RATKO PETRIĆ
Danse macabre – 4. 3. – 20. 3. 1996.
„Danse macabre“ u varijanti Ratka Petrića
čitamo u literaturi da je Ratko Petrić jedan od utemeljitelja Ateljea „Biafra“ (kasnije – Likovna grupa „Biafra“), što je djelovao od 1970. do 1978., a prvi su mu članovi kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco. U određenom vremenu u „Biafri“su bili još i kipari Stanko Jančić, Ivan Lesiak i Đurđa Zanoški, ako i slikari Vlado Jakelić, Ratko Jobo Janjić, Zlatko Atač Kauzlarić, Rudolf Labaš i Emil Robert Tanay, od kojih zadnja trojica gotovo sve vrijeme. Pa i kad se grupa raspala, formalno pojedinci su i dalje nastupali u istome stilu održavajući duh prevratnički koji ih je u sedamdesetim godinama i spojio.
Treba reći da je „Biafra“ išla za tim da aktualizira pitanja suvremenoga humanizma u kulturnome i društvenome smislu, , kako navodi likovna enciklopedija, uz ostalo i polemičkim odnosom prema vlastitoj sredini i apstraktnim likovnim prvacima šezdesetih. Zastupala je ekspresivnu i angažiranu figuraciju, unosila naturalističke postupke i snažna izobličenja, napose Gračan i Vuco.
Ratka Petrića u skulpturi odlikuje zanimanje za socijalnu problematiku, angažirana poruka i istraživanje osobitosti novih materijala. Negativnim tenzijama suvremena čovjeka bivstvovanja, napisat će Zdenko Rus, on je znao najčešće odgovoriti kiparskim negativitetom – upotrebom gotovih predmeta, aresivnim koloriranjem, antropometrijskim hipertrofikama i sakaćenjima. Ipak u novijim djelima javlja se i jedna neobičnost: vizionarna regresija u daleka biološka razdoblja života. Insekti i beskralježnjaci preplavljuju svijet. Sve su to metafore dramatične, surove, opake borbe za opstanak. Pad na biološkoj ljestvici razvoja do u pravrijeme mutnog i amorfnog života, besmisla, ništavila.
Sličnu zauzetost za čovjeka i okoliš, koju Petrić na svoj način godinama iskazuje opažamo i u projektu „Danse macabre“, potresnoj figuralnoj skupini što je nastala tragom Domovinskog rata, naših mnogobrojnih žrtava i smrti. Odmah ćemo pomisliti na Vincenta iz Kastva (15. stoljeće), kasnogotičkog slikara u Istru koji je oslikao brod crkve sv. Marije na Škrilinama kraj Berma, i njegov „Mrtvački ples“ gdje osobe plešu s kosturima svih staleža.
Beramske freske, među kojima je i „Mrtvački ples“, vrhunski su domet zidnoga slikarstva u Istri u svome vremenu. Možemo li reći, a da ne pretjeramo, da je Petrićev „Danse macabre“ izvanredan kiparski domet što osebujnim jezikom obilježuje hrvatske devedesete godine, u kojima nam je nametnuti rat? Memento mori, sjeti se da ćeš umrijeti, a u smrti svi su izjednačeni.
Ali eto kakva smrt je došla, ona nije opomena da valja čestito živjeti jer čeka Posljednji sudac, to je grabežna smrt koja samu sebe obezglavljuje i takav trag ostavlja, kao ubojica čovjek od početka. Zato je Petrićevo viđenje mrtvačkoga plesa ogorčeni prosvjed nasilnoj smrti zbog otimanja tuđeg, kakvu je zamislila velikosrpska soldateska. Hrvatska je preživjela, ali i život još boli, a ne samo smrt.
Josip Škunca
Ratko Petrić rođen je u Zadru 1941. godine gdje završava gimnaziju. Diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Vanje Radauša 1966. godine. Pohađao je majstorsku radionicu prof. Vanje Radauša od 1996. do 1969. godine. Suosnivač je likovne grupe Biafra. Izlagao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu. Bio je sudionik više međunarodnih kiparskih simpozija. Izveo je dvadesetak skulptura u javnim prostorima. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih izdvajamo; nagrade Salona Mladih 1972. i 1973., na bienalu mladih u Rijeci 1975., „Vjesnikovu nagradu“ Josip Račić za 1976., godišnju nagrdu HDLU-a 1993. i Veliku nagradu 30. Zagrebačkoga salona 1995. godine.
Adresa: Plitvička 15, Zagreb
Ciklus skulptura DANSE MACABRE nastao je 1995./1996. godinu. Sastoji se od 7 figura većeg foramata u različitim materijalima. Dvije figure od lima sponzorirala je tvornica GORICA iz Dugog sela.
(pozivnica izožbe)
(iz knjige dojmova)
