Ivo Đurović 1969

IVO ĐUROVIĆ

Keramika -  19. 9. – 29. 9. 1969.


Tanjur, 1969.

Keramika Ive Durovića je oslobođena opisnih pojedinosti, površina je pojednostav­ljena i svedena u zgusnute konture.
Sljedovi njegove plastične zamisli i njegove likovne senzibilnosti su jasni.
Sve se sažima u sfere i oblike valjka, i iz tih pročišćenih formi Đurovic stvara melo­dične kompozicije.
Uskladio je vlastita iskustva sa suvreme­nim izrazom, uspio je ostvariti individualan keramički rukopis.
Plastični oblici složeni po načelu ponavljanja daju posve novu tvorevinu, novu vidnu vlastitost.
Predmet je vezan uz drugi, on je sredstvo sa kojim se oblikuje čovjekov životni prostor.
Đurović je u tom smislu angažiran, što svoju keramiku radi za čovjeka i njegovu pot­rebu, on nastoji da mu umjetnina neposred­no djeluje na oblikovanje prostora.
Premda je kolorit podređen formi i uglav­nom sveden na monokromična rješenja, ipak se ne može pored da ga tretira s istančanim ukusom, izvanredni su efekti s nenametljivim i prigušeno obojenim površinama, čime je autor brisao granicu između atelijerske i rusti­kalne keramike i time postigao dojam izvor­nosti.

(Citat iz kritike povodom izložbe kerami­ke u Pionirskom kazalištu u Zagrebu, J. Depolo, Keramika Iva Đurovića, Vjesnik, 27. 7. 1963.)
.

Tražimo li formu jednostavnu i neisforsi­ranu, uslovljenu materijalom i namjenom, ot­krit ćemo da je ona prisutna u svakom izložbenom predmetu. Tražimo li boje koje se ne nameću, već svojim prisustvom diskretno prate ili upotpunjavaju naći ćemo ih na pa­leti Đurovića. Ako tragamo za specifičnostima koje mogu da karakteriziraju autora kao vlastitog, originalnog kreatora, vidjet ćemo da Đurovićeva keramika i njih posjeduje. Uopće Đurovićevu keramiku karakteriziraju naglašena stremljenja za otkrivanje nekonvencional­nog, što ga svrstava među vrsne keramičare.

(Citat iz kritike povodom Đurovićeve samostalne izložbe u Pionirskorn kazalištu u Zagrebu, F. Cvetkova, Obećanje na početku, Večernji list, 4. srpnja 1963.)
.

Svjestan je da keramika udruženo djeluje sa ostalom umjetnosti i da nije izolirana.
Njegove su strukture red i ritam, struk­tura je realnost ideje, logika nastanka.
Shvatio je funkciju moderne keramike i da se umjetnik treba ograničiti na sredstva, ali vladati njima.
Đurovićeva suzdržljivost nosi u sebi fino­ću, duhovno jedinstvo i nova suzvučja boja.
Kad ploha izgubi od dekorativne draži, ona djeluje prostorno, a boja vise tjelesno.
Đurovićeve ocakline su oslobođene okova konture, boja su na keramici ostvarivale vla­stitu zakonitost.
Đuroviću je očito cilj da umjetnost svede na svakodnevne elemente koji se penetriraju u naš životni krajolik u kojemu čovjek gleda i upotrebljava umjetničko djelo.
Đurovićeva vrijednost je u tome, što se nije omeđio postulatima Zagrebačke škole i što je stvorio, oduzimajući sve suvišno, pro­gresivne pretvorbe trodimenzionalnih kon­strukcija.
U Đuroviću je vječno prisutna intimna borba da uspije u minimumu sadržati maksi­mum, da mu keramika ostane proizvod talen­ta, zemlje i ognja.

Radmila Matejčić

Izložbe:

Maribor, 1961.
Rijeka, 1962., 1963., 1965. i 1969.
Novo Mesto, 1962. i 1964.
Sarajevo, 1962.
Varaždin, 1962.
Zagreb, 1963.
Dubrovink, 1964.
Poreč, 1964.
Faenza, 1968.


Svijećnjak i vaze, 1969.


Tanjur, 1968.


(iz knjige dojmova)