MARCELA MUNGER
Polja slike – 13. 5. 2. 6. 1996.
Polje, 1966.
Papir je podloga, ali i materijal iz kojeg se sačinjava nova, drugačija slika. Poput polja pripremljena za sadnju ili zapuštena i obrasla travama i korovom, spreman je za preobrazbu. Na klijanje i rastvaranje, protjecanje i prostiranje žilica zraka, svjetla, sjene. Papir je sredstvo kojim Marcela Munger posiže za nevidljivim tkanjima prostornih struktura. Gužvanjem, rezanjem, ljepljenjem, premazivanjem, prskanjem bojom, čupanje, pretvara ga u Zemljovid, Raskršće, polje, Tijelo, Krajolik, Prirodu, Prozor, Svečanost, Jutro, Djevičanstvo, Prizor.
Poput nadahnutog tvorca slikarica uzima različite papire, gnječi ih, pritišće, sljubljuje, umanjuje i uvećava. Trga, otkida, kombinira, zbraja i oduzima: nabore, elipse, mrlje, brazde, livade, oranice, rijeke, potoke, ušća, izvore, ponornice, jezera, lokve, rda, udoline, geografske karte, tlocrte i nacrte za jedan široki protočni svijet. Sve se u njemu skuplja razdvaja, vrtloži i pulsira u vječno ozarenim jutrima i zasjenjenim sutonima. Vrijeme se mrvi, otkida, otapa i otječe niza hrapave plohe. Istodobno se skuplja, uvlači u mjehuriće zraka, ljepilo, membrane i opne iz kojih se obnavlja i pretvara u neprestani vrutak.
U mogućem dvojstvu prostori vrijeme zadobivaju osobitu moć. Kolažiranjem šuškava celofana, prozirna pausa, pakpapira, pelira, postiže se krhkost, ranjivost, potrošnost i podatnost ideji kako je sve prolazno moguće zadržati u konturama i obrisima, osjetljivoj građi osebujnih vizija. Postupkom montaže, igrom građenja, sa samog ruba realnog dosiže nadrealno. Usuglašava različite slojeve pojavnog sa imaginarnim. Od strukture do teksture proteže se senzibilni ekran bjeline protkan crnilom. Ili crnina išarana bjelinom. Blizina umiranja i smrti, ništavila i praznine, poništava se živodajnom djelatnošću ruke koja nadzire i brani posvojeni prostor. Crtice i kružići, reljefi i nabori, elipse i žile, korijeni i gomolji opiru se statičnoj fiksiranosti. U kserografijama i kolažima-objektima Marcele Munger sve bubri, nadima se i stapa s posušenim i tekućim vodama. Poput napetih jedara i mirnih, usidrenih platna, zavjesa, ploha, kroz koje propuhuje vjetar i nadiru vode, ispupčava se i urezuje uzorak prostranstva. Njena Polja rastiru se kotama, raskršćima i putevima, ispremreženih zemljovida, krajolika, maketa. Zapletena u vremenski labirint, krošnje stabala, i zrcalni odslik neba, Polja Marcele Munger putuju, šire se i pretaču u šuškavu bezmjernost neuhvatljivog.
Poput pomna kartografa iluziju pretvra u strukture lebdećih obrisa pejzaža, biljke, planine, potoka, jezera, ravnice. U razlivene otiske umeće i presavija, ukapava i raspršava umnožene rubove, oštrice, trunje, svijetle i tamne tonove. Sljedeći procese u prirodi kadrira ih, istražuje raspon između daljine i blizine, dubine i visine. Opipava brazgotine tla, posušenu lavu, opepeljena zgarišta. Ogoljeno šiblje, pusta polja, kišama isprane pukotine nad kojima se nadvila zraka sunca. Iz oprečnih stanja i prizora Marcela Munger gradi poetiku rada, Polje obrade.
Andriana Škunca
Katalog:
1.-20. Iz ciklusa Polja, kombinirana tehnika, 50×70 cm
Marcela Munger rođena je 16. siječnja 1947. godine u zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti, slikarski odjel, završila je u Zagrebu 1968. godine. Diplomirala je slikarstvo 1972. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Nikole Reisera. Nakon Akademije uz slikarstvo kontinuirano se bavi i pedagoškim radom. Predaje likovni odgoj u osnovnoj školi do 1985. godine. Od 1985. do 1990. vodi metodičke vježbe iz likovne kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odjelu pedagoških znanosti. Danas radi kao profesor iz predmeta crtanja i slikanja u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn te kao asistent na arhitektonskom fakultetu interdisciplinarnog studija dizajna u Zagrebu.
Adresa: Petračićeva 24, 10000 Zagreb
Polje I, 1996.
(pozivnica izložbe)
(iz knjige dojmova)
