MATO I MILAN GENERALIĆ
21. 1. – 5. 2. 1988.
MILAN GENERALIĆ
Ljeto, ulje na staklu, 60×80 cm, 1987.
Svaka je umjetnost konfrontacija sa stvarnošću bez obzira daje li prednost kritičkom odnosu prema svakodnevici ili je samo konstatira ili pak znači bijeg iz realnosti u područja subjektivnog i intuitivnog. Naivna je umjetnost još jedna prilika da pojedinci koje snaga talenta navodi na iskaz njihove intime, stvore vlastiti svijet, vlastitu stvarnost u zamjenu za onu iz koje se povlače prihvaćajući se boje i kista. Intenzitet umjetničkih emocija ostavlja tragove materijalizirane u slici ili kipu čija je snaga sposobna da u promatrača izazove pojavu duševnih stanja potrebnih za povratak na ono iskonsko, ljudsko, dječje i »naivno« svojstveno čovjeku a toliko zanemareno u današnjoj suludoj trci za uvijek neuhvatljivim vremenom.
Udovoljavajući primarnoj čovjekovoj potrebi za izrazom, naivni umjetnici stvaraju djela u kojima je emotivni moment uvijek primarniji od intelektualnog. Upravo tako stvara i Milan Generalić. Njegovi su pejzaži umjetnik sam, njegov svijet stvoren u neposrednom kontaktu s prirodom, ali stvoren po vlastitoj mjeri, svijet koji u promatraču budi radosnu nadu o ponovnom skladu čovjeka s prirodom.
Malo je koji od umjetnika vezan toliko korjenitim vezama za kraj iz kojeg je ponikao. Nostalgija često djeluje inspirativno, ali tek neposredna prisutnost ljudi, zemlje i prirode čiji smo sastavni dio dovodi do rođenja umjetničkog djela koje posjeduje izražajnu snagu i šarm pejzaža Milana Generalića.
Sama činjenica da nosi prezime tako poznato medu stvaraocima i poštovaocima naivnog izraza, obavezivala je Milana Generalića od trenutka kada se kao dijete prihvatio kista. Međutim, čak ni breme popularnosti slavnog strica i već afirmiranog oca i bratića Josipa nisu na umjetnika njegove snage i temperamenta mogli djelovati drugačije nego kao poticaj originalnosti koja traži svoj vlastiti put i samosvojni izraz. Za razliku od autora koji svoj » naivni « image pokušavaju stvarati na temelju seljačke neobrazovanosti i izoliranosti, Milan Generalić završava školu primijenjenih umjetnosti na odsjeku za slikarstvo u Zagrebu i tako postaje vjeran dokaz da naivnoj umjetnosti tako svojstvena spontanost ne leži u \”manuelnoj nespretnosti izraza\” već u specifičnom raspoloženju i nadahnuću umjetnika.
Slike Milana Generalića ne opisuju hlebinske krajolike, ne pretendiraju da budu konstatacije, imitacija ili poduka. Minuciozna razrada detalja na figuralnim scenama ili pejzažu istovremeno je pažljiva izgradnja vlastitog, precizno osmišljenog, lirskog svijeta u kojem je svaka travka, list ili čovjek stvoren radi postizanja harmonije i ritma na slici, u oku i duhu umjetnika i gledaoca. Sve se to odvija u prostoru u kojem je najčešće naglašen prvi plan da bi se potencirala bit teme koja je ostvarenje autorovog stava, osjećaja i pogleda na svijet.
Zelena je omiljena boja Milana Generalića. Na njegovim pejzažima nalazimo je u stotinama nijansi od kojih svaka pridonosi stvaranju vizualno doživljene, poetske atmosfere prisutne u ovim djelima u mjeri i na način svojstven samo jednom umjetniku. Rodin je to definirao ovako: \”Najvažnije je biti uzbuđen, voljeti, nadati se, drhtati, živjeti… Treba prvo biti čovjek, a tek onda umjetnik«. Pred slikama Milana Generalića do kraja srno uvjereni u ispravnost toga stava.
Oka Ričko
Krave na vodi, ulje na staklu, 70×80 cm, 1987.
Katalog:
1. Dvorište, 1961., ulje/staklo, 18×30 cm
2. Štala, 1962., ulje/staklo, 21×30 cm
3. Talaićevo, 1966., ulje/staklo, 46×70 cm
4. Krave, 1966., ulje/staklo, 45×68 cm
5. Mužikaši, 1969., ulje/staklo, 60×80 cm
6. Žetva, 1969., ulje/staklo, 76×88 cm
7. Cvijeće, 1969., ulje/staklo, 40×30 cm
8. Krave, 1970., ulje/staklo, 51×56 cm
9. Maškare, 1970., temper/papir, 43×59 cm
10. Vrcanje meda, 1971., ulje/staklo, 53×80 cm
11. Uklancu, 1971., ulje/staklo, 34×41 cm
12. Stari hrast, 1972., ulje/staklo, 60×80 cm
13. Livada, 1980., ulje/staklo, 40×50 cm
14. Jesen, 1980., ulje/staklo, 70×80 cm
15. Staza u travi, 1981., ulje/staklo, 70×80 cm
16. Pejzaž, 1983., ulje/staklo, 45×55 cm
17. Kuruza, 1983., ulje/staklo, 60×80 cm
18. Rodna zemlja, 1984., ulje/staklo, 50×60 cm
19. Proljeće, 1984., ulje/staklo, 60×80 cm
20. Proljeće 1984., ulje/staklo, 50×60 cm
21. Pčela u voćnjaku, 1984., ulje/staklo, 45×55 cm
22. Jabuka u cvatu, 1984., ulje/staklo, 50×60 cm
23. Na Bilogori, 1985., ulje/staklo, 70×80 cm
24. Hlebinski vrt, 1987., ulje/staklo, 35×45 cm
25. Krave na vodi, 1987., ulje/staklo, 70×80 cm
26. Crveni hrast, 1987., ulje/staklo, 50×60 cm
27. Kokoši, 1987., ulje/staklo, 60×80 cm
28. Ljeto, 1987., ulje/staklo, 60×80 cm
Krave, 1966., ulje/staklo, 45×68 cm
Milan Generalić rodio se 18. ožujka 1950. god. u Hlebinama. Tehnici slikanja na staklu poučava ga njegov stric Ivan Generalić, a bratić Josip Generalić pomaže mu svojim savjetima. Milčekova prva ulja na staklu nastaju 1961. godine. Početkom šezdesetih njeguje i tehniku slikanja na platnu i crtež – osnovu slikarske tehnike. Godine 1969. završava školu Primijenjene umjetnosti u Zagrebu na odsjeku za slikarstvo. Nakon završetka školovanja vraća se u Hlebine gdje i danas živi i radi pretežno u tehnici ulja na staklu. U novije vrijeme privlači ga i drvorez kao grafička tehnika. Sudionik je najznačajnijih kolektivnih i mnogih samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Maškare, 1970., temper/papir, 43×59 cm
MATO GENERALIĆ
Žena moli, drvo, v. 50 cm, 1985.
U širokim krugovima publike naiva je često bila sinonim za slikarstvo hlebinskog kruga. Međutim, niti se naivno slikarstvo ograničava samo na
Hlebine, (dapače), niti se naivna manira očituje isključivo u tome dvodimenzionalnom mediju.
Bogata tradicija podravskog drvorezbarstva čitav je niz godina oštro determinirala početne interese majstora-seljaka. Dominirala je vještina obrade materijala bez osobnog pečata autora, da bi se trajna umjetnička vrijednost počela formirati tek u trenutnu kad fizička aktivnost plastičke obrade amorfnog materijala biva oplemenjena svjesnim doživljajem osobne duhovnosti i estetske realnosti. U tom je času zanatska vještina nadvladana stanjem duha u vjernom iskazu vlastite ličnosti u umjetničkom djelu.
Iako se tek 1965. god. Mato Generalić prvi puta pojavljuje pred javnošću, on se već pedesetih godina druži s dlijetom i drvom. činjenica da nakon afirmacije slikara Generalića jedan drugi Generalić traži svoj put u sasvim drugom likovnom mediju, govori u prilog skulptura Mate Generalića kao izraza čistog stvaralačkog poriva i umjetničkog žara. Njegov osebujan svijet stvara forme karakteristične samo za jednog umjetnika, koje su projekcija ne samo njegove manuelne vještine već i tokova njegove duše. Sposobnošću nezatomljenog instinkta čovjeka bliskog prirodi, zemlji i ljudima svojim jezikom uočava i izražava umjetnik ograničenosti ovog tehniziranog svijeta i civilizacije, otuđenje i usamljenost čovjeka.
Vrijeme formiranja tehničke vještine i svladavanja materijala prisutno je u radu Mate Generalića krajem pedesetih godina. Kreativnost je potisnuta u drugi plan, a projekcije ideja kao da čekaju da sazri forma pod dlijetom umjetnika, da bi se šezdesetih godina oslobodile i razvile, a rezultat toga procesa je najzrelije razdoblje rada Mate Generalića. Tada nastaju figure ljudi i životinja, samostalni likovi, dvije ili više figura fizički povezanih jedinstvom drvenog oblutka i duhovnim vezama snažnog naboja. Nastaju snažne i oštre forme, izražajne figure kratkih i čvrstih nogu s određenom dozom ekspresije, iako svoj vrhunac Mato Generalić daje u neposrednoj opservaciji životinjskog svijeta. Jednostavnost forme prilagođene materijalu iznosi u prvi plan estetsku vrijednost djela, ali i njegovu narativnu poruku. U tom periodu šezdesetih godina Mato Generalić tezi k stvaranju »prizora«. Upravo u tom narativnom momentu korespondira, ne samo njegovo djelo nego i skulptura hlebinskog kruga uopće, s naivnim slikarstvom.
Za rane radove Mate Generalića toliko karakteristična težnja za stvaranjem narativnog prizora, sedamdesetih se godina postupno povlači. Figure se oslobađaju, \”teatralizacija\” se gubi u ime prostornosti, ali i dalje njegova djela zadržavaju izrazite fabulativne karakteristike. Gotovo svaka od ovih figura nosi simbol karakterističan za podravsku zemlju, idiličan seljački život i sveprisutnost prirode. Ti simboli, smješteni u centar jedne više ili manje nesimetrične kompozicije, koji se od grube površine s vidljivim oštrim potezima dlijeta izdvajaju detaljnom obradom, naglašeni najviše upravo svojim dimenzijama, stoje u zamjenu za priču narativne kompozicije.
»Teatralizacija« prizora iz šezdesetih godina, donekle napuštena u razdoblju sedamdesetih, od 1980. god. ponovo postaje dominantnom u djelima koja teze k stvaranju scene. Tematika ostaje ista: trenuci svakodnevice zadržani u materijalu, tipovi ljudi bez osnovnih karakteristika i traga duhovnih stanja. Za razliku od ranijih radova u kojima Mato Generalić određenu dozu ekspresije ostvaruje dubokim i oštrim urezima u materijalu, grubom površinom i naglašavanjem detalja bitnih za priču, recentnija djela nose ekspresivni naboj ostvaren na drugi način – izdužena lica s pečatom pijanstva, materinstva ili religioznog zanosa nose u svojim formama određeni psihološki naboj s očitovanjem emocije i karakterističnog duhovnog stanja.
U svojim je djelima Mato Generalić stvorio vlastiti svijet bez pravila i sistema u kojem vladaju samo zakoni prirode. To su, uostalom, jedini zakoni koji nikoga ne sputavaju već osiguravaju slobodu emocija i temperamenta kao jedinu garanciju sreće današnjem osamljenom čovjeku.
Oka Ričko
(Iz članka: \”Kiparstvo Mate Generalića«, Podravski zbornik 86)
Bik, drvo, v. 53 cm, d. 80 cm, 1968.
Katalog:
1. Majka, 1968., drvo, visina 57 cm, širina 60 cm
2. Maškara, 1968., drvo, visina 72 cm
3. Bik, 1968., drvo, visina 53 cm, dužina 80 cm
4. Ciganska koliba, 1968., drvo, visina 60 cm, širina 76 cm
5. Adam i Eva, 1968., drvo, visina 60 cm
6. Mladenci, 1969., drvo, visina 60 cm
7. Sova, 1969., drvo, visina 52 cm
8. Žena s kravom, 1969., drvo, visina 45 cm, dužina 70 cm
9. Pevec, 1975., drvo, visina 87 cm
10. Putnik, 1976., drvo, visina 70 cm
11. Pas, 1977., drvo, visina 50 cm, dužina 70 cm
12. Čovjek s grozdjem, 1981., drvo, visina 43 cm
13. Glava peveca, 1981., drvo, visina 38 cm
14. Deda s botom, 1981., drvo, visina 53 cm
15. Par, 1981., drvo, visina 35 cm
16. Žena, 1982., drvo, visina 60 cm
17. Pijanec, 1982., drvo, visina 46 cm
18. Žena, 1982., drvo, visina 60 cm
19. Žena pijed, 1983., drvo, visina 73 cm
20. Razpeti Jezuš, 1983., drvo, visina 95 cm
21. Krava, 1984., drvo, visina 30 cm
22. Žena moli, 1984., drvo, visina 50 cm
23. Žena s cvijetom, 1984., drvo, visina 73 cm
24. Razgovor, 1985., drvo, visina 56 cm
25. Žena s kokoškom, 1985., drvo, visina 66 cm
26. Žena s krunicom, 1985., drvo, visina 38 cm
27. Krave, 1985., drvo/reljef, visina 30 cm, dužina 87 cm
Mato Generalić rođen je 7. listopada 1920. god. u Hlebinama gdje pohađa i osnovnu školu. 1950. godine. Počinje se baviti kiparstvom. Kao materijal koristi se isključivo drvom sljedeći tradiciju podravskih rezbara. Prvi puta samostalno izlaže 1971. god. u hlebinskoj Galeriji. Inspiraciju za svoja djela crpi iz neposredne opservacije rodnoga sela l ljudi uz određene psihološke pretpostavke pogotovo likova iz posljednjih stvaralačkih godina. Naročito dobra rješenja nalazi u tretiranju životinjskih kompozicija. U svojoj autobiografiji Mato Generalić piše: \”Najveći poticaj za rad mi je dao Josip Generalić koji je prvi uočio da imam smisla za obradu drveta\”. Preminuo je u Zagrebu, 1985. godine.
(iz knjige dojmova)
