Vasilije Josip Jordan i Dragica Cvek-Jordan 1999

VASILIJE JOSIP JORDAN  I  DRAGICA CVEK-JORDAN

Izbor iz grafičkog opusa – 8. 2. – 28. 2. 1999.
.

VASILIJE JOSIP JORDAN


Vasilije Josip Jordan

Pjesnik vizualnih uspomena

O istaknutom slikaru Vasiliju Josipu Jordanu već se kritički oficijalno kaže, na primjer, u likovnoj enciklopediji, da je izraziti predstavnik poetske fantastike i magičnog realizma u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, a izvan zemlje posebno dobro je primljen u Bruxellesu i Parizu te Bologni i Padovi i drugdje. Svakako valja dodati da već na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu godine 1961. u Gradskoj galeriji suvremen umjetnosti utvrđuje vlastite stilske odrednice: romantičnu scenografiju u kojoj se odvijaju simbolički i nadrealni prizori nostalgičnih sadržaja.

Dobar poznavalac Jordanova djela Josip Depolo reći će da ono što je u nadrealizmu prema epatiranju buržuja i deliričnog izazova trivijalnosti, kod Jordana se otkriva u najskrivenijoj poeziji uznemirućeg misterija. Upravo ove razlike, podvlači Depolo, potvrđuju da se Jordan nije podredio hipnotičkom postupku bilo kojeg nadrealističkog pokreta, da nije krenuo u slikarstvo s Bretonovim manifestom u džepu, ni s manifestom bilo kojeg nadrealističkog trenda.

Na svoj način Jordanu će nas približiti i talijanski povjesničar i likovni kritičar Giorgio Segato kad u uvodu Maroevićeve monografije „Jordan“ kaže da je Vasilije Josip Jordan autentični pjesnik vizualnih uspomena. On svoju senzibilnost i maštu posvećuje jednom prijelaznom svijetu koji je u sebi čuvao tradiciju i običaje prošlosti i sva obećanja novoga, napetosti predvidive budućnosti, te ga prepoznaje i ponovo otkriva kao da lista stari obiteljski album ili zbirku pionirskih snimaka. Emocije kojom Jordan otkriva, ispituje slike belle époque, piše Segato, jednaka je ganuću čovjeka koji istražuje međuprostore vlastite povijesti, kontemplativnoj nježnosti čovjeka koji plovi kroz proživljeno vrijeme i ponovo otkriva i izmišlja snove.

Josip Škunca

Vasilije Josip Jordan rođen je godine 1934. u Zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti (1953.) i Akademiju likovnih umjetnosti (1958.) završio je u rodnom gradu, a na Akademiji je diplomirao u slikarskoj klasi prof. Ljube Babića. Sudjelovao je na više od tristo skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu i održao stotinjak samostalnih izložaba, osim u zemlji i u mnogim europskim kulturni, središtima, kao što su Pariz, Bruxelles, Milano, Kö1n, Laussane, Stuttgart, Padova, Venecija, Bologna, Ljubljana itd. Dobitnik je mnogobrojnih otkupnih nagrada. O njegovu djelu snimljeno je više dokumentarnih filmova (Bešlić, Sedlar, Galić, Mahečić… ). „Mladinska knjiga“ iz Ljubljana, Grafički zavod Hrvatska iz Zagreba i Galerie Isy Brachot iz Bruxellesa 1982. su objavili monografiju „Jordan“ s tekstovima Patrica Waldberga, Josipa Depola i Matka Peića. U biblioteci „Prizma“ GZH u Zagrebu, urednik Božo Biškupić 1989. izlazi monografiju „Jordan“ Tonka Maroevića s predgovorom Giorgija Segata „Slika i sjećanje“. Jordan je koautor pjesničko-grafičkih mapa s istaknutim književnicima, kao što su Katunarić, Kljenak, Tomasović, Bratulić. Redoviti je profesor crtanja i slikanja na ALU u Zagrebu i Likovnoj akademiji u Širokom brijegu.

Nagrada:
1962. Biennale mladih, Rijeka, I. nagrada za slikarstvo
1964. Trijenale likovnih umjetnosti, Beograd, II. nagrada za slikarstvo
1969. Nagrada gradu Zagreba za ciklus „Genealogija“
1971. Godišnja nagrada Društva hrvatskih likovnih umjetnika, Zagreb
1991. Nagrada „Vladimir Nazor“ za izložbu „Sakralni ciklus“ u Zagrebu
1997. Mediteranski susreti, Biennale likovnih umjetnika, Dubrovnik, Počasna nagrada (Ex aequo)
.

DRAGICA CVEK-JORDAN


Dragica Cvek-Jordan

Svjetlost, bjelina, mirisi

O Dragici Cvek-Jordan likovna enciklopedija kaže da je u slikarstvu predstavnik poetskog realizma. Svoje motive, a to su djeca, nevjeste, svečanosti, cvijeće, konji, slika u bijeloj, monokromnoj paleti i postavlja ih u nestvaran prostor. Povjesničar i likovni kritičar Tonko Maroević reći će da njezino slikarstvo može biti i dokument sentimentalnog odgoja.

Tko hoće, piše Maroević u monografiji „Dragica Cvek-Jordan“ iz 1987. dopunjavat će tumačenje  intimnim sadržajima, ocjenjivati moralističkim kriterijima, nadmetati se s neoromatičnim pobudama. Nama je najbitnije, da smijemo ustvrditi kako nije bez metafizičkog pokrića, naglašava, kako ima svoju opsesivnu jezgru i iznad svega, autonomne plastičke vrijednosti.

Ključ do svoje opsesivne jezgre, do slikanja u bijeloj, monokromnoj paleti, ponudit će sama umjetnica u spomenutoj monografiji. To je ono mjesto u knjizi kada govori o svome djetinjstvu, jer je i po njezinu uvjerenju djetinjstvo ono vrijeme koje nas određuje za kasniji život, koje nam oblikuje snove.

Svjetlost, bjelina i mirisi ostali su nešto što me i danas uzbuđuje, bilježi Dragica Cvek-Jodan. Finoća mirisa jabukova cvijeta i svetkovina bjeline rascvalih voćnjaka… gusti miris maćuhice neodvojiv od njezine meke, plišane blagosti… radost pri pojavi prvoga snijega što u pobožnoj tišini prekriva golotinju zemlje – sve su to nepovezani ulomci iz djetinjstva, ali i prizori što su po riječima same slikarice bitno obilježili njezino viđenje života i svijeta. Ipak nije sve idealno. Zato će i sama reći da je iz istoga najranijeg doba ostala također spoznaja o tjeskobi i strahu, o crnini i mraku. Iza obzorja, piše Dragica Cvek-Jordan, trajao je rat sa svojim prijetnjama, okrutnostima, nasiljem i tamnim vizijama. Slijedila je osnovna, zatim srednja škola. Bio je to odlazak preko linije koja je okruživala svijet djetinjstva.

Josip Škunca

Dragica Cvek-Jordan rođena je 22. siječnja 1940. godine u Velikoj Trnavi, Moslavina, Hrvatska. Godine 1964. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miljenka Stančića. Od 1967. sudjeluje na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada za slikarstvo. Živi u Zagrebu.
Evo što o sebi i svojem slikarstvo kale Dragica Cvek­-Jordan na kraju „Autobigrafskog zapisa“, što je objelodanjen u monografiji Tonka Maroevića „Dragica Cvek-Jordan“ (naklada Grafički zavod Hrvatske, biblioteka „Prizma“, urednik Božo Biškupić, Zagreb, 1987.): „Po završenoj Akademiji trebalo je izaći iz međuprostora, što su ga tvorili rezultati učenja i već izgrađeni tuđi svjetovi pokraj mene. Trebalo je naći izraz vlastitim osjećajima, kristalizirati iskustva. Instinktivno sam došla do motiva djece i cvijeća i do otvorenih prostora svijetle game s mnogo preljeva bjeline. Nakon rođenja djece (Martine 1970. i Jelene 1973.) što je mojem životu dalo novu vrijednost, veću od svih dotadašnjih – slikanje mi je i dalje zapravo neophodnom potrebom, tek ponekad pribježištem, a pretežno prilikom i mogućnošću da se obnavljam“.
Samostalno izlaže: 1968. (Zagreb, Bruxelles); 1969. (Beograd, Sombor, Rijeka); 1976. (Vinkovci, Rovinj, Zagreb); 1978. (Bruxelles, Knokke-le Zoute, Zagreb); 1983. (St. Galen); 1984. (Zurich); 1985. (Zagreb); 1987. (Varaždin); 1988. (Zagreb); 1991. (Zageb, Velika Gorica, Varaždin); 1992. (Zagreb, Beč); 1995. (Novo Mesto); 1997. (Nin, Split).


(iz knjige dojmova)