ŽELJKO SENEČIĆ
30. 9. – 20. 10. 2002.
SENEČIĆEV ZAGREB
Rođeni Zagrepčanin, Željko Senečić je to ne samo po činjenici koju dijeli s mnogima među nama, već prije i više od svega Zagrepčanin po svojemu svjetonazoru. Naime, više u priči, a manje u svakidašnjem životu našega glavnoga grada možemo prepoznati svu slojevitost ove tvrdnje. Što je to – po svjetonazoru – Zagrepčanin? Pitanje se nekomu može učiniti pretencioznim i neukusnim. Međutim, tomu ipak neće biti tako, jer u prilog rečenomu govori mnogo razloga koji opravdavaju takvo \”etiketiranje\”. Biti Zagrepčaninom (ili Zagrepčankom) ne pretpostavlja tek lijepo ponašanje, uglađen i \”cifrast\” razgovor, već prije i vide od toga svu onu privlačnost autentičnoga urbanog života. On je čvrsto definirao standarde ponašanja i oblike komuniciranja, a njega, urbani život, tolika je stoljeća izgrađivala srednjoeuropska kultura i uljudba.
Zagreb je dio te povijesti, značajne i zanimljive koja se, međutim, nije očuvala u cijelosti u svakodnevnome njegovom životu kao, primjerice, u Beču. No, ona nije posve zatomljena. Prepoznata je u građanima koji ju žive. Istina, među rijetkim građanima – Zagrepčanima.
Upravo iz ovoga konteksta vjerujem da možemo bolje akceptirati i svjetonazor onih koji se i danas određuju Zagrepčanima. Istu sudbinu dijele i ostali srednjoeuropski gradovi u kojima je taj kontinuitet nasilno prekinut: Prag, Budimpešta, Ljubljana… No, ipak tragove to velike kulture i značajne povijesti, osim među rijetkim pojedincima, susrećemo i prepoznajemo i oko sebe, u gradu. Najviše u skladnim obiteljskim kućama, solidno uređenim gradskim ulicama te napose reprezentativnim zdanjima, stilski besprijekornim i majstorski izvedenim. Zavirimo li u njihov interijer, primijetit ćemo iste vrijednosti, koje nažalost nisu baš tako uočljive, jer su oštećene ili loše očuvane. Tragove kulture življenja sačuvao je i ovaj grad. Ako ne u svojoj punini, onda svakako u intimi rijetkih obitelji. Upravo je ove svoje odlike i značajke Zagreb emanirao u cijeli hrvatski prostor.
U svakodnevnom se životu, na balovima i plesovima, u uredima i kavanama govorio i specifični kajkavski, koji i danas \”funkcionira\”. No, život Zagreba u umjetnosti osobito je privlačna tema. Inspirativan slikarima i pjesnicima, svoje je trgove i ulice, perivoje i parkove, predgrađa i otmjene četvrti, rijeku Savu i napose Sljeme, usudili bismo se reći \”darivao\” umjetnicima.
Upravo u tom Zagrebu Zagrepčanin Željko Senečić nalazi poticaj svojemu stvaralaštvu. Za njega, možda je bolje red Zagrebčanca (još bolje – Purgera!), ovakav Zagreb, nekoć Agram, uistinu je neiscrpan i moćan poticaj njegovu svjetonazoru kao i njegovome stvaralaštvu. Dijalog koji ovaj umjetnik vodi s rodnim gradom dubok je i intenzivan. Bilo da je riječ o njegovim ulicama (i onima koje žive tek u sjećanju), trgovima u skrovitim sjenama Gornjega grada, u živosti Iličkoga placa, u okomicama katedrale, u velikim krošnjama zrinjevačkih platana, u Gradskoj kavani, Esplanade, Palace-u… i u tolikim nespomenutim zagrebačkim motivima Željko Senećić je tražio urbanu ljepotu grada.
Ne samo svojim brojnim crtežima, grafikama i slikama, već jednakim žarom pišući kazuje o svojemu Agramu, čuvajući od zaborava i njegovu vizualnu specifičnost, ali i događaje, ljude, prizore i scene, njegove boje i mirise, riječju, sav život grada.
Ovaj iznimni vedutist Zagreba zabilježio je to brojna gradska lica, portretirajući dokumentarno i poetski.
Milan Bešlić
Grafičke mape: ZAŠTO, ZAGREB, DUBROVNIK, ZADAR, ISTRA i RAB.
Dobitnik je nagrade Grand Prix za slikarstvo: Pariz, Salon nacija, 1984. godine.
Filmografija – autor scenarija za igrane filmove: Događaj, Kuća, Motel Mjesečina, Pont Neuf, Zavaravanje, Dubrovački suton, Kvartet.
Režiser igranih filmova: Pont Neuf, Zavaravanje (Berlinski i festival u Ženevi), Dubrovački suton (München – Svjetski film).
Režiser kratkih filmova: Face to face (TV festival Monte Carlo), Dubrovnik u ratu i miru, Irina, Događaj u jednom danu, Istra – Terra magica, Vaništa i Knifer.
Autor scenarija za TV serije: Auti (12 epizoda, režija Kljaković), lnspektor Vinko (9 epizoda, režija Golik), Gabrijel (9 epizoda, režija Tomičić) sve za HTV-e, čovjek zvan Kinez i Europaexpress.
Scenograf: u 52 hrvatska igrana filma (Tko pjeva zlo ne misli, Rondo, Kiklop, Breza, čaruga, Događaj), 5 švedskih, 3 austrijska, 5 njemačkih (Limeni bubanj), 5 talijanskih (Sacco i Vanzetti),11 američkih (Isadora, Scalawag, Dvanaest žigosanih, II. i III.) te jedan australski film.
Scenograf TV serija: Dva zarobljenika (talijanska), Put do bombe (kanadsko-francuska koprodukcija). Dvanaest žigosanih (MGM) i 36 serija na HTV-u.
Scenograf i u više od 150 -IV filmova.
Nagrade za scenografiju: 4 Arene u Puli za film i po dvije nagrade na Bledu i Portorožu za TV.
Nagrada Gavella za kazališnu scenografiju (Samrtna sonata). Scenografije u kazalištu: Dubrovački festival (Richard III., Korblan), Nacionalno kazalište Helsinki (Idiot), Guslač na krovu (Maribor Komedija Zagreb) u više od 40 kazališnih sceno-grafija. Napisao romane – Pont Neuf, Dno, Zagrebački motivi i komedije – Otmica (Gavella, Zagreb i Beogradsko dramsko) i Zagrebački cabaret.
Godine 1992. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
(iz knjige dojmova)
