Zoran Džapo 2007

ZORAN DŽAPO

Prijestupničke subverzije – 1. 10. – 18. 10. 2007.


Plavo na plavom, akril na platnu, 100×100 cm

Prijestupničke subverzije

Po svojoj naravi umjetničko djelo je diskurzivno, ono je nadasve izviješće, očitovanje, tvrdnja. Kao što je to slučaj u mimetičkoj umjetnosti, ono može biti očitovanje o vanjskom svijetu, može dokumentirati igru formi ili, kao što je to bio slučaj za trajanja povijesnih avangardi, može biti autodiskurzivna izjava o vlastitu medijskom svojstvu, a – također vezano za avangardu i modernizam – može dokumentirati određeni utopijski projekt. Tih se činjenica prisjećamo u svezi s izložbom Zorana Džape, na kojoj predstavlja dio svoga mnogolikog opusa, koji je poligon na kojemu razvija zanimljive prijestupničke subverzije.

Naime, Džapin u relevantnim inačicama samoobnavljajući opus nastaje zahvaljujući poznavanju i razumijevanju pojedinih problema suvremene likovne proizvodnje te bliže ili dalje povijesti umjetnosti. Džapina ovdje podastrta istraživanja rezultirala su uvjerljivim oblikovnim rješenjima, slikarskim ciklusima i konstelacijama, naglašavajući staru istinu da je u današnjoj umjetnosti konstruktivna pristupa imaginacija ne samo neophodna, nego odnosi i prevagu nad svim sustavnim razradama.

Ovi Džapini napori referiraju se na krucijalne značajke i utopijske strategije radikalne geometrijske apstrakcije – u prvom redu konstruktivizma, posebice De Stijla, Thea van Doesburga i Mondrianove mizoginije – ostvarivanoj na uravnoteženoj suprotnosti okomica i vodoravnica, pri čemu su mir, harmonija i disciplina glavna obilježja te umjetnosti, a njezin utopijski cilj bijaše potpuni sklad svijeta. Djela De Stijla, među ostalim, potraga su za redom, ravnotežom i skladom, kao neposrednom reakcijom na kaos ratnih godina. Mondrian je sve više pojednostavljivao pokrenutu linearnost svojih ranih djela, sve dok nije dospio do temeljnoga apstrahiranog uzorka s vlastitim zakonitostima, unutar kojega su oblici blokovi međusobno čvrsto vezani jedni za druge. Mondrianova platna nastala od 1920-ih nadalje stoga više nemaju nikakve veze s prirodom, nego postaju potpuno apstraktni dizajni sastavljeni od međusobno spojenih pravokutnika odvojenih debelim crnim crtama.

Iza 1900. u umjetnosti se javljaju brojni tabori – De Stijl, konstruktivisti, Bauhaus, neoplasticisti, futuristi… – i među sobom se počeše natjecati kako bi se utvrdilo tko njeguje najčistiju viziju umjetnosti, u čijem okrilju boravi božanstvo umjetnosti. Desetljećima su trajale definicije i očitovanja, optužbe i protunapadi, protuzahtjevi i protudefinicije onoga što jest ili nije umjetnost, tko jest a tko nije svećenik, hijerofant, svetac koji će jedini tumačiti što jest a što nije umjetnost.

Zapravo se može reći da se Džapo ovom izložbom potvrdio kao poslenik koji programski dosljedno i sustavno ustrajava na ideološkom predekodiranju radikalne konstruktivističke ostavštine, posebice mondrijanske reduktivne apstrakcije, kojoj duhovito sučeljava vlastite inačice slobodnoga apstraktnog komponiranja.

Negdašnja konstruktivistička pretjerano kontrolirana i svjesna organizacija površine u Džapinim diptisima, triptisima i poliptisima svoje mjesto još otvorenije prepušta slikarskoj intuiciji, zaigranosti, improvizacijama u samom procesu rada, pa i udjelu slučaja, kao i određenoj dekorativnosti, što je nova i neskrivena osobina najnovijih Džapinih ostvarenja. Samoodgovornost što si ju je slikar ranog 20. stoljeća samonametnuo danas je smiješna, tek relikt burnog vremena i Džapo je – poput mnogih postmodernih slikara – autor subjektivnijeg pristupa te ciničan prema mnogo čemu na što se slikar 20. stoljeća obvezivao.

Džapine su kompozicije namjerno ostvarene tako da budu neovisne i neopterećene rigidnim mondrijanovskim i postulatima svakoga drugoga rigidnoga konstruktivizma, ali nastaju na uspomenama i još više kao polemični dijalog, poglavito s onim što je u njihovim utopističkim svjetonazorima bilo dogmatsko i rigidno. Džapo u konačnici nastoji reći da mondrijanovski konstruktivizam – kao ni bilo koja druga skolastički kruta umjetnost, zarobljena rigidom konstrukcije i kalkulacije – ne može očitovati suvremenu ideju života koja je složenija od one iz prve polovice 20. stoljeća.

Džapin pristup danas je manje racionalistički (unaprijed proračunat), a sve više fikcionalan (slobodno ostvarena geometrija), a taj napor možemo iščitavati i kao pokušaj da se iz današnjeg rakursa ukaže na iluzije ideologije visokog modernizma, podsjeti na negdašnji herojski položaj slike, pojedine revolucionarne i nadasve utopističke inicijative, ali i na rigidnost oblikovnih načela na kojima je slika nastajala, s tim da tvrda načela povijesnog konstruktivizma i neoplasticizma Džapine slike detroniziraju i diskretno rahle, ironizirajući purističku strogost i svaku drugu dogmatsku krutost što se javljala kod apostola modernizma.

Na slikama Žućkasta praznina i Kvadratna kompozicija ispune kvadrata su informelističke, ali još uvijek se ne utjelovljuju vanjski sadržaj i ne podržavaju nikakvu priču. Kvadrat na Žućkastoj površini raspolućen je na dva trokuta. Manji gornji bijel je i na njegovoj površini ne naziru se tragovi kista. Na donjem je površina materična i koloristički življa, a slično je slikarski riješena i površina Kvadratne kompozicije.

U zeleni, sivi, smeđi i crveni kvadrat – na različitim pozicijama – duboko penetriraju tanki pravokutnici disonantna kolorita. Na prvim slikama poliptiha površina i u nju duboko usječen pravokutnik riješeni su anonimno, bez tragova kista i slikareva ductusa, a potom se – kroz ekspresivne namaze, kako na površini tako i na agresivno penetrirajućim uljezima – sve jače osjeća slikareva ruka.

Na slici Plavo na plavom, koja otvara sljedeći politptih, slikar duhovito ubacuje kratki, ali koloristički efektan i izrazit gerhardrichterovski namaz koji slici daje dodatni aktivizam, u kompoziciji stvara tenziju i konflikt, ali u konačnici slici i cijelom ciklusu daje novi simbolički status. Taj novi element ne samo da – strukturalno i koloristički – obogaćuje i usložnjava kompoziciju slike, nego je i izuzetno intrigantni i duhoviti digresivni koloristički akcent unutar fine i osjetljive teksture i profinjenih tonaliteta površine, a što kodeks povijesnog konstruktivizma ne bi tolerirao. Džapin prijestup postaje još veći kad u identičan kvadrat ubacuje mimetički više ili manje transparentne prizore: kovitlac oblaka, oblake kako su se nadvili jedan na drugim i drvored (Zaštićeno područje, Krajolik bez života, Drvored).

Sličnu situaciju donosi triptih gdje na prvom segmentu, crnoj površini, pojavljuje koloristički ekspresivan i efektan namaz, a potom na dva kvadrata slikar aplicira pravokutnike oponašajući pritom tipičnu gerhardrichterovsku ispunu, čineći pritom i hommage tome umjetniku koji je svojedobno mnogo značio nekim hrvatskim slikarima.

Po sredini svjetloplavog, sivog, crvenog i smeđeg kvadrata, koji čine poseban poliptih, rotira se bijeli pravokutnik, s kojim se, međutim, rotira i na nj zalijepljen manji bijeli pravokutnik, ali koji pak nije nastao nekom euklidovskom podjelom, nego mu je Džapo intuitivno odredio dimenzije i konstelaciju.

Poseban diptih čine slike Križni princip i Dopušteni pogled. Dopušteni pogled komponiran je od dvaju elemenata: na desnoj je strani tipično konstruktivističko ostvarenje, predstavljeno Križnim principom, ali na lijevoj se – u svojoj punoj mimetičnosti – jedan nad drugim, šire čak dva pejzaža. Džapo je tako dobio situacije bogate zanimljivim pomacima i intrigantnim plastičkim događajima, ali koje još radikalnije ne samo rahle, nego i potiru konstruktivističku skrupuloznost i samoodgovornost.

U svim ovim primjerima, dakle, sudaraju se dva moćna, u doba herojske avangarde međusobno nespojiva i isključiva apsoluta: nadindividualni plastički red i jasnoća na jednom, i tvarnost i spontanost i arhaičnost na drugom polu slike. Naime, valja se sjetiti činjenice da je Mondrian isključio svako podsjećanje ne samo na etiku, politiku, religiju ili ideologiju, nego i na svekoliki izvanjski svijet želeći – formalnim eksperimentima, kontrastiranjem primarnih boja i uravnoteženim okomitim i vodoravnim linijama – postići univerzalnu harmoniju. Džapin se prijestup, dakle, sastoji u tomu što kontrira Mondrianu i De Stijlu. Pokušavajući umjetnost učiniti stvarnom plastičkom realnošću, potpuno neovisnom i o okolini i o svijetu prirode, Mondrian je zabranjivao svaku natruhu filozofije, psihologije, povijesti, osobne mitologije, herojstva… Sliku je nastojao osloboditi svih društvenih, estetskih i metafizičkih ciljeva, tragova simbolizma i vizualne mitologije i metafora, repertoara vanjskih znakova, sjećanja, asocijacija, narativnih predstava i znakova, emocija, psihičkih tenzija, hipoteza…, ogoliti je i od svake imanentne joj čulnosti, pa je pitanje odnose li se Mondrianove slike na nešto drugo izvan njih samih?

Miješanjem značajki tih dvaju stilova Džapo ukazuje i na danas smiješan dogmatizam geometričara i figurativaca. Prema oboma se postavlja jednako ironično. Iz pozicije današnjeg slikara Džapo ironizira žudnju apstrakcije i figuracije za nedjeljivim cjelovitim bitkom, za postizanjem apsoluta i za dominiranjem.

Tražeći tanke prostore slobode i ludičnosti, kojima će utisnuti prepoznatljiv otisak individualna dara, Džapo u ovim slikama očituje suverenu ležernost, nepretencioznost, ironiju, podsmješljivost prema svemu što je bilo uokvireno čvrstim formalnim premisama. Referira se i na povijesne primjere konstruktivističkih demonstriranja racionalističkih pronalaženja forme, skrivalica i serijskih tijekova proračunate povijesne geometrije, u kojoj su geometrijski likovi bili izračunati, a slike se doimale kao tiskane, nerukotvorne, strojno izrađene i impersonalne, a ne naslikane. Umjetnost konstruktivnog pristupa cijelo vrijeme svoje dominacije – uključujući i onu pokazanu na izložbama Novih tendencija, posljednje avangarde (Lea Vergine) – u izvedbi teži perfekcionizmu, metijerskoj preciznosti, nigdje se ni u novotendencijaša ne poznaje potez kistom, sve je izvedeno precizno i tvornički. Naglašeno manualnom izvedbom svojih radova, koje odlikuje i stanovita materičnost i organičnost, Džapo demistificira i detronizira tu egzaktnost i principijelnost, primjerice iscrtavajući svoje linije i rukom, čime postiže njihovu neravnomjernost, nepreciznost i nesigurnost. Na Džapinim poliptisima ne samo da se potez kista prepoznaje, nego se u naglašenim agresivnim i reljefnim namazima očituje i neposredna slikarova invencija kojom destruira površinu i kojom se agresivno suprotstavlja kvadratu i ostalim geometrijskim likovima, simbolima geometrijske apstrakcije.

Kao subverzivni autor koji drsko, hirovito i duhovito i sa suptilnim cinizmom provocira određenu tradiciju iz ropotarnice povijesti umjetnosti Džapo vlastitom slikarskom proizvodnjom, među ostalim, nastoji reći da su ikonografski repertoari modernizma mrtvi znaci. Sve što imao reći o fenomenima modernizma, s oblikovnim primjerima konstruktivista, De Stijla, Mondriana i neoplastičara, Džapo govori sa sviješću da je u današnjim, krajnje kaotičnim povijesnim prilikama nemoguće tražiti čvrsto uporište u velikim utopističkim idealima poput onih u kakve su, u svoje doba, vjerovali pioniri konstruktivne umjetnosti prve polovice 20. stoljeća, demonstrirajući da njegova morfologija nije nikakva računalna moderna jer nipošto nije moguć povratak na ono što je bilo prije.

Džapini su poliptisi subverzivna praksa budući da se – formalno gledajući – slikar služi strategijama povijesnoga avangardnog prodora, a s druge strane njegov opus u svojoj svekolikosti očituje da odavno nema nade, utopije niti progresa – da je avangarda odavno mrtva.

Postmoderna je, dakle, rekla laku noć svim pretjerano restriktivnim modernističkim parametrima i kriterijima vrednovanja, dopušta i potiče ravnopravan tretman svih jezika, govora, medija, postupaka, tehnika, motivacija i razloga nastanka umjetničkog rada.

Poput nekakva fakira relativizma Džapo ovom izložbom dokazuje današnju beznačajnost svake konstrukcije, svih rasporeda, sustava, struktura; jedino je pravilo njegova konstruktivizma da se sve može složiti ovako i onako, da se može mijenjati, izbacivati iz načela i smisla, iz ideje te slagati iz jednog u drugi raspored i sustav.

S tom spoznajom u svezi izložba – zahvaljujući slikarskoj intuiciji, zaigranosti i nadasve improvizacijama u samom procesu rada – očituje da je danas unutar konstruktivističke discipline i njezine tradicije uvijek iznova moguće naći tek povoda i mjesta za fine i zaigrane intimne prijestupničke subverzije.

Ivica Župan


Zaštićeno područje, akril na platnu, 100×100 cm


Prazni list I, akril na platnu, 100×70 cm

Zoran Džapo rođen je 1953. godine u Zenici, gdje je nekoliko godina surađivao sa slikarom, prof. Ljubomirom Perčinlićem. Posljednjih desetak godina intenzivno surađuje s Igorom Rončevićem, redovitim profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od prvih članova udruge Zadart. član je HDLU-a u Zagrebu. Živi i radi u Zadru.

Samostalne izložbe:
1988. Predvorje hotela Zagreb, Zadar
2005./2006. Galerija Decumanus, Krk
2005./2006. Galerija CEKAO, Zagreb
2006. Galerija O.K. – M.M.C, Rijeka
2007. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Skupne izložbe:
1985. Salon mladih, Zadar
1986. Salon mladih, Zadar
1987. Salon mladih, Zadar
1987. Iška kolonija, Dom JNA, Zadar
1988. Salon mladih, Zadar
2000. Zadart, Hangar, Zadar
2000. Zadart, Galerija Leada, Zadar
2002. Izložba zadarskih slikara i kipara, Državni arhiv, Zadar
2002. Zadart, Galerija Vladimir Nazor, Zagreb
2003. Likumove generacije, Galerija Ulrich, Zagreb
2003./2004. Zadart, Gradska straža, Zadar
2004. Izložba recntnih radova, Dom HDLU-a, Zagreb
2004. Zadart, Crkva Sv. Mihovila, Zadar
2005. Izložba recntnih radova, Dom HDLU-a, Zagreb
2006. Izložba recntnih radova, Dom HDLU-a, Zagreb
2007. Gradska loža, Muzej grada Zadra


K1-K1, akril na platnu, 120×100 cm


K2-K2, akril na platnu, 120×100 cm

Katalog djela:
1. Promjena pozicija, akril na platnu, 100×280 cm, 2007.
2. Prazni list, akril na platnu,100×280 cm, 2007.
3. Žućkasta praznina, akril na platnu, 120×100 cm, 2007.
4. Kvadratna kompozicija, akril na platnu, 120×100 cm, 2007.
5. Smeđa potencija, akril na platnu,100×100 cm, 2007
6. K1, akril na platnu,120×100 cm, 2007.
7. K2, akril na platnu,120×100 cm, 2007.
8. Dopušteni pogled, akril na platnu, 100×120 cm, 2007.
9. Križni princip, akril na platnu, 120×100 cm, 2007.
10. Plavo na plavom, akril na platnu, 100×100 cm, 2007.
11. Zaštićeno područje, akril na platnu, 100×100 cm, 2007.
12. Krajolik bez života, akril na platnu, 100×100 cm, 2007.


(iz knjige dojmova)