Renata Chalupa i Vera Fischer 1969

RENATA CHALUPA I VERA FIŠER

Objekti, crteži i kolaži -  7. 3. – 17. 3. 1969.

Objekti i crteži Renete Chalupe i Vere Fišer, Galerija Mladih — Klub omladine„Dubrava“

Kad je samo dvanaest izložaka, kao u ovom slučaju, podijeljeno između dva autora, sigurno nije prava prilika da se jasno odrede mogućnosti pojedinog izlagača, a kad su uz to i njihova polazišta i zahtjevi sasvim različiti i divergentni, onda se izložba u do­broj mjeri svodi na pokazivanje međusobne snošlji­vosti i, još više, opće tolerancije organizatora. jer, povede li nas prilika te ovo slučajno susjedstvo Renate Chalupa i Vere Fišer iskoristimo za dosljedna antitwtička određenja, poput onih: figurativno-nefi­gurativno, pokrenuto-strogo i sl., propustit ćemo i ono malo mogućnosti da sagledamo osobni udio svake autorice.

Plastička djelatnost Renate Chalupa, već i po samom opredjeljenju, izaziva u ovom trenutku veću pažnju. njezini se radovi mogu svrstati medu danas vrlo rasprostranjene pokušaje da se prekine s dvodimen­zionalnošću kadra – objekti nameću drugačiju pro­stornu mjeru. Ali ova slikarica (što je u ovom slučaju samo uvjetan naziv, bez obzira na školske kvalifika­cije) čak ni u okvirima ove male izložbe ne pokazuje punu dosljednost pristupa. očito je da je upravo u traženju, te da je svaki rad vise zalog nekog even­tualnog budućeg djela nego rezultat. Crteži pokazuje krajnju svedenost: duga savijena crna crta lagano se pregiba posred bjeline, a od nje se odvaja kraća zadebljala linija fluorescentnog crvenila. To nije gra­fikon jednog pokreta, jedne geste, jer mekoća linije ne proizlazi iz traženja najprikladnijeg položaja, od­govarajuće poze kojom se s najmanje sredstava po­stiže maksimalna ispunjenost površine. Isti dekora­tivni zadatak mogao se lako prenijeti na drugi medij. Objekti iz ciklusa „Siliton“ također imaju bijelu po­vršinu pozadine, ali je materijalizirana u nategnutoj žici sto na stanovitoj razdaljini od površine igra svoju igru pregibanja. jedan je krak i sada obojen žarkom crvenom bojom, a sjena žice na pozadini­-ekranu prijevod je onog titranja linije crteža.

U ovom škrtom i ne baš plodnom rasponu kretali su se svi naime poznati radovi ove slikarice, izlagani do sada na nekoliko kolektivnih nastupa, a pretežno i na ovoj izložbi. međutim, dva drugačija objekta dini se da tek otvaraju neke stvarnije mogućnosti: na njihovim je poljima diferenciranjem veličina elemenata, njihovim redanjem u različito visoke slojeve i, posebno, razvedenim odbijanjem svjetla ostvarene mnogo dinamičnija struktura. I dok su ti objekti, bez svake sumnje, najzanimljiviji na izložbi, pokušaj „po­kretnog i svjetlećeg“ objekta potpuno je neuspio: obojene žarulje iza hrapavog stakla s vrtuljkom po sredini pokazuju onu razinu mš§te i tehničkih mo­gućnosti gdje nema razloga za eksperimente.

Kolaži Vere Fišer nisu ništa drugo nego crvena olovka potrošača ilustriranih revija. kolažirani su elementi birani kao već zatvorene narativne cjeline te su sami po sebi dovršeni i „zanimljivi“ u tolikoj mje­ri da autoričinom preobrazbom ništa ne dobivaju. „Zanimijivost“ tih elemenata najčešće je samo u njihovoj tipičnosti, karakterističnosti, te njima Vera Fišer samo ispisuje niz šarenih činjeni6nih rečenica o bijelom svijetu. stanovit broj standardnih metaforičkih odnosa vodi je u povezivanju elemenata, a od likovnih regulative prepoznajemo samo nekakvo jed­načenje po zvučnosti: osnovni sastojci jednog kolaža, npr., jesu crveni automobil, crveno meso, crvene rotkvice, crvene jabuke, crvena boja krvi. bez že­stine i bez slobode (kakva je odlikovala nadrealističke kolaže,.npr.), te bez izrazitosti i bez jasnoće, ovi su kolaži, vrio nedjelatna igra dijagnoze općih mjesta, igra što nas ne obavezuje.

Tonko Maroević


(iz knjige dojmova)