Jurica Puhalović 1990

JURICA PUHALOVIĆ

Inverzija i ilizioniranje III -  6. 2. – 18. 2. 1990


pozivnica izložbe

INVERZIJA I ILUZIONIRANJE III
PERFORMANCE

S glazbom s trake:
Franz List, „Weinen, klagen“, varijacije na basso continuo temu 1. stavke kantate „Weinen, klagen, sorgen sagen“, J. S. Bacha (Gabor Lehotka, orgulje)

Naznačivanje prostora kroz prostor iluzioniranja uspostavljanjem dualnog odnosa „identičnog“i „inverzivnog“, odnosno „recipročnog“ – predmetom je projekta, koji se nadovezuje na „Inverziju i iluzioniranje“  I i II, izvedene 1985. i 1986. godine, sada u mediju performancea.

Glazba koja se izvodi uz performance sugerira vremensku organizaciju njegovog prostora i uz ostalo – njegovu trodjelnost:

I. dio (tema s varijacijama); luminativna stilizacija svodi sveukupnu vizualnost prostora na (koncentrirano) SVIJETLO (lice izvodioca) i TAMU (okolina čija je vidljivost uvjetno eliminirana snopom reflektorskog svijetla). Jedino vidljivi – lice i njegova virtualna slika povezani su i istovremeno „odijeljeni“ instaliranim zrcalom, čiji su oblik i materijalnost također vizualno eliminirani.

II. dio (recitativ i pedalni ton); Samonanošenjem crne boje na zrcalo i simultano na samo lice izvodioca (s tim da su oslikani dijelovi na zrcalu ostaju nepokriveni na licu i obratno), zrcalno simetrijski odnos prelazi u onaj recipročni, inverzivni kada izvodilac gledajući (samo) iz svog rakursa postiže iluziju (uvjetno) potpune tame.

III. dio (koral, finale); Promjenom osvjetljenja i konačnom „afirmacijom“ materijalnosti i oblika „rekvizitarija“, prostor je ponovo podijeljen na SVJETLO, sada u „praznom“ zrcalu koje osvjetljava okolinu i unutar svoga oblika istovremeno reflektira njenu sliku, te nasuprot tome – na TAMU, „zgusnutu“ u ostavljenim zacrnjenim naočalama izvodioca.

Jurica Puhalović

Autor je posebno zahvalan na suradnji:
Vladimiru Peroviću, voditelju Galerije Dubrava,
Ivici Antoliću, slikaru i scenografu u HNK,
Boži čavloviću, majstiru rasvjete HNK,
Antunu Krešiću, slikaru i suradniku Galerije Dubrava i
Otokaru Levaju, glumcu kazališta „Komedija“.

Stvarnost i iluzija

U zagrebačkoj Galeriji Dubrava Jurica Puhalović izveo je performance u kojemu je pomoću raznih elemenata, kao što su glazba, rasvjeta, sceno-događanje, nastojao maksimalno okupirati pažnju promatrača

Vitalitet i širinu kreativnih mogućnosti perfomancea kao specifičnog oblika stvaralačkog izraza, potvrdio je još jednom Jurica Puhalović, po vokaciji slikar a po preferenciji, jednostavno – umjetnik. Problem iz slikarskog prercipiranja stvarnosti kao konstantnog sučeljavanja postojećeg s zanatskom iluzijom, koji već više godina obrađuje na (ipak samo) vizualan način, Puhalović prenaša sada i na područje mixed media, uz akciju “živu” izvedbu. I dok su mnogi sudionici intelektualnog pristupa likovnom Puhalovićeve generacije podlegli prvo prvo “novoslikarskoj” euforiji, a kasnije raznim pomodnim “neoizmima” od novog ekspresionizma do neokonceptualizma), on kontinuirano evoluira i dalje u istom pravcu. Tako smo mogli pratiti i uvod u nedavno događanje izveden 1985. i 1986. u Galeriji Proširenih medija HDLUZ-a, prolog istog naziva “Inverzija i iluzioniziranje” s oznakom I, II. U jednogodišnjem razmaku Puhalović je, osmišljenom koncepcijom, radom pod određenim uvjetima, foto-dokumentacijomslikarskim i pomoćnim sredstvima realizirao (kako lijepo formulira Antun Maračić 1986. u SL-u): “projekte – izložbe” ili “etide”…»neke vrste sažetka i verifikacije radnih iskustava». U prvom slučaju imamo u susjednim uglovima galerije postavljene dvije potpuno jednake mrtve prirode, sastavljene od sasvim bizarnih predmeta (boce, letve, kutijice itd.). Kompozicija edukativno akcentira prostorne odnose i volumen. Između motiva stoje dva siva platna, namijenjene uistinu neobičnoj svrsi. Jedna podloga služi za preslikavanje kompozicije iz lijevog kuta, dok druga funkcionira kao “obrazac” slikanja na samoj suprotnoj mrtvoj prirodi. Takovim postupcima automatski se stvara diverzija unutar klasičnih poimanja nastajanja artefakata. Iluzioniranje, kao bitan faktor slikarskog čina, inverzijom se potpuno demistificira, dovodi u pitanje riječju: ono gubi tradicionalno mjesto vrhunskog dometa , krajnjeg cilja kojem teži stnadardno opredijeljen artista, zapravo gotovo sva povijest kreativnog napora. Prijenos realiteta odvija se svejedno recipročno: sa sivo obojenih predmeta na sivo platno, te inverzivno, sa platna na analogne rekvizite. Ovdje postoji namjerni prekršaj nekoliko puta umnožen, na više razina, no krajnji produkt ne negira likovno stvaralaštvo, nije kontraprodukcija. Tek suhoparne, ziheraške estetske činjenice (iluzije) ustupaju mjesto procesualnim i analitičkim preispitivanjima, tj. prividna “destrukcija” zamjenjuje se misaonom, drugačijom estetskom konstrukcijom.

Slijedi još agilniji i konkretniji nastavak u varijanti II 1986. Postavljena su dva papirnata reljefa, nepravilne i različite konfiguracije, a umjetnik pod uvije identičnom rasvjetom slikajući uklanja izvorne forme svog djela, istomahno ih “prenoseći” s jednog na drugi, čime, uz uvjerljivost popratne “foto-dokumetacije” zamjenjuje reljefnost. Finalni izložak ima sve odlike proširenomedijskih karakteristika; od onih što proširuju medijske obzore, do onih koji neminovno funkcioniraju multimedijalno. I na koncu, poradi jasnijeg shvaćanja zadnjih «Inverzija i iluzija» valja ponovo citirati Maračića: “Unatoč tako objelodanjenom procesu” (ili baš zahvaljujući tome) gledalac u oba ova projekta prisustvuje “slikarskom miraluku”, “prikazanju” uz naglašeni svečani konteplativni ugođaj. Naime, “Inverzija i iluzioniranje III”, iako polazi, iz prije spominjanih autorovih vizualnih problematiziranja i preokupacija, posebno s obzirom na javnost prikaza radnog postupka, sadrži, što je za performance primarno, fantastično usklađen sklop diferentnih izričaja, čija se artikulacija doima veoma snažno, zrelo, te koliko racionalno toliko istovremeno i poetski osjećajno. Svi elementi: glazba, scena, rasvjeta, radnja (teatralnost), bili su tako savršeno proporcionalno raspoređeni da niti jedan činilac nije imao neku značajniju prevagu, te njome ugrozio sklad ukupnog doživljaja.

Performance se odvijao u tri faze, vremenski i semantiči vezane uz muziku, impresivnu skladbu, “Weinen, klagen”, varijacije Franza Lista na basso continuo temu 1. stavka kantate “Weinen, klagen, sorgen sagen” . J. S. Bacha. Teška i mistična glazba orgulja u prvom dijelu (tema s varijacijama) koncentrirala je pažnju publike na izvođača i autora događaja koji je mirno sjedio pred zrcalom, osvijetljen snopom reflektorskog svjetla, obučen u crno i TAMU tj. okolinu uvjetno eliminiranu rasvjetom. Zapravo, u statičnoj sceni dominiralo je lice premazano bijelom kazališnom šminkom i njegova virtualna slika. Prva dionica trajala je petnaestak minuta, u svečanom i opuštenom ugođaju. Uslijedila je radnja uz glazbeni recitiv i pedalni ton. Nanošenje crvene boje na lice i ogledalo. Viđeno iz subjektivne pozicije autora, bojanje biva recipročno – direktan namaz stavlja se odmah i na ogledalo, s time da oslikani dijelovi ostaju na zrcalu nepokriveni na licu i obratno. Umjetnik tumači situaciju u uvodniku ovako: “Zrcalo simetrijski odnos prelazi u onaj recipročni, inverzni, kada izvodilac gledajući (samo) iz svog rakursa postiže iluziju (uvjetno) potpune tame. Dakle, za Puhalovića se klimaks postiže u trenutku tmine, kada konačno oboji i vlastite naočale (za njega bitan rekvizit), koje ostavlja kao “zgusnutu” tamu i element “objekta” tj. poslije performancea galerijskog izloška (ready-made od ukupnog rekvizitarija). I napokon ovdje imamo finalni dio (muzički – koral finale) u kom se osvjetljuje i “afirmira” i prostor i publika. SVJETLO u zrcalu. Umjetnika više, naravno, nema. Nama ostaje upečatljiv dojam i otvoreno pitanje: što je iluzija a što stvarnost, te ima li među njima razlike?”

Željko Jerman
OKO, broj 5, 8. ožujka 1990., stranica 25

Jurica Puhalović rođen je u Zagrebu 28. siječnja 1952. godine. Upisuje Ekonomski fakultet u Zagrebu 1970., da bi nakon dvije godine upisao studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1977. godine u klasi profesora Miljenka Stančića, a potom upisuje poslijediplomski studij u klasi profesora Frane Baćea. Godine 1980. diplomirao je 1980. godine i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. član je HDLU-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.


(iz knjige dojmova)