, a kasnije će ga kultivirati do zavidne razine, gotovo u svim likovnim tehnikama: uljenim slikama, akvarelima, crtežu, grafici i – skulpturi! Veliku temu čine, dakako, ilustracije koje je za studentskih dana radio u Budimpešti i koju godinu kasnije u Beču, a potom nastavio u Osijeku i Beogradu, sve do poznih godina u Zagrebu, objavljujući ih u novinama, brojnim revijama i biltenima, periodici, knjigama i sličnom.

Baštinio je Filakovac na budimpeštanskoj Akademiji i specifičnu interpretaciju tonskog slikarstva koncipiranu na poticajnoj europskoj tradiciji. Tu će njegovu osobinu Matko Peić naglasiti: …Da je on majstor tamnog tona, profinjenog odnosa crnog, sivog i bijelog s okerom i da je njegovo peštansko studentsko tonsko slikarstvo lijepi pandan münchenskom tonskom studentskom slikarstvu Račića, Kraljevića i Becića. Upravo će na tim vrijednostima Filakovac načiniti mnoga djela, među kojima pojedina imaju antologijsku vrijednost u hrvatskom slikarstvu. Rafinirano erotizirani aktovi, mrtve prirode, krajolici i portreti koje Filakovac slika u tom razdoblju odišu jakom i prepoznatljivom autorskom individualnošću.

Na tim će premisama stvarati duže od desetljeća da bi, kasnije, sredinom dvadesetih i u tridesetim godinama XX. stoljeća svoju paletu sve više otvarao svjetlosti i boji. U ovoj će kolorističkoj fazi također naslikati djela snažne pikturalne senzibilnosti, čime produbljuje svoj izraz.

Promjene koje su evidentne u Filakovčevu slikarstvu u tim desetljećima kritika je primijetila i precizirala. Sam je slikar sugerirao moguće traženje odlika njegova rada izjavom: Moji su slikari Courbert i Cézane. Njihovi tragovi i plodonosni utjecaji nedvojbeno se iščitavaju. Posebno je izraženiji udio potonjega, pa je Filakovčev izraz u jednom razdoblju označen cezanističkim. Ostaje pitanje (na koje nije odgovoreno): na kojoj je razini, zapravo, Filakovac taj razvoj (obrat) ostvario, kad je do njega, najposlije, došlo?, pita Grgo Gamulin.

Ovaj obrat u Filakovčevu slikarstvu ipak nije bio samo formalni i nikako plod slučaja. Prije bi se moglo reći da je ovaj veliki majstor tonske kao i one kasnije, kolorističke tradicije, koncipirao vlastiti izraz na akademskim zasadama i izrazito tradicionalističkim vrijednostima.

U tim njegovim promjenama (obratima!) sigurno nije moguće prepoznati refleks trenutka, već prije potez s patinom vremena. Kontekstuirajući njegov prilog hrvatskoj umjetnosti, Jelica Ambruš piše: “Vladimir Filakovac ostavio nam je bogati osebujan umjetnički opus koji svjedoči o slikaru europskog formata i jednom od važnih tvoraca hrvatske moderne.” Upravo će to i ostati njegov najveći doseg, jer tim svojom prilogom unosi europske vrijednosti u naše slikarstvo, koje su u temeljima europske moderne. Te su velike vrijednosti moderne onda promicane u Budimpešti i Beču, Münchenu i Parizu, ali i u Zagrebu i Osijeku, Splitu i Rijeci, čineći naš prostor integralnim duhovnim prostorom europske moderne. U njoj je udio naših umjetnika impliciran u te vrijednosti. Prilog Vladimira Filakovca u njihovu je temelju i njegov značaj neće prestati rasti.

Milan Bešlić


Poljsko cvijeće s knjigama, ulje na platnu, 96X64 cm, 1963.

Popis izloženih radova:
1. Autoportet, 1913., ulje na platnu, 51×40,5 cm
2. Park u Igalu, 1934., ulje na platnu, 80×96 cm
3. Mrtve košute, 1935., ulje na platnu, 63×77 cm
4. Portret supruge Ivane, 1936., ulje na platnu, 46×35,5 cm
5. Portret sina Mirka, 1936., ulje na platnu, 69×56 cm
6. Portret kćeri Ljerke u fotelji, 1935., ulje na platnu, 57×44 cm
7. Portret kćeri Aste sa cvijećem, 1939., ulje na platnu, 119×79 cm
8. Portret Nade Krelja, 1940., ulje na platnu, 124×67 cm
9. Dubrava kraj Zagreba, 1946., ulje na platnu, 24×47 cm
10. Motiv iz Dubrave, 1950., ulje na platnu, 33×49 cm
11. Tigar, 1950., ulje na platnu, 80×96 cm
12. Poljsko cvijeće s knjigama, 1963., ulje na platnu, 96×64 cm
13. Divlja patka, 1958., ulje na platnu, 68×48 cm
14. Jelen na prosjeki, 1967., ulje na platnu, 95×80 cm
15. Lički pejzaž, 1968., ulje na daski, 44×29 cm
16. Konjske trke, 1968., ulje na lesonitu, 53×40 cm
17. Fazan, divlji patak i kamenjarke, 1969., ulje na platnu, 90×59 cm
18. Lav, 1969., ulje na lesonitu, 70×56,5 cm
19. Šuma u jesen, 1971., ulje na lesonitu, 46,5×32 cm
20. Borba veprova, 1971., ulje na platnu, 50×65 cm
21. Autoportret, 1971., ulje na lesonitu, 59×43,5 cm
22. Žute ruže, 1972., ulje na lesonitu, 58,5×39 cm

Umjetnička djela su iz zbirke obitelji Filakovac.


Lav, ulje na lesonitu, 70×56,5 cm, 1969.

(iz knjige dojmova)

Više o Vladimiru Filakovcu