Demur, Jerman i Martek 2003

BORIS DEMUR,  ŽELJKO JERMAN  I  VLADO MARTEK

GRUPA 3/6, Recentni radovi – 24. 3. – 12. 4. 2003.

Troje prijatelja-umjetnika počevši svoje razgovore o umjetnosti na Jurjevskome groblju (!) 1969. godine, u Zagrebu ostvarili su prvi javni nastup na noćnoj uličnoj izložbi akciji u Savskoj ulici, 1974. godine, da bi zatim kroz duže razdoblje djelovali unutar neformalne Grupe šestorice autora (1975-78. izložbe-akcije; 1978-84. časopis-katalog MAJ 75). Svaki je autor, obožavajući vlastiti medij (Demur-slikarstvo), (Jerman-fotografija), (Martek-poezija) procesualno dekonstruirao svoju ljubav te problematizirajućim pristupom podigao izazove svoga matičnog medija u razinu trubadurskog ljubavničkog odnosa divljenja i unošenja prema onoj narodnoj iskustvenoj izreci: tko se tuče, taj se i voli. Rezultati tih praksi su vidljivi i dostupni, a reference poznate, počevši od primarnog i spiralnog slikarstva Borisa Demura, te elementarne i subjektivne fotografije Željka Jermana, pa do predpoezije i elementarnih procesa u poeziji Vlade Marteka. Tridesetgodišnje djelovanje i suradnja ostavili su trag-simptom u duhu slijedećih etičkih imaginacija: Nisam lud da slikam buržujske slike (Demur), Ostavljam trag (Jerman), Svako uzimanje pisaljke u ruku čin je poštenja (Martek). Sapienti sat.

Martek

.
SPIRALNI ARTANTROPOLOSKI PROGLAS BROJ 211
(Zagreb, 2000./2003. Boris Demur)

Spiralni orgonski = bioenergetski mentalni ambijent odnosi se na kulturološki i umjetnički raspon u spiralnom procesu od mandala do biopjutora… To je kontekst stalnog interkulturalnog (i bio-tehnološkog) pretapanja kroz spiralni deterministički kaos… fraktalne turbulencije…

Ovdje se ustvari radi o vrlo jednostavnim, prirodnim i općenito ljudskim pojavama i djelovanjima. Njihov je osnovni cilj svijest o sebi vlastitom identitetu, o svom životu, dobar osjećaj, pozitivna energija i mišljenje… Tako se otklanjaju različite manipulacije, zloporabe naše egzistencije, bio-energije, mozga, duše…

Jedan od puteva je kroz spiralnu umjetnost kanalizirati (channeling) bio-energiju… pospješiti samospoznaju… komunicirati učenjem otvoreno…

Ovdje je važna reaktualizacija istraživanja E. Fromma, C.G.Junga, W. Reicha (orgonska energija je kozmička bioenergija), S.Freuda, J.Campbella, to njihovo otkrivanje funkcioniranja pojedinca, individualnosti, odnosa sa društvom i manipulacije različitih struktura vlasti sa ljudima…

Ti znanstvenici (između mnogih) temelji su istraživanja ljudske prirode i njenog djelovanja, a postaju naročito važni u bio-informatičkom, bio-tehnološkom i bio-pjutorskom dobu, koje osim svoje svijetle nose i tamnu stranu sve veće kontrole ljudi, manipulacije, zloporabe…

To je taj suvremeni yin-yang, tamno-svijetli antropološki odnosi, koji postaju sve važniji u samorazumijevanju tih procesa… sivih zona…

Postoji ta antropološka veza od mandala do biopjutora, a mene interesira unutarnje umjetničko funkcioniranje kroz spiralnu artantropologiju i reaktualizaciju antropologije u raznovrsnim aspektima… tko zna gdje se nazire biopjutorska antropologija, od lijeve i desne yin-yang polutke mozga pa nadalje… mozak kao najsavršeniji antropološki biopjutor…

Prema W. Reichu orgonska energija je kozmička bioenergija i sve su raširenija ta njegova istraživanja (v. \”Analiza karaktera\”), što je samo jedan od primjera… kvantni misaoni mentalni fluid i…samorealizacija…

Bio-cyberfeminizam širi svoje djelovanje kroz bio-virtualni i bioinformatički prostor… Sve se to prepliće poput dvostruke spirale drevnog dalekoistočnog yin-yanga, ili dvostruke spirale genetskog koda DNA, binarnih ili biološko-binarnih kodova… Umjetnost je naprosto pozvana da sudjeluje u tim turbulentnim, sve zgusnutijim antropološkim procesima i kroz art-antropologiju biopjutorskog doba… Smjenjuje se, prožima se kamena-silicijska era kompjutora sa bio-pjutorskim dobom, telepatskim i drugim bio-informatičkim procesima… a to je i buđenje i aktiviranje naše sive moždane kore, cortexa, orgonske energije, čakri i td…

Akcije u bioenergetskom = orgonskom spiralnom ambijentu: čitanje i govorenje spiralno-umjetnički obradenih textova: 1. Erich Fromm, 2. Wilhelm Reich, 3. bio-cyberfeminizam… biokibernetički feminizam itd… Spiralni ready-made art-antropološki textovi-radovi, videoperformance…

…Spiralni mix-intermediji… spiralni multipli… art bioteka… …art-biotehnologije… art-biopjutori… art-biolaboratorij u vlastitoj spiralnoj plavo-sivoj moždanoj kori… DUALIZAM SE PRETAPA SA HOLIZMOM SPIRALNO, zadržavajući svoje osobine i ne gubeći ništa od svojih identiteta… svojih biostruktura i suštine… …Spiralna artantropologija dio je kulturne antropologije (jer se toliko mnogo naslojilo i nakupilo umjetnosti u povijesti i sadašnjosti…) kao što u sve prisutnoj interdiscipliniranosti, nužno postoji i uska specijaliziranost-unutar sociologije razvija se uska specijalnost “sociologije AIDSA” i td… Unutar turbokapitalizma egzistira turbokapitalistička umjetnost i td… …Ipak… samo jednom se živi umjetnost… spiralno…
.

Boris Demur rođen je u Zagrebu 9. lipnja 1951. godine. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija 1975., a grafiku je diplomirao na istoj Akademiji u klasi prof. Alberta Kinerta 1977. godine. Od 1975. do 1977. godine suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića. Od 1975. godine sudjelovao je na 384 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te je održao 83 samostalnih izložbi i 112 samostalne akcije i performancea. Bavi se teorijom slikarstva i umjetnosti, te je objavljivao tekstove u stručnim časopisima, radiju i TV. Od 1983. god. kontinuirano piše i objavljuje Spiralne proglase, kojih je realizirao preko 200. Boravio je na kraćim i dužim studijskim i umjetničkim usavršavanjima: Rim, Venecija, Pariz, Amstrdam, Beč, Verona, Sao Paulo, Guaruja (Santos) Heidelberg, Frankfurt.

.
Mnogopoštovani velegospodine Putar!

1.

DOŽIVLJAJ SMRTI nije mi više opterećen mladošću. Nit mi je jarost pomirena uzetim godinama. Brodim svojim tijekom, ovoga časa širokim i sporim vodama. Jasna mi je pozicija početka i KRAJA. Ima vremena u tom prostoru Kaosa? Sve češći upit bez odgovora. SIVA ZONA! (Odmak od nerealiziranog). Mudrost iskustva učinjenog nije (do) sada dosadna. Ima li vremena za Vrijeme..? Nepobitno nema. Svaki potez je nov, no umah nestaje, poput likova (iz) umrlih albuma. Ostaje samo suhoparna činjenica tragova narušene egzistencije. Prtina u pustinji naslaga pješčanih nanosa, te moje, puno patosa bolesno tijelo, načet duh. Da, Ja! Sveudilj veliko JA napravljeno od armiranog betona i otopivog snijega. U novoj verziji usvojene filozofije prah i pepeo su gospodine, neinteresantni. Svetost je pomilovati ženu, otpiti s njenih usana gutljaj vina. Svetost je biti odabran obdarenošću. “Muz\” nije krava, ne daje mlijeko, tu bijelu, gustu, toplu tekućinu, (na) stranu mi od rođenja. (Majčino mlijeko bilo je tako odvratno!). Ch. Baudelaire je loše slikare prepoznavao po mirisu mlijeka.

Esenc postojanja je točka bez ijedne konvencije. Kako u životu, tako i u umjetnosti. Umjetnost je dakle neophodna, kao jelo, zrak, piće. Ona ne pripada samo čovječanstvu. Ta malo viša životinjska vrsta sasvim je beznačajna u kreativnosti Svemira. Doduše, taj soj producira izvjesne iskrice, jer mu je “Duh nad duhovima” (NADBOG) dao kresivo… selektirano, u vidu poslanica… nu što su te iskrice naspram Kozmičke vatre. Vi ste, profesore s one strane bljeska, zasigurno sada bolje upoznati, upućeniji…

2.

Veleučeni Radoslave, pozdravite puno svog prijatelja Miću. Nikad neću zaboraviti kako mi je pomogao, kada ste mi onomad priredili prvu “pravu” samostalku, savjetom pri postavi (veljača 1975.!), Znate li uopće što se događalo, jel vam ikad, Bašićević to spominjao? Sve kombinirane tehnike (Vaše imenovanje!) kao i prapočetke fotoslika postavio sam (odlično!) u glavnom velikom prostoru, a potom sam počeo postavljati fotografije (da, dobro ste pročitali, one u više-manje Tošinom stilu, Moja nona i sl.), u manji prostor lijevo (kakti hodnik). “Ma što to radite”- ljutio se Dimitrije. “Ipak ću staviti i ove radove-odlučno sam mu priopćio-neka ljudi vide da znam raditi dobro i u standardnim okvirima…”. “Nemojte Jerman, molim Vas maknite te stvari, ispada da se opravdavate, maltene ispričavate za PREKRŠAJ. Ovo su samo malo interesantnije fotke i ništa više! To niste Vi, onaj snažni Jerman tamo unutra, koji je sve rasturio, zbog čega smo Vas, direktor Putar i ja izabrali za prvu izložbu u organizaciji CEFFT-a. Poslušao sam Mangelosa, i dalje negodujući u sebi. Ubrzo poslije, spoznao sam važnost toga savjeta. Bio sam mlad i neiskusan, a Vi ste nam, uz dužno poštovanje, ipak mogli reći štogod o Gorgoni. Zapravo, možda bolje da (mislim na svu Šestoricu)… nismo znali ništa. Još samo nešto. Marijanu Jevšovaru poručite da mi treba ona lova koju mi je obećao posuditi! Vidimo se u raju”… veli Martek. “Spiralnog determinističkog Kaosa”… doda Demur.

Doviđenja do tada, uz najsrdačnije svedobro!

Vaš Jerman (aneksio depresivum)
.

Željko Jerman rođen je 1949. godine u Zagrebu. Krajem 60-tih g. 20. stoljeća prekida redovno školovanje (gimnaziju), polaže zanatski ispit i otvara (nakratko) foto-radnju (1970.). Dopisno studira fotografiju (1972.-74.). U to doba upoznaje direktora GGZ-a Radoslava Putara, koji mu daje svesrdnu podršku i priređuje mu prvu značajnu samostalnu izložbu (1975.). Iste godine suosnivač je grupe šestorice autora. Aktivno sudjeluje u alternativnoj RZU-Podrum, te potom u Galeriji PM. Izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, a još od 70-tih godina piše (vanjski suradnik) kritičke osvrte, feljtone, kolumne i drugo. (Polet, S.L., Radničke novine, Studio, Omladinski tjednik, Danas, Oko, Kontura, Zarez, Jutarnji list…). Godine 1996. kustos Zdenko Rus upriličio mu je veliku retrospektivnu izložbu u zagrebačkoj Modernoj galeriji (1970.-1995.) Od 1998. do 2001. godine predavač je na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u Splitu, u okviru koje vodi program galerije Ghetto (1999.-2001.).
.

UZ RADOVE NA IZLOŽBI

“Pokunjen mozak, najveća sramota”. Štošta mi prolazi kroz glavu, mahom egzistencija. Ima li lijeka proizvedenoj sramoti, nasred djetinjstva kada roditelji pokleknu mada možda i u napadačkom stavu. Ima li? Obično moć proizvede sramotu. Izlaz, koji ne može dopustiti druge izlaze, ventile ili ateriranje? Ništa ne znam o rezultatima dobrih i odličnih knjiga, valjda nekog vraga prouzroče. Zato se ne čita. Drava je inkompaktibilna s čitanjem. I najveći zakonski pravednik nudi/daje display; bit će riječi i gotovo, samoća razmišljanja se baca. Na ulazu u kulturno selo stoji: Nomadima zabranjeno zadržavanje. Pa oni se i neće zadržavati. Osim ako nije posrijedi i u igri jermanovski pojam traga. Većina ne vjeruje u svoje stavove pa misli da treba biti upozorenje: kao je voda večma žedna u poštenoj logici srca. Ma ja ne vidim kako je gledanje rijetko i arhaično. Oči glade i kao da uštimavaju ekran, dakle to nije gledanje oka u oku službe. Dakako je srce ponos izvještaja. Kakva tužna anatomija publike. U nutrini nekog čovjeka, čuli ste me, u nutrini čovjeka šansa je odlučeno dijete, ono ide na svijet makar premnogi bili protiv. Od svega, duša mi je odjevena u vlastitu odjeću, nek tvornica tavori zbog mene. Vidim: ni kvalifikacija romantičara nije dostatno prezirljiva. Opet iznad cijele istine višak dobrohotnosti (pomisliti je na demurovsku kozmičnost ruke u slici).

Jedino je pitanje iz tzv. svakodnevnog uvida u poštenje. Zašto ovo pišem javno? Zašto i pitanje? Tako je jednostavnost zaokružljiva. U skladu s inercijom srednjoeuropskog podanika javno otirem riječi. Naime, ja nikad nisam živio/djelovao izvan vlasti diktatora. Sad jedan, sad drugi, sada drugo. S njima svita zlih neuspjeha i teoretika koncilijarnosti koji u nekom čudnom hijatusu stignu reći: nije vrag i tako crni… Oprati perje ? Tone i tone poštenja, tone i tone romantike, silne tone iz prsta umjetnosti.

Neću istaknuti ništa,
Ponajmanje nasljeđivanje pisanja.
Ima ga, nema ga, takvo je.

Imam li tajne namjere s umjetnošću? Ili sam tek rob njenih točaka mogućnosti i uspjeha, to izvjesnih šansi i neuspjeha, sabranih na vagi srca i ekranu mozga? Pitanja ostaju uklesana u najbolji kamen. Odgovore moja duša zapravo i ne želi primiti. Takav je raspon umjetnika koji je iskoračio iz sretnoh svijeta estetike i formi u sumoran svijet kritike i etike: svijet njihovih razgranatih putova u utopiju, i projekt, u lošem društvu s politikom. Svaki dan ili svaki puta prilikom rada na djelu silna je želja da se ne počne da se odmah zakratko u stilu haikua završi a uz misli koje uznose ovo: sve je ništa; tek proizvodnja, uzimanje malo skrivenog; pojavljuju se samo novi sadržaji koji okoštravaju i omagljuju svijet. Prekinimo, skratimo osjeća se strašna volja, ali ne biva baš sasvim tako rastežu se pametni rastanci, u brutalnom znanju. Po oštrici noža, smješteno na dno ali krilatog limba, gdje je nepodnošljivo od posla čišćenja i same čistoće, koja već hipostazira suprotno. Ali nema zamjene tomu pretjerivanju. Kako već rezonira ljudsko fakultativno srce i njegova snaga sad spominjem gigantnomahno onog diva koji je prvi među prvima hrabrost. Oporučna nek je pomisao ovog teksta:

MA ŠTO RADILI, BUDITE HRABRI KAO UMJETNICI (grafit iz Rovinja.)

Martek, 1998.-2003.
.

Vlado Martek rođen je 1951. u Zagrebu. Diplomirao je književnost i filozofiju. Od 1975. do 1978. godine bio je član neformalne Grupe šestorice autora s kojom je priređivao izložbe-akcije i izdavao časopiskatalog MAJ 75. Djelovao je u alternativnim galerijama Podroom i Prošireni mediji (1978.-1991.). Po vokaciji Martek je multimedijalni nomadski autor i (pred) pjesnik. Njegov rad uključuje akcije, agitacije, murale, grafike, slikarstvo, autorske knjige, poeziju, kiparstvo, land art, grafite, tekstove… Objavio je slijedeće knjige: lmajte me (Kranj: Ap-art, 1995.), Akcije pisanja (Zagreb: SCCA i Naklada MD, 1997.), Volim čitati poeziju (Zagreb: Naklada MD, 2001.), Miško Šuvakovia: Martek. Fatalne figure umjetnika (Zagreb; Meandar, 2002.)


(iz knjige dojmova)