Josip Generalić 1987

JOSIP GENERALIĆ

Promocija grafičkih mapa Hlebine i Mutanti – 25. 5. 1987.


Još od tridesetih godina spominju se Hlebine i hle­binska slikarska škola kao fenomeni u biću suvremene umjetnosti u nas. Me­đutim, od pedesetih, ponajviše zahvaljujući Ivanu Generaliću – doajenu he­binske slikarska škole – Hlebine slove kao svjetska prijestolnica naivnoga stva­ralaštva.

U Hlebinama su rodeni Franjo Mraz (1910.-1981.) i  Ivan Generalk (1914.), Dragan Gaži (1930.-1983.), Franjo Filipović (1930.) i Josip Generalić (1936.). Ako tim umjetnicima dodamo i slikare iz okolice kao što su Mirko Virius (Đelekovec, 1889.-1943), Ivan Večnaj (Gola, 1920), Stjepan Večenaj (Gola, 1928.), Mijo Ko­vačić (Gornja šuma, 1935.) i Martin Mehkek (Novačka, 1936.), naveli smo najznatnije stvaraoce podravskog bazena, kojima je zajedničko obilježje da pripadaju istoj, već spomenutoj školi naivnoga izvorišta.

Meni Hlebine nisu ni povijest ni međunarodna metropola naivne umjetnosti, reći će Josip Generalić, Hlebine su prije svega moje djetinjstvo. Tu sam, kao i u atelje svoga oca, stekao prve snažne i neizbrisive likovne dojmove. Ali još više od tih riječi, u kojima Ge­neralić mladi raskrljuje duševnost u dužinu poštivanju oca Ivana, kao vodič u njegovu mapu Hlebine može poslužiti jedno drugo mje­sto iz njegove autobiografije.

On kaže: Hlebine! Čim spomenem tu riječ, kao da su mi usta puna slasti, kao onda kad sam još kao dijete na proštenjima jeo medenjake. Ta je riječ hranjiva i puna sladora.

Stoga, iako u opusu Josipa Generalića, koji izlaže od 1954. godine, nalazimo nekoliko razvojnih faza, rodno mu podravsko selo nado­mak Koprivnica ne blijedi iz sjećanja. On mu se često i rado vraća, u slikama i fizički. Premda kritika navodi da autor evoluira već u šezdesetima, iskazujući zanimanje za dekorativnost i određene nadrealne elemente; da u sedamdesetima teži fantastici: – napose u crnoj fazi – on će od vremena do vremena, kao pod hipno­zom neke neodoljive noći, posegnuti u riznicu memorije. Evocirat će štogod iz života u Hlebinama, ili će otputovati u njih.

Tako su nastale i skice za mapu Hlebine koje je izveo u sitotisku kao najosebujniji hommage zavičaju: Hlebine – crkva, farof i Grofova hiža, Hlebine – Vasilevo dvorište, Hlebine – škola i Kašićeva hižal. Hlebine – v Barberovi štali. Četiri znakovita biljega privrženosti spram kraja, koji mu je podario djetinjstvo u prijateljstvu s livada­ma, šumama i dravskim rukavcima. Četiri medaljona ljubavi i suosjećanja, pripadništva i solidarnosti.

Koliko god je za minulih godina Josip Generalić pokazivao interes za pop-scenu i rock-kulturu, za ekološke aspekte života, patologiju seksualne revolucije, ili pak za planetarne probleme ratnih sukoba. U dnu srca pamti oazu ruralna spokoja, jednostavna življenja u harmoniji s pulsom prirode. Zato je, možda, u tim listovima maksimalno blizak zbilji, opčinjen verizmom evidencije. Kao da se malo udaljio od svoje uobičajene transpozicije estetskih dosega. Kao da je želio bit: – sada po drugi put – na samu vrelu ishodišta, smjeran i opčran, kada se gotovo nema što oduzeti ili dodati, jer je lice prvotna prebivališta lice same istine.

Neka nas, dakle, ne začudi ta iznenadna crta realizma u radu Josipa Generalića. Umjetnik se, jednostavno, pita: Što su to Hlebine, a što njegov pjesnički san?

Josip Škunca

Josip Generalić rođen je 19. veljače 1936. godine u Hlebinama. Završio je učiteljsku školu (Koprivnica, Križevci) i Višu pedagošku školu (Zagreb), bio je učitelj u Virju i Hlebinama i nastavnik u Zagrebu, gdje stalno živi od 1960 godine. Prvi put izlaže na skupnoj izložbi u Križevci­ma 1954., a prvi put samostalno 1959. u Koprivnici. U Zürichu, u City Gallery, sudjeluje na izložbi Ivan Generalić and die Sehule von Hlebine 1964.; bio mu je to prvi nastup u inozemstvu.

Zagrebački Spektar 1972. izdaje mono­grafiju Josip Generalić. O umjetniku pišu: Anatole Jakovsky, Mario de Mi­chel:, Boris Kelemen i Josip Depolo. U knjigu je uvrštena i Generalićeva Auto­biografija, koju slikar završava znakovi­tim riječima:

Danas pripadam gradu, ali ne moram si­mulirati svoj doživljaj sela. Otuđio sam se od sela kao od životnog sustava, ali ni­sam prihvatio gradski način otuđivanja. Ništa u slikarstvu ne moram simulirati. Ništa. Baš ništa. Eto, svi ti nesporazumi i opreke u meni: – to sam ja. Nesporazumi koji nestaju kad slikam, opreke koje ne­staju kad uzimam kist u ruku. Onda sam ponovo dijete u Hlebinama, ljeti mi zebu ruke kad slikam snijeg, a zimi kraj otvo­renog prozora (čujem ptice i vidim cvijeće. Onda je sve jasno, čisto, izvorno. Jasno i mirno.

U povodu 25. godišnjice od prvog izla­ganja u javnosti, Generalić održava retrospektivu u Galeriji Hlebine u Hlebi­nama, 1979. godine, a 1984. izlazi mu grafička mapa “Prsten od zmije” s predgovornim tekstom Vladimira Malekovića (Zagreb, LIKUM). O 50. obljetnici života – 1986. – Galerija primitivne umjetnosti u Za­grebu postavlja izložbu Josip Generalić – crna faza. Izlazi mu istoimeni katalog kao knjiga (Galerije grada Zagreba; pišu: Nada Križić i Marijan Špoljar).

Izlagao je na vise od 100 samostalnih i na oko 900 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu, ilustrirao je petnaestak knjiga i zbornika, izveo pet scenografskih prijedloga. Dobio je nekoliko nagrada u Mor­gesu, Firenci, Mantovi, Svetozarevu i Skoplju. Spominje se u četrdesetak knjiga o umjetnosti, leksikona i enciklopedija.

Zadnjih nekoliko godina intenzivnije se bavi grafičkim tehnikama u dubokom tisku.

Radovi mu se nalaze u mnogim muzejima i galerijama. Među ostalim i u Muzeju Henrija Rousseaua u Lavalu, u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, Muze­ju međunarodne naivne umjetnosti Anatola Jakovskog u Nici. Muzeju naiv­ne umetnosti u Svetozarevu i Muzeju naivne umjetnosti Maxa Fournyja u Pa­rizu, te u privatnim zbirkama.

Grafička mapa Hlebine Josipa Generalića izrađena je u Zagrebu, ožujka i travnja 1987. godine, a sadrži četiri grafička lista otisnuta u 107 primjeraka u tehnici svilotiska na bijelom 200 g papiru. Listovi su formata 350X500 mm, potpisani i numerirani arapskim brojkama od 1 do 70, rimskim brojkama od I do XXX; pet primjeraka označeno je autorskom oznakom E.d.A, a dva primjerka oznakama A i B. Trideset primjeraka, označenih rimskim brojkama, te primjerke A i B. umjetnik je obojio akvarelom. Primjerak broj 1/70 namijenjen je Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca. Mapu je uredio Tomi­slav Gojak, a grafički oblikovao Brano Horvat. Prijevod na engle­ski Vladimir Ivir. Grafički listovi izvedeni su u Studiju S,, Brane Horvata u Zagrebu. lzdavač je Narodno sveučiliste Otokar Ker­šovan,, (Galerija Dubrava), Zagreb.

 


(pozivnica izložbe)


(iz knjige dojmova)