HANIBAL SALVARO
Tri eksperimentalne teme – 7. 5. – 23. 5. 1992.
Tri eksperimentalne teme
Radovi Hanibala Salvara koje smo formalno povezali na izložbi pod nazivom Tri eksperimentalne teme, nastali su između 1987. i 1992. godine a pripadaju trima načinima istog problemskog polja – polja destrukcije. O jednom načinu možemo kazati da je to na djelu razgrađivanje artefakata vatrom, o drugom rušenje normalne strukturne vatrom i lomom, a trećemu pak da je posrijedi uništenje bacanjem na pod. Dakako, sva tri načina valja shvatiti u funkciji procesa umjetničke preoblike koji traje već više od stoljeća – u djelovanju modernizma koji preživjela shvaćanja nadomješćuju putovima novih likovnih otkrića.
U mediju umjetničke keramike Hanibal Salvaro jedan je od jamačno glavnih i ponajboljih pokretača tih i takvih zbivanja, a poglavito u odsječku koji je označen nastojanjem za autonomnošću ili čistoćom djela.
Ustvrdimo li da je majstorova destrukcija vatrom ostvarena u ozračju opet porođena zanimanja za informel – za stil kojemu je više od izraženosti boje i same tvari negoli do neke u djelu utemeljene predodžbe – nećemo pogriješiti, a slično ćemo ustanoviti i o načinu destrukcije lomom i vatrom. Naime, u tomu potonjemu slučaju još se znatnije nego u prvom potvrđuju poželjni postupci informela – autor u djelo uvodi ne-keramički materijal, kamen od glinenca, kremena i tinjca, i time zasniva još viši stupanj neodoljive materičnosti, proširuje odsjaj telurnog u prožimanju zemlje i kamena.
U trećoj pak destrukciji oblik pečene zemlje definira se bacanje mokre nepečene cigle na pod radionice. Radovi su iz te skupine nastali su koncem 1991. i početkom 1992. godine, te su očito potaknuti ratnim strahotama u Hrvatskoj. Možemo zamisliti autora kad se odlučuje na taj čin u časovima pomiješanih osjećaja, kad bol i bijes rastu u raspoloženje bizarne akcije koja – unatoč svemu – odiše nepomućenim plemenitim držanje da je kreacija jača od razaranja, a pouzdanje u čovjeka od mržnje i ništavila.
Da bismo bolje pojmili izložen opus i okolnosti u kojima je stvoren, podsjetiti nam se i na to da je riječ o osebujnu nastavku, doradbi, preradbi ili inačici Salvarova predbježno realiziranoga ciklusa koji poznajemo kao Terrmičke formacije. Destrukcije, naime, s njim čine logičan sustav. U Termičkim formacijama naglasak je na presjeku geoloških slojeva, Destrukcijama na površini oblikovane keramike, a u oba ciklusa na viđenju bravuroznih valera i osjetnih dodira, koje samo maštovit umjetnik uvijek iznovice iz pasivnih pomagala prizivlje u okrepljujuću zbilju estetskog postojanja.
Josip Škunca
Hanibal Salvaro rođen je 7. svibnja 1935. godine. Keramikom se bavi od 1958. godine. član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Međunarodne akademije za keramiku u Ženevi. Izlagao je na više samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.
Katalog:
1.-20. Tri eksperimentalne teme: destrukcija vatrom, destrukcija lomom i vatrom, destrukcija bacanjem o pod, 1987./1992.
(iz knjige dojmova)
