Vladimir Herceg 1989

VLADIMIR HERCEG

9. 11. – 23. 11. 1989.

UKRCAJ ZA KYTERU

Nova romantika u recentnim djelima slikara Vladimira Hercega

Kakvo bi moglo biti značenje mitološke scenografije i komparserije u aktualnom slikarstvu? Što to traži Vlado Herceg danas i ovdje sa svojim mitologijama, ruševinama helenskih hramova na mediteranskim obalama, s intenzivnim akvamarinom u pozadini i kristaličkom vegetacijom u kojoj se prelama svijetlo? Može li se govoriti o Böcklinu redivivusu? O povratku romantike nakon sloma avangarde? O oštrom zaokretu prema individualnom snu nakon što je iznevjerio onaj kolektivni o sintezi u umjetnosti? Nisu li povraci u Heladu tipični za razdoblje konfuzije, razjedinjena i dezorijentacije? Da li se to recentno slikarstvo našlo na novim pozicijama, ili je ovaj Hercegov exodus individualna i osamljena pojava tipična za naš aleksandrijski fin de sieclea?

Koliko pitanja za nešto što bi se ranije zaobišlo kao privatni interes, predilekciju vezanu uz slikarev temperament. Kakvu važnost može imati umjetnikov povratak u Heladu kad više ne postoje ograničenja u bilo kojem slikarskom itineraru? Od načina slikanja do izbora motiva? Nije li sasvim svejedno vraća li se slikar u Heladu ili atomsku jezgru? Treba samo uvjeriti suvremenike u utemeljenost svojih ideja. Vlado Herceg je slikar sklon meditaciji i filozofiji, za njega je slikarstvo samo jedan od načina da jezikom likovnosti oformi i iznese svoje ideje. U tome, po njegovom mišljenju, ne postoje ograničenja i zabrane, u tome je nepopustljiv i tvrdoglav do samouništenja, ako treba. To je, uostalom, karakteristika svih novatora i pokretača koji kreću za svojom vizijom u osvajanje nepoznatog ne obazirući se ni na što, da li je trenutak bezizgledan i što se može suprotstaviti njegovoj viziji: od ustaljenih vrijednosti do mode.

Kao prvo postavit će se pitanje: o čemu mitologija i u kakvom se kontekstu može danas kreativno osmisliti? Nisu li još krajem prošlog stoljeća mitološki prizori definitivno sahranjeni u zajedničku grobnicu romantizma? Zbog čega sada ovaj recidiv mitologije i to nakon opustošenja koje je izazvao racionalizam? Možda upravo zbog ove totalne devastacije! U umjetnosti se sve pojave i tokovi ciklički izmjenjuju. Zbog čega se ne bi vratila i strast za mitologijom? Nije li, uzmemo primjer iz novije kulture, Freud podupirao svoje teze mitološkim primjerima? Razlozi su jasni: nije trebao „gubiti vrijeme“ na stvaranje novih simbola, preuzeo je „stare“ u dubokom uvjerenju da su čvrsto utemeljeni u evropsku kulturu i da s njihovim nepromijenjenim značenjem može objasniti svoje teze. Vladimir Herceg u svojim razmišljanjima o našoj civilizaciji i njenoj sudbini razmišlja na sličan način: svjesno uzima već oformljen, čitak i razumljiv znak i (mitološki) simbol s kojim nastoji objasniti mitologiju naših dana.

Postoje, dakako, razlike u interpretaciji mitoloških znakova i simbola: Vladimir Herceg ih ne uzima kao „sirovinu“ iz enciklopedije i ne povezuje ih kao leksičke jedinice – on ih uvijek stavlja u novi kontekst , daje im novo značenje, upotrebljava ih s primjesom blage ironije i sumnje, po metodi pariških nadrealista. To znači da svaki lik, prizor, predmet sam za sebe ne znači ništa, ali uspoređen i suprotstavljen sasvim neočekivanom i „nespojivom“ liku, prizoru, predmetu dobiva sasvim bizarno i apsurdno značenje. Ne čini li nam se, npr., da je Pandorina kutija na Hercegovim slikama dobila sasvim novo i neočekivano značenje u kontekstu naše nuklearne civilizacije? A to je samoj jedan primjer u Hercegovoj složenoj križaljci naše civilizacije.

Preostaje da objasnimo iskorak Vladimira Hercega prema „akademizmu“, prema jednom davno „napuštenom“ i „odbačenom“ načinu slikanja. Što bi moglo značiti poslije avangardnog iskustva slikati na način kojemu se ovo iskustvo povijesno suprotstavilo i odbacilo ga kao „akademski pastiš“? U potrazi za slikarskim jezikom pomoću kojeg bi učinio razumljivim nove sadržaje nije se Herceg više mogao osloniti na „stari“ jezik apstrakcije. Ako je apstrakciju trebalo „literaturlizirati“ da bi se objasnili njeni znakovi, očito je „literaturu“ novih sadržaja i trebalo objasniti razumljivim jezikom jednog od realizama. U svojoj „turneji“ kroz podsvijest“ Salvador Dali odabrao je „odbačeni“ jezik (hiper)realizma. Nije li i Vladimir Herceg imao pravo na svoj izbor? Da bi „objasnio“ mitološke znakove i simbole na svojim slikama Herceg je odabrao jezik koji je po njegovom uvjerenju čitak i razumljiv. Ne pripada li, uostalom , i apstrakcija, već jeziku prošlosti? To, eto, otvara slikaru sve slobode. Na putu za novu Kyteru plovi naš slikar nošen svježim i povoljnim vjetrovima, zaželimo mu dakle sretnu plovidbu.

Josip Depolo

Vladimir Herceg rođen je 27. studenoga 1947. godine u Pustodolu u Hrvatskom Zagorju. Već kao dijete seli u Zagreb u kojem završava osnovno i srednje obrazovanje. Godine 1967. zapošljava se u INA-Inženjeringu gdje radi do 1975. godine. Sljedeće godine upisuje se na akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, te 30. 6. 1981. diplomira slikarstvo u klasi profesora Šime Perića. Odmah potom postaje suradnik u Majstorskoj radionici profesora Ljube Ivančića i profesora Nikole Reisera. Godine 1984.usavršava slikarstvo u ateljeu Cite Internationale des Arts u Parizu. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Samostalne izložbe:
1974. Galerija Likum, Zagreb
1977. Galerija Galerija Nova,  Regensburg
1980. Dom JNA, Dugo Selo
1981. Jugobanka,  Ljubljana
1981. Zavičajni muzej Varaždinskih Toplica, Varaždinske Toplice
1982. Radničko sveučilište Nada Sremac, Vinkovci
1983. Galerija Josip Račić, Zagreb
1983. Galerija INA-Inženjering, Zagreb
1984. Galerija “Galerija 44-Meštrović, Novi Zagreb
1985. Izložbeni salon Gradskog muzeja u Varaždinu, Varaždin
1985. Umjetnički paviljon „Juraj Šporer“, Opatija
1985. HDLU, Studio Galerije Karas, Zagreb
1988. Centar za,kulturu Novi Zagreb „Galerija Spektar“, Zagreb
1989. Galerija „Splitska banka“, Zagreb
1989. Galerija Dubrava,  Zagreb

Skupne izložbe:
1973. Zagreb,1zložba slika i kipova izvornih umjetnika
1973. Zagreb, Arenina izložba „Svi za sve“
1973. Zagreb, I. izložba likovnih radnika INE
1974. Varaždinske Toplice, Likovni umjetnici Muzeju
1975. Zagreb, X. izložba DNUH
1977. Zagreb, Izložba studenata ALU
1978. Pula, Susret likovnih akademija
1978. Zagreb, Likovna izložba radnika INA-Inženjering
1980. Ljubljana, NOB u stripu
1981. Ljubljana, Jugoslavenski strip danas
1982. Zabok, 11. susret mladih pjesnika i recitatora “Poznanovec 82″
1982. Varaždinske Toplice, (Zavičajni muzej)
1982. Zagreb, X. izložba recentnih radova članova SHDLU i HDLUZ
1982. Zagreb, Galerija „Vladimir Nazor“
1983. Zagreb, Galerija „Josip Račić“
1984. Paris, Le salon des nations a Paris
1986. Zagreb, Galerija „Vladimir Nazor“
1987. Zagreb, Galerija INA-projekt
1987. Varaždinske Toplice, (Zavičajni muzej)
1988. Zagreb, Galerija „Vladimir Nazor“

Katalog:
1. Igra centaura, 1988., monotipija, 18×18 cm
2. Zeleni konj, 1988., monotipija, 18×18 cm
3. Bijeg iz Pandorine kutije, 1989., kombinirana tehnika
4. Kulise vremena, 1989., ulje/platno, 80×70 cm
5. Salvador i Psiha, 1989., ulje/platno, 66×53 cm
6. Psiha vjeruje ptici, 1989., ulje/platno, 50×40 cm
7. Korida, 1989., ulje/platno, 54×53 cm
8. Kamenje mudrosti, 1989., ulje/platno, 80×70 cm
9. Egzekutor, 1989., ulje/platno, 55×52 cm
10. Scena, 1989., ulje/platno, 130×90 cm
11. Vestalka, 1989., ulje/platno, 130×90 cm
12. Golub mira, 1989., ulje/platno, 80×70 cm
13. Artisti i modeli, 1989., ulje/platno, 80×70 cm
14. Maska istine, 1989., ulje/platno, 26×30 cm
15. Artista uz Senu, 1989., ulje/lesonit, 25×22 cm
16. Neron, 1989, ulje/platno, 70×50 cm
17. Crteži, 1988./1989., kombinirana tehnika


(iz knjige dojmova)