Vlado Martek 1986

VLADO MARTEK

Izložba posvećena biću -  14. 4. – 27. 4. 1986.

Predpjesnik i slikar Vlado Martek je svoju sudbinu odredio onog trenutka (a taj koincidira 50 početkom njegovog  osviještenog djelovanja) kad je odlučio, ili bio primoran, da posumnja i da se suprotstavi povijesno utvrđenim kanonima i dogovorima o podjeli  sfera  umjetnosti;  da  se  odrekne topline matičnog zabrana poezije: njenu je naime trebalo pripadati. Odredivši si rub kao područje sa kojeg će djelovati, on, sa bogatim arsenalom nezadovoljstva i primjedbi, utopijski optimistično počinje sa nezahvalnim poslom na preimenovanju pojmova.

Svoje duhovne saveznike, Martek je pronašao u dadaističikm i nadrealističkim idejama, dostignućima i ličnostima koje su tek u natruhama ostale prisutne u s vremenom, ponovo utvrđenim i medijski uredno kanaliziranim oblicima. Pridodajući se tom nasljedstvu vlastitom temom, Martek godinama razvija nomadski, disperzni, ali i žilavi organizam svoje poetike. Proglasivši se predpjesnikom, on sa dubokim moralnim skanjivanjem, zauzevši poziciju  pripreme, obigrava oko riječi, koristeći je uvjetno, u aktivnosti koja predstavlja čišćenja i obnovu. (“Uzimanje olovke u ruku čin je poštenja«; Prije nego napišem pjesmu moram pokupiti smeće sa ulice”).

Baveći se riječju, počinje je zamjenjivati sa stvarima: slovo je modelirano od gline, knjiga probijena čavlom, sonet napravljen od ogledala. Stigao je do poetskog objekta, a onda. preko malih crteža – do skice. Već po samom dolasku, međutim on ponovo čini nered. Dok se tamo drznuo na bojkot, ovdje se ne libi sudjelovanja; rezultat je jednako neugodan: (auto)ekskomunikacija iz jednog ceha i jak otpor cehovske svijest na drugoj strani. Tako se Martek osudio na neprestano otpadništvo, kako u duhu tako i u društvu.

Otuda valjda tako često pojavljivanje kuće kao motiva i simbola. Ovaj se (uz tolike ostale) na njegovim crtežima i slikama pojavljuje u bezbrojnim varijacijama i odnosima. Kuća kao mjesto izvjesnosti, skrovišta kao cijela i sigurna psiha, kao građevina medija u čijoj se toploj unutrašnjosti mirnim radom neometano zrije. Ovisno o kontekstu konkretnog roda u kom se pojavljuje,  kuća je i  predmet čežnje i predmet ironije.

Nadalje, tu je križ kao biljeg, oznaka muke prvenstveno, dakako muke osobnog, umjetničkog puta. Ne u jednoj prilici, upotrebljen je u  nemilosrdno blasfemnoj kombinaciji i spojevima. U zaumnoj personifikaciji, npr. kada dojke, poput samostalnih bića hrane križ  koji  se goji,  ili  u lautreamontski suludom susretu bijelog križa i zlatnih češljeva. Oznake domaćeg, lokalnog i medijskog su zemlja (zemljopisne konture Jugoslavije) paleta i štafelaj. Zatim u brojnim varijacijama i najneočekivanijim odnosima, tu su službeni simboli srpa i čekića, zvijezde. Slijede životinje: ptice, gmazovi, jeleni…

Naravno, ikonografska konstanta je i čovjek; često, to je sam autor koji rentgenski providan nosi u sebi već spomenute sadržaje; oni rastu iz njega, ovise o njemu, zamjenjuju mu pojedine organe koji se mogu i multiplicirati… Riječi nerijetko prate sliku dopunjavajući prizore ili ih obogaćujući novim smjerom značenja.

Omogućujući si pogodnu introspektivnu ugođenost, odbacujući bilo kakvu auto-cenzuru, Martek automatski, slijedeći tako oslobođene impulse, brzo, u velikoj količini izbacuje slikovne prerađevine unutarnjih materijala, stanja i raspoloženja, Primjereno tim značajkama, njegov je crtež direktan, ekonomičan namaz, osim ako ne parafrazira, bez ikakve artificijelne primisli, cizeliranja i tehnoloških zavrzlama; elementi su izbrojivi, boja ograničena na crnu,  bijelu i zlatnu sa smeđom podlogom natron papira koja je redovno u funkcionalnoj optičkoj   igri sa ostalima. Stoga, uz sadržaje koje prikazuje, upravo je ta infantilno-neobazriva neposrednost nosilac atrakcije kojoj je teško odoljeti. Jasno, sve to može šokirati i odbiti pristalice pristojnije i manje bujne  teme strožih metijerskih kodeksa, ili barem aktualnog tipa nevještosti koja, za razliku od Martekove ima alibi sofisticiranosti ili naprosto koketerije. Naime, gotovo je nepotrebno napominjati da je Martek slikar-autodidakt, ali takve vrste koja nije frustrirana svojom neškolovanošću. Imajući svijest ili sluteći ono što je kao moto svome tekstu upravo o njemu samom stavio Mića Bašičević: “Slikarski dar nije osobina ponekih već svih”, Martek je, osjećajući vitalnu potrebu da govori slikom, oslobođen od obaveze pravila. Konačno, on ih je oduvijek dovodio u pitanje i to ne samo na planu metijea. Njegov je prkos sveobuhvatan i gotovo da predstavlja stil za koji se, riskirajući i izopćenje i neprihvaćanje izborio i ustanovio ga kao zaštitni znak.

Stoga je besmisleno tražiti u njegovim radovima ono što oni ne obećavaju u samoj svojoj  koncepciji: disciplinu, dorađenost, akademsku vještinu, materijalnu solidnost.

Iščitavanje pak, njegovih radova u skladu sa razumijevanjem pretpostavki na kojima se zasnivaju, rezultira spoznajom o čvrstoj koherenciji njihovih konstanti. Stoga je, naoko proturječim Bašičevićevoj rečenici, glupo reći i ono poznato: “To mogu i ja!” Bilo da se čita pod navodnicima, bilo doslovce, Martek je možda jedini pravi “wilde!” -  slikar u naše likovnom  podneblju.  Ne mora to značiti ni kompliment ni porugu: to je naprosto atribut koji uz usporedbu sa originalom (termin se, poznato je, veže uz novi njemački ekspresionizam),  uključuje i naglašavanje specifičnosti domaćeg miljea koji Martek u mnogim aspektima,   itekako reprezentira, kao i autorove individualnosti. Dolazeći od osjećanja revolta, čežnje i bola, pojmova koje Martek često, bez stida i bojazni od  zaglibljenja u nepopularno samosažaljenje, i verbalno navodi, on, uz to pridodajući moral i patos prevodi u humor i (samo)ironiju. Očaj nije ono na što Martek pristoje (“Očajan pjesnik” ili slikar, op.p. nije zanimljiv pjesnik, prema Bretonovom izrijeku: “Očaj nema značaja”) Takvim emocionalnim spojevima i rasponom kojeg ispoljava kroz intimne, erotske, političke i uže medijske sižeje, ili spoj više njih, Martek u  vlastitoj  divljoj  ekspresionističkoj varijanti iznosi na vidjelo istovremeno svečanu dramu, lirsku tužbalicu i nesvakodnevno duhovitu farsu. Ako im se prisustvuje bez tereta  predubjeđenja, ove će  predstave  djelovati kao ikone

Antun Maračić

Vlado Martek rođen je u Zagrebu, 1951. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1975. do 1979. bio je član neformalne grupe šestorice autora s kojom je organizirao tridesetak izložaba-akcija u Zagrebu, Beogradu i Veneciji i drugdje i pokrenuo časopis-katalog MAJ 75. Pripadao je grupi umjetnika okupljenih oko prostorija Podroom. Izdao je nekoliko samostalnih publikacija. Bavi se akcijama, agitacijama i grafitima.

Samostalne izložbe:
1979. Zagreb, „Podroom“
1979. Beograd, Galerija Studentskog kul­turnog centra
1980. Zagreb, Galerija Studentskog cen­tra (s Mladenom Stilinovićem)
1980. Beograd, Galerija „Srećna nova umjetnost“ (s Mladenom Stilinovićem)
1981. Zagreb, Prostor prosirenih medija
1982. Kranj, Galerija v Prešernovoj hiši
1982. Zagreb, Studio Galerije suvremene umjetnosti
1983. Opatija, lzložbeni prostor hotela „Slavija“
1983. Slavonski Brod, Omladinski klub
1983. Zagreb, Prostor proširenih medija
1983. Zagreb, Galerija »Dubrava« (s Vladimirom Kučinom i Mladenom Peranićem)
1984. Ljubljana, Galerija SKUC
1984. Sarajevo, Klub Collegium artistici­ma (sa Svenom Stilinovićem)
1984. Zagreb, Galerija SKUC-a (s Borisom De­murom)
1985. Zagreb, Prostor proširenih medija
1985. Split, Vestibul Dioklecijanove pala­če
1985. Ljubljana, Galerija SKUC (s Vlas­tom Delimar)
1986. Zagreb, Galerija Dubrava

Samostalne publikacije/knjižice:
1982. „Crvena knjžica“, samizdat, Xerox, tiraža 75
1983. „Poeziju treba jebati“, samizdat, Xe­rox, tiraia 150
1984. „Nadkomunistički crteži, Xerox, sam­izdat, tiraža 89
1984./1985. „Lažna poezija“, Xerox, samizdat, tiraža 85
1985./1986. „Neću“, grafička mapa, samizdat, sitotisak Delimar-Jerman, tiraža 40
1978. „lskušavanje pjesničkog mišljenja“, Izdanje SKC, Beograd

Akcije, Agitacije, Grafiti:
1978.-1981. 12 agitacija no plakatima/lecima tipa: „Čitajte pjesme Majakovskog“, Zagreb, Koprivnica, Beograd,
……….Rijeka
1982. Venecija, Agitacija-akcija „Artisti Armatevi“
1982. Pariz, Agitacija-akcija „Des Artistes­-aux Armes,“
1984./1985. Akcija: imenovanje i dijeljenje predmeta, Venecija, Sarajevo, Zagreb
1985./1986. „Grafiti: Da, neću, sreća, Umjet­nost nema alternative“, Zagreb


(iz knjige dojmova)