IVICA PROPADALO

Gvaševi -  3. 10. – 15. 10. 1988.

San, tvar, dar 

U početku bijaše san. U snovima i sa snovima započeli su mnogi slikari, pa je tako valjda i  mladi Ivica Propodalo pokatkad sanjao o slikarstvu i kroz snove ostvarivao takve svoje želje. A ako nije kao dijete snivao da bude slikar — jer ga je život najprije odveo drugim putovima —  kad se u zrelijoj dobi okrenuo slikarstvu, Propadalo se nužno oslonio na zalihe vlastitih snoviđenja.  Daleko od zavičaja  priviđale su mu se kuće i ulice rodnog Livna, u nekoj plavkastoj,  mjesečastoj rasvjeti, a iznad krovova lebdjele su različite ljudske i životinjske  figure. Sanjanje se, dakako, vrlo brzo proširilo i  na prizore izvan zavičajnog ambijenta, na daleko more i osunčane otoke po kojima se slobodno kreću gola i od svake gravitacije oslobođena tijela. Fauna tih zamišljenih krajolika također je bila sve opuštenija i sve neobičnija, a dosta dugo vremena dominirali su tovari, osli, tj. magarci.

Zatim je došla tvar. Kad je snove trebalo konkretizirati — zabilježiti  na podlozi, zaustaviti  u  jednom  trenu fiksirati  u  kadru — Propadolo se morao kao samouk prilično pomučiti. Obzirom na ine tehničke vještine kojima  je  prethodno  ovladao,  poslužio se stanovitim   posuđenim   rješenjima i pomagao nekim pojednostavljenjima. Nije slučaj da u ranijim njegovim radovima prevladava  geometrizam i kruta  perspektiva ravnih linija, čvrsti volumeni i  jaka  sjenčanja.  U  dodiru sa  slikarskim materijalom i sredstvima, eterična  sanjarija  je nužno otvrdnulo, na neki se način okamenila. Izgubljena su pritom baš onirička  svojstva,  karakter  vilinske   priče  i   fantazmagorije. Umjesto fluidnog erotizma (na sto bi upućivali  ženski  aktovi  i  arhetipski, apulejsko-šekspirovski magarci) dolazilo je do grotesknih polarizacija i dohumornog pražnjenja. Laka podsmješljivost dobrodošla  je da  relativizira kanoničnost slike, shvaćanje da se snovi  onako ne  «prepisuju\” dovelo ga je do  veće  slobode.

Konačno se pokazao dar, Propadalo se, naime, nije samo iživio na bezbrojnim varijacijama  sličnih motiva, nego je svaki put iznova svladavao i posvajao sve primjereniji postupak,  Bržim i neposrednijim slikanjem oslobađao je ne samo energiju nego i fantaziju dozvoljavao je sebi potpunu nedeskriptivnost poteza i slijed primarno likovne logičke komponiranja.  Koherencija Propadalovih radova bitno se uvećala kad se nakon brojnih ulja na platnu posvetio ovećoj seriji gvaševa. Na skiciozno naznačenim pozadinama egzotičnih arhipelaga odjednom su izronili izmaštani likovi  nekog zoološki otkačenog bestijarijuma. Važnija od morfološke kombinatorike svakako je opuštena gesta koja oblikuje likove i apartan koloristički registar prigušenih suglasja i polutonova. Ovim ciklusom gvaševa Ivica Prapadalo je znatno razmaknuo granice svojega likovnog poimanja, okus, se te s ukusom i s mjerom dokazao na uže i čišće slikarskom zadatku, a time je i sebi samome postavio više kriterije, prema kojima ga odsada dolje moramo vrednovat i odmjeravati

                                                                Tonko Maroević
(Predgovor u  katalogu samostalne izložbe u Zagrebu, Galerija \”A\”, l. III. — 20. III. 1988.)

Ivica Propadalo rođen je 13. ožujka 1950. godine u Livnu. Godine 1975. diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Sustavno slika od 1976. godine. Izlagao je više samostalnih i skupnih izložbi zemlji i inozemstvu. član je HDLU-a. Za svoj rad dobio je nekoliko nagrada među kojima i ugledna priznanja; Honourable Mention by the Jury of II Annual Interlation Exhibition on Miniature art u Torontu 1987. godine i Grand-prix na 11. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1988. godine. Živi i radi u Zagrebu.

                                                                                                                                   (iz knjige dojmova)