Josip Generalić 1986

JOSIP GENERALIĆ

Grafički listovi (1984./1986.) i rukom obojeni bakropisi i serigrafije - 29. 9. – 12. 10. 1986.

Grafički listovi Josipa Generalića

U evidenciji  koju Josip Generalić vodi a svojim grafikama, naznačeno je, da je prve serigrafije tiskao polovicom šezdesetih, dakle rano, s obzirom no zanimanje naivnih  umjetnika za  tu  specifičnu disciplinu likovnoga izražavanja. Ona je tek kasnije uzela maha, medu nekima od njih, ali nikada nije poprimila metjersku zasebnost, kao što je to postalo ulje na staklu u slikarstvu podravskoga bazena. Bila je i ostala izbor malobrojnih.

Dva su razloga zbog kojih je Generalić posegnuo za štampanjem grafika. Prvi moramo potražiti u njegovim crtačkim sposobnostima: one su ga tjerale da se potvrdi i kao risač izvan  koncepta slike, kad se crteži na papiru stvara kao tehničko pomagalo, za čin slikanja, tako da mu se uopće ne pridaje važnost. Često je takav crtež nastao na jeftinom papiru, pun je natuknica o boji za sliku kojoj prethodi, umrljan je probama, a naposljetku bude odbačen u ateljersku kramu.

Drugi razlog je u popularnosti autora, u potražnji za  njegovim radovima. Crtež, ili serigrafjja  umnožena u stotinjak primjeraka, ima daleko pristupačniju cijenu na tržištu nego ulje, pa će  do Generalićeve invencije – osobito ako je realizirana u demokratskoj grafičkoj tehnici – lako doći i kupac plićega džepa. Generalić je već tiskao na desetke različitih motiva u crno-bijeloj  serigrafiji, odnosno u bojama, a tim se poslom bavi i danas.

Prijelomne godine dolaze početkom sedamdesetih. Tada Generalić tiska i grafike, koje gravira izravno u ploču. Ipak, njemu omiljena tehnika dubokoga tiska, bakropis, zaokupit će ga  intenzivnije istom oko osamdeset i treće, kad se povezuje s istaknutim zagrebačkim grafičarom lvicom Šiškom, kod kojega radi u ateljeu. Pomaže mu i Hamo Čavrk. Uz njih dvojicu on će svladati rad na preši i druge poslove u stvarima pripreme i tiskanja grafičkih listova.

Posljednjih godina rado štampa crno-bijelu serigrafiju, na kojoj kasnije slika akvarelom.

Svi izloženi listovi u Galeriji “Dubrava” nastali su lani i ove godine, ne računajući još mnoge druge listove, što ih je proljetos postavio na zapaženim izložbama u Muzeju  revolucije naroda Hrvatske i Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu. Oni svjedoče nov intenzitet Generalićove grafičke produkcije i zasebnost obradbe: doslikavanje rukom, Kao da mu je grafika, pokraj akvarela i ulja, postala nužnim sredstvom iskaza, bez kojeg se više ne može. To će se još najbolje pokazati  u osamostaljivanju temata što ih  realizira  u grafici: niti su  skinuti s ranijih slika, niti su mišljeni kao predložak za neku eventualnu sliku na staklu.

Teme izviru iz njegove dvojake inspiracije: iz zaokupljenosti zemljom i  ruralnim okolišem,  iz kojeg  potječe, odnosno iz angažmana koji se očituje u djelima “crne faze” – artefaktima planetarnih relacija, sa zagađenom prirodom, ratnim bezumljem, ili seksualnom patologijom kao ogorčenom tematskom reakcijom autora na izazove vremena.

Uz Ivana Lackovića Croatu i Ivana Rabuzina, Josip Generalić je treći umjetnik naivnoga  izvorišta od  imena, koji tretira  neku  tehniku  duboka  tiska  kao  integralno, a  ne usputno sredstvo likovnoga jezika, srodivši se s njim do tehnički uvažavajuće ravni. Ona poetička, naime, nikada i nije dolazila pod znak pitanja. Bila je od početka autentičan izraz svoga tvorca.

Josip Škunca

Slikarska fenomenologija Josipa Generalića Gene

Prvo (zrelo) vrijeme (1965.-1972./75.) i do sada neiscrpljeno u Josipu, i postojeće (trenutno “tek” potisnuto) u svim, mnogim modifikacijama – nazvao bih vremenom kao temom Prirode i Čovjeka. Kod Gene to je subjektivna a ne objektivna relacija. To Vrijeme je običajno, erotski aluzivno, vitalističko, vinorodno, k sreći zatrčano, lovačko i svadbeno. Ono je ribolovno, muško-žensko, od nekog od aktera i “otvoreno”- i “prikriveno” zapitno! Znači  i ono je sasvim autobiografsko.

Drugo vrijeme (od 1973/75. do danas, i danas) je temat Čovjeka Simbola, Čovjeka Transformacije, Čovjeka stanja. Sada dojučerašnji različit, blagi, duhovito samoironični. . . idilično “tvrdi” nadrealizam, kao neka “fluidna priča” istinskije viđene Stvarnosti, ustupa mjesto prvenstva i iskaza – iskazu vidovnjaštva Zbilje. I tu nema iznimke: svejedno da li je riječ o Josipovim izvanrednim grafikama (mapa serigrafijja s predgovorom Vladimira Malekovića, sitotisku “Prsten od zmije”, ili o seriji  u  suhoj  igli,  bakropisu,  iz  1986.),  ili crtežima – otkrićima: ugljenom, kombiniranom tehnikom, akvarelima (tj. u slikama na papiru), i – naravno – slikama na staklu.

Ipak, riječ je o toku kojeg Zbilja i nadalje samo bogati i koji, zato, i nadalje traži svoje majstorsko,  svoje imaginantno i svoje ispovjedno vrijeme. A, ono je i ovo od jučer i ovo od danas, i te  uvijek  ono  intimno  nemilosrdno  (i  u dobrotama). Razlistano je već i u ovim još i nedovršenim i još nezapočetim zapisima nemira. Nemira  bez  predaha sudbinski zasnovanog i zaduženog zvanim i odabranim životom. Životom samo kao slikarstvom, i slikarstvom samo kao  životom.  Životom  zatravljenog umjetnika, Životom = Djelom kao osobitim prokletstvom, kako je o sebi, i sebi  sličnima,  govorio Thomas Mann.

Vlado Bužančić
(Iz  predgovora  u  katalogu  izložbe  u Muzeju revolucije naroda Hrvatske, u Zagrebu,  i  Umjetničkome  paviljonu “Juraj  Šporer”,  u  Opatiji,  1986.)

 

Josip Generalić rođen je 19. veljače 1936. u Hlebinama. Završio učiteljsku školu (Koprivnica, Križevci), diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Bio je učitelj i nastavnik u Virju, Hlebinama i Zagrebu. Nastanjuje se u Zagrebu 1960. Prvi put izlaže od 1954. u Križevcima (Dom JNA) sa OKLJD-om “Vladimir Nazor”. Prvi put samostalno izlaže 1959. godine u Koprivnici (Muzej grada Koprivnice). Prva monografija o Josipu Generaliću izišla je 1972. u Zagrebu. Autori su: Mario de Micheli, Josip Depolo, dr. Boris Kelemen i Anatole Jakovsky. Knjigu je izdao “Spektar”. Godine 1984. objelodanjuje mapu serigrafija “Prsten od zmije” s predgovorom Vladimira Malekovića (izdavač: LIKUM, Zagreb). Na III bijenalu jugoslavenske naivne umjetnosti u Svetozarevu dobiva Veliku nagradu bijenala, 1985, a ove godine sudjeluje na jubilarnom, X. saboru izvornih umjetnika Jugoslavije u Zlataru. Izlagao je širom svijeta. Sudjelovao je na više od 900 skupnih, otvorio je vise od 100 samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Izložba u Galeriji »Dubrava« već mu je 109. samostalna priredba. Njegova djela se nalaze u mnogim galerijama i muzejima: u Muzeju Henrija Rousseaua u Lavalu, u Muzeju međunarodne naivne umjetnosti Anatola Jakovskog u Nici, u Muzeju naivne umjetnosti Maxa Fournyja u Parizu, u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, i drugdje, te u privatnim zbirkama. Radovi su mu reproducirani u mnogim monografijama, enciklopedijama i leksikonima jugoslavenske i svjetske naive. Živi i radi u Zagrebu.

 

Katalog:
1. – 29. Grafički listovi, 1984., 1985. i 1986; serigrafije, akvarelirane serigrafije; bakropisi, akvarelirani  bakropisi, mapa “Prsten od zmije”


(iz knjige dojmova)