Dario Orioli 1988

DARIO ORIOLI

Slikar Zagreba – 22. 2. – 6. 3. 1988.

SLIKAR ZAGREBA
(Prizori osamdesetih)

Orioli ne kreće ni od kakvih pretpostavki, on je uvijek slikarski ono što u stvari jest, a ne ono što bi mogao biti, odnosno ono što bi bio po nekoj općoj formuli ili po pripadnosti nekom pravcu en vogue. Svaku svoju misao Orioli izlaže sabrano i mirno, ali u toj njegovoj mirnoći prisutne su upornost, dosljednost, čvrstina i sigurnost u ono što slika. On je taj koji bira slikarstvo, a ne slikarstvo njega, a bira ga po nekim svojim predilekcijama, po mjeri svoje darovitosti, po svojoj istančanoj osjetljivosti, po izuzetnoj sposobnosti gradnje slikarskog prostora. Orioli uvijek gradi svoj prostor, SVOJ metafizički prostor i to s iskustvom avangarde i s punom sviješću i osjetljivošću za svoje vrijeme.

Josip Depolo
(Iz predgovora u katalogu samostalne izložbe u Galeriji „Josip Račić“, Zagreb 1982.)

* * *

Jednostavnosti prizora odgovara i jednostavnost upotrebljenih sredstava. U njima prevladavaju škrti plavosivkasti tonovi, s ponekim jačim akcentom, naneseni odmjerenim i nepatetičnim potezima. Crteži su izvedeni dugim kontinuiranim linijama što razgovijetno zatvaraju obrise. Akvareli također teže jasnom omeđivanju planova i nevelikom kolorističkom registru. Stanovita „cool“ osjetljivost kao da štiti slikara od pretjerano sentimentalnih izljeva i, nedajbože, idolatrije „svakidašnjeg života“, premda je očigledno da autor koketira s „poetikom“ periferije i samoće, običnih a izdvojenih i gotovo napuštenih stvari.

Tonko Maroević
(Iz predgovora u katalogu samostalne izložbe u Galeriji „Mladost“, Zagreb, 1983.)

* * *

U godinama što su slijedile, novo slikarstvo iskušavalo je nove mogućnosti, čak i onda kada se prividno vraćalo kada se prividno vraćalo poznatim rješenjima. O tome povratku govore i Oriolijeva nastojanja: isticanje linearne konstrukcije popraćeno tonskim slikanjem (i podslikavanjem), nanošenje boje u slojevima i kombiniranje različitih postupaka – od akvarelski prozračnih lazura do gustih, zasićenih kromatskih površina. Tome se pridružuje pedantno dorađivanje što se izmjenjuje s brzim skiciranjem dojmova, a ponegdje i namjernom grubošću i nespretnošću (bad painting). Stilizacija i uprošćavanje naziru se, najčešće, kroz skladove plavosivih poteza ili zelenkastosmeđih tonova, prekinute mjestimice snažnijim naglascima modrog, žutog, crvenog. Pred nama je delikatan i kultiviran rukopis u kome se neposrednost i znanje nalaze na istom zadatku. Slikarski svije Darija Oriolija omeđen je prostorom njegova osobnog iskustva, ali u njemu (i pored toga) ima bogatih rješenja i otvorenih mogućnosti. To potvrđuje većina djela s ove izložbe.

Željko Sabol
(Iz predgovora u katalogu samostalne izložbe u Studiju galerije „Forum“, Zagreb, 1984.)

Dario Orioli rođen je 22. prosinca 1952. godine u Castiglioneu di Ravenna u Italiji. U Zagrebu, gdje živi od najranije mladosti, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u zagrebu, u slikarskoj klasi Raoula Goldonija 1980. godine. Bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1982. Zagreb, Galerija Josip Račić
1983. Zagreb, SKUC
1983. Zagreb, Galerija Studenskog centra
1983. Zagreb, Galerija Mladost
1983. Zagreb, Salon knjižare Mladost
1983. Biograd, Zavičajni muzej
1984. Biograd, Zavičajni muzej
1984. Zagreb, Studio galerije Forum
1985. Zagreb, INA-Naftaplin
1986. Zagreb, Palainovka
1987. Zagreb, Galerija Moša Pijade
1987. Zagreb, Caffe-galerija `85
1988. Zagreb, Galerija Školske knjige
1988. Zagreb, Galerija Dubrava


(iz knjige dojmova)