Krešimir Trumbetaš 1999

KREŠIMIR TRUMBETAŠ

Skulpture i crteži – 8. 11. – 28. 11. 1999.

Bilješka o Trumbetaševim crtežima

U svijet likovnih umjetnosti Krešo Trumbetaš ulazi krajem šezdesetih godina kao kipar. Odmah valja nadodati: kao autodidakt (ali ne zaboravimo da je taj talentirani i svestrani čovjek prvo diplomirao geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, potom završio Muzičku akademiju, a zatim desetljećima radio kao profesionalni glazbenik i muzički pedagog). Skulpture je počeo izlagati na brojnim izložbama naive, osobito pod okriljem zagrebačke Galerije primitivne umjetnosti. Kako je rođen u Podravini (Koprivnici, 1936), u kiparstvu isprva prihvaća hlebinski verističko-ekspresionistički i groteskno-burleskni izraz.

Nakon prvih traženja u okviru spomenutih stilsko-morfoloških koordinata, sredinom osamdesetih Trumbetaš mijenja početna kiparska načela: postupno eliminira narativnost i otiskuje se prema sinteznim formama i redukciji na bitno, a u sadržaju sve se potpunije usredotočuje na predočavanje egzistencijalnih stanja (tuga, radost, osamljenost, melankolija). Baveći se sve većma malim formatima, primarni oblik drveta s vremenom mu sve manje nalaže oblik i razvedenost skulpture, pa unutar jednog volumena sve postaje moguće.

Taj prijelaz iz jednog kiparskog izraza u novi prati i niz vrlo osebujnih crteža.

Trumbetašu je crtanje isprva odmor od kiparenja. Ipak, to nisu krokiji, nego pune i koherentne risačke realizacije. Prvi ih put srećemo 1985., kada ih je umjetnik izložio u Galeriji primitivne umjetnosti kao efektnu nadopunu velikoj izložbi skulptura, a potom i na nizu drugih samostalnih nastupa. Tri godine kasnije, u Galeriji Virius, izlaže više crteža nego skulptura, a Tonko Maroević tom prigodom u katalogu zapisuje da je umjetnik individualno prepoznatljiv te da njegovu dosljednost i cjelovitost shvaćanja i provedbe potvrđuju i radovi na papiru. Trumbetaš je potom kao crtač bio zapažen na smotri u Kabinetu grafike 1991. (13. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža), da bi se na Prvom hrvatskom trijenalu crteža, u netom spomenutom izložbenom salonu, u Kabinetu grafike HAZU 1996., istakao dojmljivim radovima – Zenom (1996.) i Mornarom (1996.). Tek su tu, u okruženju niza drugih i drugačijih metjerskih, poetičkih i tehničkih rješenja, ova djela, ispunjena lirikom i humorom, osebujnim ludizmom, razigranošću raspjevanih linija, te krajnjim minimalizmom sredstava (linije i boje) došla do punog izražaja. Trebalo je dakle da i crteži sazriju: tijekom vremena i u njima naime zapažamo rast i mijene: od onih simplificiranih i gotovo monokromnih prema sve intenzivnije koloriranim (i nadalje oblikovanih krajnjim minimalizmom). No dok je u umjetnikovu kiparstvu vidljiv jasan prijelaz s tradicionalnog (deskriptivnog) prema modernističkom (simplificiranom i sintetičnom), u crtežima je on odmah na pozicijama suvremenoga lapidarnog izraza – ne, dakako, avangarde, nego na tragu moderne figuracije.

Autor se gotovo potpuno usredotočuje na ljudsko tijelo, vrlo često crta ženske likove prolete nježnom erotikom. Trumbetaša uopće ne zanimaju anatomska vjerodostojnost, logični i uobičajeni odnosi proporcija, suprotno, on sve stilizira – i upravo je to osebujna osobna stilizacija njegov bitni znak prepoznatljivosti. Sve sažima u znakove, pojmove: vidimo čovjeka, ženu, dijete, mornara, djevojku sa cvijetom u kosi, djevojku sa cvijetom u ruci itd. Sve je bezvremensko, uopćeno i nadosobno. Figure često gube i tektonsku osovljenost te počinju lebdjeti, poput zvijezda na nebu. To su minimalistička rješenja gdje autor s nekoliko najjednostavnijiih linija predočuje tijelo, pokret, izraz lica i stanje duha (radost, tuga).

Crteži nikad nisu anegdotski, linije su melodiozne, a u ukupnom dojmu pridonose i boje (razrijeđeni tuševi u raznim bojama). Sve je crtano perom i kistom. Upravo u tim djelima Krešo Trumbetaš uspio je najpotpunije izraziti svoju cjelovitu osobnost, svoju intimu.

Pričao mi je umjetnik u više navrata kako je zapravo počeo rezbariti i kipariti iz inata, ne bi li sebi – i okolini – dokazao da i to može. Slično bijaše i sa crtežima: htio se iskušati, ispitati može li i u toj disciplini nešto postići. Sada razmišlja o slikarstvu, i to onom štafelajnom.

Ne sjećam se točno kada sam i gdje prvi put vidio Trumbetaševe crteže, bijaše li to u njegovu ateljeu ili na nekoj od samostalnih izložaba. No njihova je osobitost od prve plijenila moju pozornost. Ono š to dodatno zadivljuje, činjenica je da se radi o visoko obrazovanom čovjeku, koji se, eto, nametnuo umjetničkim djelima u kojima ponajprije dolazi do izražaja nagonska komponenta, i to u disciplini za koju nije školovan. čime je to moguće objasniti, doli velikim talentom i snagom stvaralačke moći?

Vladimir Crnković

Skulptura kao dokaz

Kad kipar zareže u tkivo drveta da oslobodi, da definira volumen, da otvori prostor za svjetlost i sjenu, on interpretira svijet i istodobno začinje novi prema vlastitim mjerama. Skulptura je oblik, opredmećena ideja, kiparska istina u prostoru. Ona nema lice i naličje, prvu i drugu stranu. Sve njezine plohe (i kad su leda) predstavljaju lice i jednako vrijede. Kip ne opisuje nego definira. Stoga je on ozbiljna šutnja i osama. Kao i sve velike, tihe pojave pred kojima ostajemo nijemi poput djece. Planine. Nebo. Smrt. Put do skulptorske forme dotiče samu srž stvari i zato je selekcija. Do kipa dolazimo dijeljenjem, raščlanjivanjem i sintezom. Prostor oko njega prepun je suvišnih krhotina koje su oku i dodiru skrivale lik statue. Kipovi, kao uostalom sva umjetnička djela, predstavljaju, u jednom sloju, osobito kodiranu poruku. Nju će, nakon mnogih stoljeća, odgonetati naši potomci, kao što smo i mi, u licima nekih bronca i kamena, tražili i nalazili ponekad poruke dalekih prethodnika. Oni će sigurno otkrivati mnoštvo korisnih pojedinosti o vremenu, stilu, tehnici, utjecajima i okolnostima. Kako se u svemu tome dogodilo čudo ljepote, moći će, međutim, samo nagađati.

Svoju kiparsku avanturu započeo je Krešimir Trumbetaš, ne možemo vjerovati da je to bilo, kako pišu, slučajno, od šale, prije trideset godina i zato ova izložba ima i jubilarne dimenzije. I onda kad se tako uopće ne doimlje, u umjetnosti, kao i u životu, sve je pitanje ljubavi. Voljet ćeš koliko su tebe voljeli. U tvojoj su ljubavi mjere ljubavi koja to je oblikovala. Ona je, isto tako, jedini pravi razlog za skulpturu. Upravo zato ovakve su obljetnice prave prigode za hladni kritički osvrt, za analizu urađenog. Kipari su, osim toga, odviše radnici i zaljubljenici, da bi voljeli parade. Sve uspone i krize ovog bogatog kiparskog puta koji trajanjem i množinom likova pomalo postaje život, sve njegove uzore, razvojne faze i etape dokumentira vjerodostojno jedino Trumbetašev kiparski opus, njegov drveni svijet.

Uvid u ovo djelo, u Trumbetaševu kiparsku morfologiju, pokazuje da u njemu valja razlikovati tri stilske formacije. One tvore ulančani sustav u kojem nova etapa ishodi iz prethodne i intenzivira odabrani tvorbeni postupak (depersonalizaciju skulpture, recimo). Prva od njih prati čaroliju začetka sustava, traganja za identitetom, prve prave uspjehe i izlaganja u reprezentativnim prostorima sredinom sedamdesetih godina. Označavanje ekspresija, deskripcija i naglašena individualnost svake skulpture. U korijenu Trumbetaševih kipova iz ovog razdoblja uvijek postoji živi predložak, a zemljopis njegova lica i tijela bio je ishodište kiparske interpretacije. U mraku iza ovih izražajnih drvenih lica i mrtvih očiju postoje priče iz kojih oni dolaze, bez kojih njih nema, koje zna samo autor. Priče signaliziraju naslovi djela koji su zapravo ulomci literarne placente na kojoj su ona nastala.

U drugoj fazi – za nju je, po našem mišljenju, paradigmatska velika zagrebačka izložba iz 1985. s četrdesetak kipova i dvanaest crteža u tehnici laviranog tuša – naglo gasne ranije naglašena osobnost Trumbetaševih skulptura. S njihovih lica i tijela nestaju svi elementi koji znače zasebnost, individualnost, kojima se oni razlikuju od svih ostalih. Mnoštvo ljudi i isto toliko sudbina iz prethodnog razdoblja kipar sada steže, svodi samo na dvije figure, na Nju i Njega. Njih ne razlikujemo, oni su anonimni (iste rupice za oči, zarez za usta, tek izraženiji nos) kao što već jesu bezimeni pojedinci bez lica u urbanim gomilama. Anonimnost obličja ovih likova najbolje ilustrira moć mehanizma koji ih je učinio bezličnim. Prevladavaju manji formati, naglašeni volumeni i zaobljene forme (Položaj, 1983., Pogled, 1984., Osamljenost, 1985.) Intrigantna je svakako namjerno nehajna završna obrada kipova s jasnim i brojnim brazgotinama dlijeta u površini. Budući da njihovo zaglađivanje ne bi predstavljalo osobiti napor, oni naglašavaju koliko je kiparu, u ovoj etapi, bilo važno jedino otkriće i definiranje forme.

Treća stilska formacija ne donosi drastične promjene kao prethodna. Ona blago korigira, produbljuje i oplemenjuje novosti koje su se zbile ranije. To znači dosljednu redukciju svih atributa osobnosti i daljnju simplifikaciju skulpture koja se pretvara u antropomorfnu ljusku. Na jajolikoj glavi ponekad preostaje samo nos kao jedini podatak identiteta i veza s ishodištem. Površina skulptura, njihova kola ponovno je glatka i vrhunski obrađena. Osobitu pozornost Trumbetaš. posvećuje odabiru materijala. Njegove statue iz kruške, oraha, masline,šljive i hrastovine nekad su rasle, kao deblo bile su mjesto tajanstvenog protoka sokova i tajni između korijenja i krošnje, između crnila podloge i sunca. Sada su postale znak. Više im ništa nije preostalo od njihove ranije vanjštine, one su oljuštene do svoje bolne, ranjave srži. Na početku kiparskog puta Trumbetaš je suosjećao poimence sa svakim svojim gubitnikom i pamtio kroniku poraza. U drugoj i trećoj fazi njegovi kipovi više nemaju lica, imena i priču, nestalo je svega privatnog. Oni su likovi svih malih, nepoznatih ljudi koje nitko ne pamti i ne prepoznaje i možda zato imaju sudbinu, a još mirišu na sokove i tajne koji su kroz njih godinama protjecali. I pamte sunce. I kiše jesenje.

Mladen Kuzmanović

Popis izložaka:

Crteži
1. Dvoje, 1999., 50×35 cm
2. Muškarac I, 1996., 35×23 cm
3. Muškarac II, 1996., 35×23 cm
4. Dvoje I, 1996., 34×24 cm
5. Žena I, 1996., 35×25 cm
6. Mornar, 1996., 50×35 cm
7. Na moru, 1997., 50×35 cm
8. Pankerica, 1998., 50×35 cm
9. Koncert za flautu i harfu, 1998., 50×35 cm
10. Odmor I, 1998., 50×35 cm
11. Par I, 1999., 70×50 cm
12. Par II, 1999., 70×50 cm
13. Dama sa šeširom, 1999., 70x50cm
14. Slijedi me, 1999., 70x50cm
15. Pogled I, 1999., 70x50cm
16. Sjećanje, 1999., 50×35 cm
17. Žena II, 1999., 50×35 cm
18. Čudna žena, 1999., 50×35 cm
19. Pogled II, 1999., 50×35 cm
20. Razigranost, 1999., 50×35 cm
21. U ogledalu, 1999., 50×35 cm
22. Odmor II, 1999., 50×35 cm

Skulpture
1. Optimist, 1992., hrast, visina 95 cm
2. Doktor, 1992., obojeno drvo, visina 56 cm
3. Razapeta žena, 1994., kruška, visina 49 cm
4. Šetač, 1994., kruška, visina 43 cm
5. Na plaži, 1996., obojeno drvo, visina 84 cm
6. Poprsje, 1996., šljiva, visina 43 cm
7. Proti vjetra, 1996., orah, visina 27 cm
8. Pogled, 1996., kruška, visina 43 cm
9. Bijela glava, 1996., obojeno drvo, visina 25 cm
10. Pogled, 1996., orah, visina 84 cm
11. Plašt, 1997., maslina, visina 27 cm
12. Krist, 1997., obojeno drvo, visina 60 cm
13. Obitelj, 1997., orah, visina 27, 27 i 24 cm
14. Dva prijatelja, 1997., obojeno drvo, visina 33 i 31 cm
15. Žena, 1998., obojeno drvo, visina 28 cm
16. Protiv vjetra I, 1998., orah, visina 62 cm
17. Mornar, 1998., obojeno drvo, visina 40 cm
18. Letač, 1998., obojeno drvo, visina 27 cm
19. Odmor I, 1999., orah, visina 25 cm
20. Odmor II, 1999., orah, visina 40 cm
21. Vapaj, 1999., maslina, visina 35 cm

Krešimir Trumbetaš rođen je 11. ožujka 1936. godine u Koprivnici, gdje polazi osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1954. upisuje se na Prirodnoslovno-matematički fakultet u Zagrebu i srednju glazbenu školu „Vatroslav Lisinski“. Godine 1960. diplomirao je na Prirodnoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i završava srednju glazbenu školu – klarinet. Iste godine upisuje Glazbenu akademiju u Zagrebu, glavni predmet klarinet, koju završava 1965. godine. Od tada profesionalno se bavi glazbom. Godine 1967. počinje se baviti likovnom umjetnošću – skulpturom u drvu, crtežom i grafikom. Godine 1971. počinje izlagati i od tada pa sve do danas izlaže samostalno i na skupnim izložbama kod nas i u svijetu.

Samostalne izložbe:
1973. Zagreb, Galerija Dubrava
1973. Koprivnica, Komercijalna banka,
1973.,Koprivnica, Podravka
1974. Hlebine, Galerija Hlebine
1974. Krapina, Dom kulture
1975. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1976. Samobor, NS Janko Mišić
1977. Zagreb, Galerija Dubrava
1979. Bjelovar, Gradski muzej Bjelovar
1979. Zagreb, Galerija Centra za kulturu Pešćenica
1984. Krapinske Toplice
1985. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1987. Hlebine, Galerija naivnih umjetnika
1987. Koprivnica, Podravka
1988. Zagreb, Galerija Mirko Virius
1988. Mali Lošinj, Narodno sveučilište
1992. Zagreb, Galerija Dubrava
1994. Cres, Mala galerija Arsan, Creski muzej
1995. Cres, Galerija ART, Marina Cres
1998. Pula, Galerija Vincent iz Kastva
1999. Zagreb, Galerija Dubrava

Važnije skupne izložbe:
1971. Hlebine, Galerija Hlebine
1973. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, “Naivi 73″
1973. Lugano, “I Naifs”
1974. Ljubljana, Gospodarsko rastavišče
1974. Mainz, Kroatische Naive Kunst, Rathaus
1975. Paris, Premier Salon international d’ Art Contemporain, Grand Palais
1975. Harlem, Frans Hals Musseum
1975.-1978. London, Scottsdale, Milwaukee, Pittsburgh, Chicago Fullerton, Pale Alto, Indianapolis,
……….Charleston – Naive Art in Yugoslavia
1977. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, “Naivi 77″,
1978. Ernestinovo, Vukovar, Munchen
1983. Zagreb, Zenica, Travnik
1984. Zagreb, Zagrebački salon, Freiburg
1985. Trieste, Castello di San Giusto
1987. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, “Naivi 87″
1987. Zagreb, Zagrebački salon, Umjetnički paviljon
1990. Zagreb, 25. Zagrebački salon
1991. Hawaiie,Shoebox Sculpture exhibition
1991. Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti
1991. Zagreb, Kabinet grafike, Izložba crteža
1993. Zagreb, Kabinet grafike HAZU, Izložba crteža
1993. Zagreb, 28. Zagrebački salon
1994. Bratislava, Insitu
1994. Zagreb, Kabinet grafike, 18, zagrebačka izložba grafike Zagreb,
1994. Zagreb, Peti trienale hrvatskog kiparstva
1995. Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti
1998. Zagreb, Galerija Mirko Virius
1999. Zagreb, 2. Hrvatski trienale crteža


(iz knjige dojmova)