Ana Gezi 2007

ANA GEZI

Kult tijela u Hrvata 2 – 19. 2. – 8. 3. 2007.


Za ovaj narod, za sva vremena, ulje na platnu, 100×150 cm, 2004.

ANA GEZI

Problem s kojim se u posljednjih nekoliko godina suočavaju likovni kritičari i umjetnici mlađe i mlade generacije u Hrvatskoj, prepoznajemo kao veliku dilemu: kako i što dalje slikati kao glavni motiv. Iako je sve već viđeno, dopušteno i metijerski potrošeno, uz postmoderni blagoslov citiranja i parafraziranja ranijih stilskih poetika i starijih umjetnika, značajni se dio mlade generacije umjetnika ipak nalazi na brisanu prostoru, u dvojbi između vlastitih ideala, htijenja i očekivanja kolega, galerista ili posjetitelja izložbi. Mnogi zapravo ne razumiju onu najjednostavniju popudbinu koju im netko možda u nekom trenutku servira onako, usput, na Akademiji likovnih umjetnosti, a to je da slikaju ono što im je najbliže i najpoznatije ili što ih najviše privlači. Bez ugledanja na velike svjetske uzore, bez obilaženja izložbi starijih i poznatijih kolega, bez depresivna prelistavanja monografija i antologija umjetnosti 20. stoljeća…, jer ako uspiju u tomu da u svoje slikarstvo unesu djelić stvarna života, vlastitu emotivnu i mentalnu tenziju i frekvenciju, britku kritiku društva, subkulture ili ideologije, uspjet će kao samosvojni autori bez obzira na opaku konkurenciju i često dobre marketinške trikove manje kvalitetnih i inventivnih kolega.

Ana Gezi pojavila se prošle godine na likovnoj sceni kao osvježenje od pretenciozne umjetničke svakodnevice, s malim opusom koji je već na prvi pogled otkrio rasni slikarski talent, realiziran kroz motiv koji u hrvatskom recentnom slikarstvu nije zapravo uopće slikarski eksploatiran i prepoznat: nogometna utakmica, navijači, muški poluakt i akt. Aktualan društveni fenomen, način života kojim živi prilično veliki dio današnje mlade generacije nekih zagrebačkih, splitskih i riječkih kvartova, žrtvovanje vlastite energije i mladosti na nešto što je ipak samo igra – sve to nije moglo promaknuti Ani Gezi kao značajna komponenta urbane sociopatologije. Žestoki realizam pomoću kojega ova mlada slikarica prikazuje pomahnitalo krdo nogometnih navijača pojačan je uporabom citata velikih povijesnih kompozicija po uzoru na Goyu, Géricaulta i Ingresa. Snaga je ovoga slikarstva u silovitoj energiji koja izvire iz svakog pokreta, geste i stava muškog tijela – bilo da se radi o neobuzdanu ludilu izbezumljenih navijača ili suspregnutu pokretu poluopuštena muškog akta. Boja je uvijek u funkciji pojačavanja emotivnosti prizora, a tehničke mogućnosti svladana slikarskog zanata koje mlada umjetnica s lakoćom demonstrira na svakoj slici, tek će joj u budućnosti pomoći da brzo i lako prevlada svako moguće zasićenje određenim slikarskim motivom ili temom.

Jetka ironija koju očitavamo u jednom sloju Aninih slika pažljivo je skrivena iza površinskog veličanja kulta navijača, pokazivanja napetih i nabildanih mladih tijela, akcija s bengalkama i požarima na stadionima: zar se najbolje godine mogu i moraju trošiti samo na “najvažniju sporednu stvar na svijetu”? Zar su sva ova tijela jedino živi strojevi od mesa za tuču i sukobe na utakmicama?

Moram priznati kako me osobno razveselilo da se konačno nakon dugo vremena jedna mlada umjetnica odlučila slikati muški akt i poluakt. Kao da žene ne zanimaju muška tijela kroz umjetničku prizmu; kao da se radi o nekoj manje važnoj i marginaliziranoj temi! Tim više što Ana Gezi u svojim radovima zastupa onu “normalnu” liniju prikazivanja tijela suprotnog spola: tu nema unakaženih i izobličenih proporcija, morbidnosti, gađenja ili bilo kakva zastranjenja koje neki trendovi u današnje vrijeme sustavno nameću. Pred nama su zdrava, razvijena muška tijela bez ikakva emotivno-psihološkoga “nadoslikana” tereta!

Ana Gezi jedna je od onih umjetnica kojoj veliko breme povijesnoumjetničkih epoha i stilova nije stvorilo problem zastoja i blokade u slikanju. Ona je to pravilno percipirala kao naslijeđe koje se moralo naučiti i svladati da bi se krenulo dalje u nove kreativne slobode. Pa i kada se čini da smo u to slikarsko naslijeđe u potpunosti uronjeni, možda smo mu mnogo bliži nego umjetnici koji ga sustavno negiraju i od njega panično bježe u druge umjetničke medije.

Iva Körbler


Armada, ulje na platnu, 100×150 cm, 2006.


BBB bakljada, ulje na platnu, 100×125 cm, 2007.

Ana Gezi rođena je 1980. godine u Bjelovaru, gdje je završila Opću gimnaziju. Godine 2005. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Eugena Kokota. Izlagala je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu.


Zajedno u pobjedu, ulje na platnu, 80×60 cm, 2006.

Popis radova:
1. Ljuto opijeni tobom, rušimo sve pred sobom, ulje na platnu
2. Uvijek krivi, ulje na platnu
3. Armada, ulje na platnu
4. Kohorta, ulje na platnu
5. Ultrasi, ulje na platnu
6. BBB, ulje na platnu
7. Torcida, ulje na platnu
8. Tramvaj, ulje na platnu
9. BBB baljada, ulje na platnu
10. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, ulje na platnu
11. Za ovaj narod, za sva vremena, ulje na platnu
12. Sile prirode ne poznaju samilosti, ulje na platnu
13. Zajedno u pobjedu, ulje na platnu
14. Balkan beauty, ulje na platnu
15. Nema predaje, ulje na platnu
16. Victory!, ulje na platnu
17. Hope!, ulje na platnu


Zauvijek tvoj, ulje na lesonitu, 100×72 cm, 2006.

Žestoka navijačka slavlja  

Ljuto opijeni tobom, rušimo sve pred sobom! Taj i drugi navijački pokliči odjeknuli su u ponedjeljak na večer u Dubravi. No ne zbog nogometne utakmice, već na izložbi akademske slikarice Ane Gezi (1980.) »Kult tijela u Hrvata 2« u Galeriji »Vladimir Filakovac« (Narodno sveučilište Dubrava).

Kako u tekstu kataloga ističe povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, Gezi se pojavila prošle godine na likovnoj sceni kao osvježenje od pretenciozne umjetničke svakodnevice, s malim opusom koji je već na prvi pogled otkrio slikarski talent ostvaren kroz motiv koji u novijem hrvatskom slikarstvu nije uopće iskorišten i prepoznat: nogometna utakmica, muški poluakt i akt.

Gezi je tematski novum na platna prenosi istom žestinom navijačke subkulture, jetko i s ironijom, vješto varirajući stil – ekspresivan, (hiper)realizam i fotorealizam.

Pojedine veće prizore duhovito pretočuje u prepoznatljiva kompozicijska rješenja Goye, Géricaulta i Ingresa. Neke će kompozicije repetirati, s malim odstupcima i promjenom boje.

Jak kolorizam odlučujuća je karakteristika slika i pridonosi ekspresivnosti, koherentnosti i prepoznatljivosti ciklusa.

Navijači su prikazani u različitim situacijama, dokumentaristički, sa simpatijom, ali kad je potrebno, jasno se naglašava razornost uludo potrošene energije (raspojasani mladići razbijaju tramvaj broj 13).

Ulja na platnu Ane Gezi predstavljaju slikarstvo “ovdje i sada”. Odlično je usvojila temu i iskoristila izražajne i značenjske mogućnosti navijačkog cirkusa, izrazitoga muškoga područja.

U sklopu toga posebno je zanimljivo bavljenje muškim aktom (primjerice virilna verzija Ingresova remek djela – \”Balkan Beauty\”). Nabildana, napeta tijela, bez ikakva su emotivno-psihološkoga “nadslikana” tereta, kako primjećuje Körbler.

Barbara Vujanović, VJESNIK, srijeda, 21. veljače 2007.

.


(iz knjige dojmova)