Martin Mehkek 1986

MARTIN MEHKEK

Slike -  13. 1. – 27. 1. 1986.


Momak veseljak, 1965., 440×428 mm

O počecima Mehkekova slikarstva, o potpori što ju je u ono doba dobivao od nekoliko dobronamjernika i prijatelja, o ustanovama i pojedincima koji su bitnije utjecali na njegovo stvaralaštvo, prvim izložbama i prvim kritikama, o svemu sam tome pisao prije pet godina u katalogu umjetnikove zagrebačke samostalne izložbe (1980.) Govorio sam tada i o njegovim motivskim preokupacijama, razlikovao tri faze stvaralaštva, raspravljao o značajkama pojedinih razdoblja i razdioba po motivima, o načinu gradnje slika, kompoziciji, koloritu, itd. Bilo je tada najpotrebnije bar okvirno naznačiti najvažnije komponente Mehkekove likovnosti, jer su mnoge činjenice o ovom djelu promakle našoj pozornosti, nastale manje-više bez traga. Valjalo je izvući na svjetlo dana (i svijesti) mnoga njegova relevantna djela kako bi se moglo kritički vrednovati ovaj opus, izdvojiti najbolje slike, opisati ih, utvrditi zašto su i po čemu značajne, u čemu je njihova vrijednost i kakvu novinu donose. Što je u njima samosvojno. Skiciranje naznaka antologije Mehkekova slikarstva bio je osnovni cilj napora oko spomenute izložbe. O Mehkeku nismo dotada znali skoro ništa, premda je izlagao na brojnim izložbama i bio predstavljen u mnogim publikacijama i knjigama. Ništa se nije znalo ni o prosječnim dometima njegova slikarstva, a da o najvišim i ne govorimo.

Opredjeljujući se za najsamosvojnije i najvrednije u Mehkekovu opusu, upozoravao sam na njegove portrete ustvrdivši da je on upravo u njima ostvario svoj najznačajniji obol Hlebinskoj školi, našoj naivi i, danas ću još nadodati, našem suvremenom slikarstvu. Nije ovo prigoda da se potpunije obrazlaže značaj ovih slika, da se iscrpnije piše o ovim licima Cigana i slugu, muškaraca i žena, gotovo redovito u en faceu, o tome kako su svi ovi prikazi poopćeni, više portreti tipova, predstavnika stanovitih skupina ili slojeva nego individua, svagda apriorno tipizirani i apersonalno shvaćeni, pa i o tomu kako se ovdje radi o jakim stilizacijama i izražajnim grimasama, o svojevrsnom karikiranju, groteski pa i burleski, o tomu kako autor sve gradi koloristički i plošno realizirajući divlju ekspresivnost, snažnu dramatiku, zamjetne psihološke naboje, itd. Htio bih jedino (i ponovno) upozoriti na iznimno visoku vrijednost ovih djela. Kritika je, valja priznati, već bila donekle uočila značaj Mehkekovih portreta, ali najvrednije, kapitalne slike ostale su uglavnom nepoznate sve do zagrebačke izložbe. Pa, nažalost, ni na toj smotri nije bilo bar još desetak antologijskih slika – onih iz zbirki Gerharda Ledića, dra Hrvoja Neimarevića i galerije Charlotte u Munchenu. Sadašnja izložba, dakle antologiju Mehkekova slikarstva i, osobito, njegove portretne umjetnosti bitno proširuje, jer su na njoj i slike iz spomenutih zbirki, što produbljuje naše znanje i našu svijest o ovoj umjetnosti.

Da bi se pripremilo tiskanje Mehkekove monografije bit će potrebno niz predradnji, prvenstveno sastaviti popis njegove najznačajnijih slika, prikupiti potom svjedočanstva o njegovu stvaranju kao i mišljenju kritike. O Mehkekovu je slikarstvu, rečeno je već, pisano dosad malo, skoro ništa,; relevantnih studija i većih kritičkih poteza nema, pa i moj tekst iz 1980. ipak je samo informativan. Sve ovo i jest razlog što se na ovoj izložbi okupilo više interpreta, sa željom da iznesu svoje kritičko ocjene kako bi se provjerile i potvrdile stanovite pretpostavke i teze, rekonstruirali neki važni detalji umjetnikove prošlosti, i tako još jednom dovelo u središte pozornosti djelo koje nam u biti promiče. Premda je početkom šezdesetih godina na nekoliko izložbi i u nekim publikacijama Martin Mehkek bio doista dobro zastupan, iako je kritika već tada naslućivala novost u njegovim portretima, sve se to ubrzo zaboravilo i otad, punih petnaest godina, ovaj prvotni kapital izuzetnih vrijednosti jednostavno je nestao.

Zašto stalno spominjem portrete i neprestano se vraćam u razdoblje 1962.-1968.? Svi su nam ostali Mehkekovi radovi dostupniji , možemo bar naći njihove reprodukcije u katalozima i drugim publikacijama, za većinu portreta međutim do spominjane zagrebačke i ove sadašnje izložbe ne samo da se nije znalo gdje su nego čak ni to da ih je umjetnik naslikao. A bez tih radova Mehkek nije Mehkek. Pale su ove slike u zaborav i naša je obaveza, ne samo prema umjetniku već i prema našoj kulturi da ih ponovo izvučemo na svjetlo dana. Ne tvrdim da su ova djela uvijek osobito dopadljiva, ali je neprijeporno da posjeduju izrazitu snagu te da su vrlo osebujne poetike, duhovita i psihološki vrlo rafinirana.

Prepušten sam sebi, izoliran u Goli, na krajnjem, sjevernom rubu Podravine, bez podrške službene kritike i ustanova, duže vremena čak i minoriziran i ignoriran, prešućivan, Martin Mehkek slikao je godinama jedino po diktatu svojeg temperamenta ili pak narudžaba, čekajući svoje vrijeme. Bio je krajnje heterodoksan u odnosu na opće prihvaćen nukleus Hlebinske škole a da bi ga kritika, koja je sve procjenjivala isključivo s pozicija Generalićevsko-Kovačićevsko-Večenajevskih harmonija i motiva, mogla prihvatiti. Naravno da je Mehkek heretičan, ali nitko nije u tome osebujnom otklonu i heterodoksnosti prepoznao vrsnu slikarsku ličnost, nitko da upravo u tomu nasluti i vidi diferencijaciju, vrlo osebujni stil i poetiku. Ne kažem da uopće nije bilo prepoznavanja, osobito mu nakloni bijahu neki kolekcionari, ali je istinska kritička valorizacija izostala. U odnosu na hlebinsku klasiku, njegova ironija, groteska i burleska, karikiranost i divlja ekspresivnost znače bitno novu sadržajnost Škole (i, osobito, golskog kruga). Kritika je međutim potpuno predvidjela da različitost ne znači manju vrijednost, pa umjesto da bude prepoznat kao jedan od najosebujnijih autora, Mehkeka su dugo ignorirali u kao jednoga u nizu. Pripomoglo je tomu činjenica da se donja razina njegova stvaralaštva proglašava vrijednošću (i isključivošću), a uopće se nisu istraživali najviši dometi.

Bilo je tako sve do 1980. godine. Uoči otvorenja zagrebačke izložbe dio kritike zauzeo je apriorno negativno stajalište, poduprto sumnjom što se nova uopće još može vidjeti u slikarstvu koje se dobro poznaje. No na vernisažu sama iznenađenja: niti je tko očekivao onakvu koncepciju i razinu izložbe, niti se zapravo znalo što Mehkek jest. Afirmativne su kritike dobivene čak od autora koji su kanili pisati negativno. Umjetnikovi portreti su oduševili.

Martin Mehkek imao je i ima oscilacija u svojemu stvaralaštvu, ali je nekoliko desetaka njegovih slika neprijeporne vrijednosti naše suvremene umjetnosti (namjerno izostavljam: Hlebinske škole ili naive). Vjerujem da je u životu dovoljno naslikati nekoliko dobrih slika koje opravdavaju sve. Nije dakle važno kada što nastaje i koliko djela, važno je jedino postoji li u stvaralaštvu što se analizira i vrednuje stvarna razina umjetničkog. Slike Martina Mehkeka uvjerljivo dokazuju da u njegovu slučaju nikakvih dilema u tom smislu nema i ne može biti.

Vladimir Crnković


Štefek i pomračina, 1965., 445×435 mm

Ako je ljudsko lice motiv u kome se najčešće fokusira antropocentrični interes umjetničkog djelovanja, onda se već i iz broja portreta koje je ostvario Martin Mehkek jasno razaznaje karakter i smisao njegovoga slikarskog djelovanja.

Pretežna okrenutost portretu nije tipična za slikara podravske naive; izuzmemo li Gažijevo stvaralaštvo, jedva da postoji autor koji bi fiksirao ljudsko lice s takvom ustrajnošću i temelji­tošću kao što to Mehkek čini. Pritom je jasno da iznesena mjera ne preteže značenjem kvantitativne činjenice nego se u kreativnom smislu potvrđuje karakterom i smislom radova.

Lice s Mehkekovih djela jedva da zbore o svojoj individualnoj fizičkoj konstituciji. Mada ova tvrdnja ispada paradoksalna ako portrete poredamo u nizu gdje se jasno uočavaju fiziono­mijske razlike, ipak se prije radi o fiksiranju stanovitih tipova i o prelamanju nekoliko osnov­nih modela. lzgled raznolikosti i raznovrsnosti ovi portreti dobivaju kombinacijom sastavnih dijelova lica. Kao u nekoj premetaljci zjenice će na jednom portretu sugerirati pogled u stranu, na drugom motrenje u optički centar, nos će na jednom biti zakrivljen, na drugom pravilno formiran, jedno lice bit će obraslo bradom, drugo ne, usta će na jednom portretu biti spuštena, na drugom razvučena u jedva primjetljiv osmijeh itd. Kombinacija s takvim detalji­ma nije proizvoljna kako se na prvi pogled čini; naprotiv, kao da je sve usmjereno prema konstrukciji portreta grotesknog izgleda u kome se u jednakoj mjeri reflektira otklon od fizio­nomijske ljepote kao i od eksplicitne korektnosti i sličnosti modela i izvedenog rješenja. Mehkekovi likovi naprosto su takvi kakvim ih zadaje nesputana imaginacija i kakve ih odre­đuje varijabilnost kombinacijske jedinice. Doduše, negdje kao da osjećamo kako su to lica stvarna i prirodna u svojoj ružnoći, kao da su nastala ne temelju nekih iskustva, reminiscen­cija. Autentičnost njihove pojavne, fizičke određenosti i uvjerljivost ekspresivnog zračenja podjednako upućuju na dvije razine uvjetovanosti, na saznajni i osjećajni element. Ako je Mehkek ove svoje suseljane i Cigane nekada i vidio, onda je sigurno to svoje viđenje nado­građivao bogatom imaginacijom. Permutacijom njihovih tipskih osobina došao je do stanovite pra-slike, koja je mogla završiti, da nije bilo krajnje individualiziranoga slikarskog po­stupka, u shemi kao i u općoj metafori.

Postoje neka mišljenja kako zanimljjvost Mehkekovih portreta prvenstveno zavisi od egzo­tičnog karaktera tih lica i folklorističkog prizvuka koji se kroz njih reflektira. U tom bi bilo isti­ne kad se u elementarnoj robustnosti portreta ne bi prepoznavala primordijalna stanja stva­ralačkog iskaza, koji lokalnu tematiku izdižu na razinu univerzalne istine. Prema tome, naslikana lica Cigane i autorovih suseljane jedva da su tumači nekih izdvojenih, civiliziranom čovjeku kuriozitetnih fizionomija a i stanja, a kamoli angažirana snimka marginaliziranih socijalnih slojeva. Njihova jedina funkcija i smisao postojanja određena je karakterom autorova zanimanja za život, u onom elementarnom smislu kakav pretpostavlja svaki stvaralački čin.

Martin Mehkek svoj slikarski apogej postiže u prvoj polovini šezdesetih godina, dakle, u vrijeme kad je već ozbiljno narušen princip elementarnog izraza u naivi. Svakoj formalističkoj igri i razbuktalom barokizmu uprkos, njegovi su radovi primjer one vrste primitivističke slikarske strasti kojoj je do iskaza iz prve ruke. To intuitivno načelo, jasno, isključuje svaki oblik dualizma ili priklanjanja žanrovski koketnijim odnosno pitoresknijim temama.

Mehkek sliku gradi sirovim, nečistim bojama nanošenim širokim, protočnim potezima koju prekidaju tek oštri, funkcionalni grafički rezovi. Odatle privid hipertrofirane mimike i grubosti lica. Promatramo li međutim duže ova galeriju likova, uviđamo da se ispod koprene elemen­tarne seljačke robusnosti krije krajnje pojednostavljen, ali tim vise izražajan humanistički patos. Antropocentrično usmjerenje u tematskom smislu, u karaktera djela realizira se kao eminentno humanistički autorski stav. Rečeni je odnos doduše iznijet u gruboj i nespretnoj formi i u ekspresionistički zaoštrenoj formulaciji, ali mu to ne oduzima uvjerljivost niti minimalizira značenje.

Mada svi Mehkekovi portreti nisu dosegli jednakomjernu kvalitetu – ponegdje bizarnost nadjačava interpretativnu spontanost, simplifikacija postupka asocira razinu amaterske igre, kombinatorika ugrožava vitalnost – ipak se na primjerima najuspjelijih slobodno može odrediti visoko mjesto ovog autora u našoj naivnoj umjetnosti.

Marijan Špoljar


Cigan i ciganka, 1967., 440×480 mm

Portreti su, nema sumnje, najbolji dio Mehkekovog likovnog opusa. Poznaju ga po njegovim idiličnim zimskim razglednicama, po konacima utonulim u mekane zapuhe, po drveću na čijim granama leže sitno rastočkane grudice, slične velurnim izbojcima cica-mace, rascvje­taloj vrbi. Stereotipnost naivističkog pristupa pejzažu, Mehkek je uspio razbiti upravo ovim zbunjujućim botaničko-meteorološkim odstupanjima: nikada nismo sigurni cvate li to vrba pod snijegom, ili je zabijelilo u proljeće, zašto zimska nebesa gore rujanskim rujem i grimi­zom, kako to da je voda pod ledom zelena, a krov usred mećave crven? U teoretskim razradama fenomena naive, vidjet će se koliko je svaki takav zamah fantazije, sloboda i neopterećenost u izrazu, svaka (često puta lukavo smišljena i intencionalna) mala posebnost bila dragocjena za ovu umjetnost u cjelini. Razlučivši manirizam (kao, u osnovi, logičnu razvojnu točku dovrhunjenja neke umjetnosti) od rutinerstva i šablone, shvatit ćemo, držim, da se sva stečevina unutar pravca ili škole, mjeri po nevidljivim pomacima, po nekom pravodobnom, mada riskantnom, iskoraku izvan utrte prtine. Srećom po istraživača, to će se podjednako naći stopa stjegonoša i stopa minorita. Ima u tome pravde, čini se. Ali čemu sve ove opaske povodom Mehkeka? On je, zapravo, gotovo školski tipičan. Od biografije, razvojne (stvaralačke) krivulje, do današnjih njegovih slika za tržište, koje jedva da se razlikuju od nekadašnjih uprizorenja kučica pod snijegom i drveća kakvog nigdje nema. Da je Mehkek ostao pri proizvodnji ovakvih artefakata, teško da bi ikada pobudio našu pozornost. Čak i u Prekodravlju, odvojenom od hlebinske košnice, suviše se toga, sličnoga i istovrsno­ga, naslikalo u zlatnim stakloslikačkim danima… I zaista, suviše je toga dobilo pridjevak poetskog ili poetičnoga. Pojam je korodirao. Prije uporabe valja ga svaki put iznova provjeriti i osvjetlati.

Mehkek je, srećom, pored pejzaža i genre-prizora, sustavno slikao portrete. Jedna mudra, nenametljiva i pravodobna instrukcija, dobrohotna koliko i znalačka, pomogla je da učvrsti umjetnikovu vjeru da je na dobrom putu. Njen davalac, vrijedan poimeničnog spominjanja, pripada onim rijetkim osjetljivcima, koji umiju razlikovati istinski naboj i fine vibracije (što spada u poetsko) od nametljivog pijukanja boja i kriještanja detalja u kičerskom sitno­vezu (što se kao poetsko pokušava prodati i nametnuti). Ne želim osporiti Mehkekovo stva­ralaštvo izvan postojeće serije portreta. Niti njegovu motiviranost, istinitost, sudbinsku vezanost uz slikarstvo. Ali kad Vladimir Crnković precizno utvrđuje da je Martin Mehkek prvenstveno slikar Ijudi i eminentni portretist, on detektira upravo ono mjesto, odakle nas pogađa najjači naboj, gdje su vibracije najsuptilnije i najgušće. Prije desetak godina, potražili smo uporište i ključ za tumačenje Mehkekovih portreta u jednom tek pripremanom zbor­niku romske poezije, našavši pri tom ono isto, široko i nestvarno polje uobrazilje, po kome Jezde Cigani! U crvenim kolima, / na zelenim konjima!o, onu egzaltiranu pohvalu ničijoj zemlji, svetoj slobodi i izmišljenom režnju kruha u prosjačkoj torbi. Razvijajući danas ovu paralelu, rekla bih, štoviše, da je i Mehkek zamalo podlegao istoj napasti, kao i učeni sakup­ljač romskog usmenog blaga: u već gotove, u svijesti zabilježene i bezbrojnim variranjima isprepletene poetske tvorevine, zapisivač unosi svoje stilističke intervencije, skraćuje, na­dopisuje, pojašnjava i uljepšava… Mehkek pak, ne slika svoje Cigane u realističkoj (da kažem: gažijevskoj) maniri hlebinskog portreta, već ih nadocrtava, prislaguje i prisličuje ne­kom sveopćem Licu-koje-pati, Licu koje je ravnodušno, urokljivo, sardonično, bezbrižno, luckasto, potamnjelo od briga, rastrovano bolešću, ili blaženo predano povlačenju dimova iz nezgrapne glinene lule… Teži, dakle, simbolizaciji, i to mu uspijeva, unatoč nevelikoj teh­ničkoj spremnosti. Mehkek slika plošnim namazom, često nečistom bojom (tzv. podma­zivanjem) oštro iscrtavajući oči, hrbat nosa, bore ili rubove odjeće.

Bez obzira na to, da li Mehkek ne može ili neće postići čuveni zaštitno-znakovni glanc, imanentan ovom načinu slikanja, rezultati su uzbuđujući i poticajni za recepijenta! Pokušavajući odgonetnuti što znači grb oko usta na nekom terakotnom, dimljivosivom licu, kamo smjera kosooki pogled zamišljenog Cigana pod klapavim šeširom, da li razroka i krivousta vračara baca čini na promatrača ili se pokušava koncentrirati poznatom metodom pogleda u vrhu nosa da bi stupila u vezu sa najdubljom razinom bića, mi, zapravo, učestvujemo u jednom dešifriranju gena, pokušavamo spoznati dramu postojanja, tegobni život u dijaspori, na koju je osuđeno ovo zagonetno, prastaro pleme, čiji korijeni sežu do početka pamćenja, prvog znaka postojanja ljudskog roda na Zemlji. Gledajući Mehkekove Cigane, mi ih iz perspektive svojih stambenih golubinjaka veoma duboko pohranjujemo u sebi, vežemo ih uz onaj skriveni (i tako tipičan, tako sveopći!) san o bijegu i slobodi, o životu koji ponovo traži izravnu vezu sa disanjem zemlje i kretanjima zvijezda, klokotom vode, šumorom vjetra u trsti­ki, sa mjesecom nad brijestikom i suncem u polju rani, u vrelo podne, kad napokon spoznajemo da nam Priroda više ne pripada, jer smo zaboravili njen govor, i čak ni ono, što smo željeli zatražiti dolazeći na uređeni sastanak, ne znamo više izreći. No i ako ne odemo dalje od nejasne i mutne želje tipa da su me ukrali Cigani, još ima nade da će nas ganuti žuti kukuružnjak u ruci Cigana s mačkom, one četiri visibabe (simboli nade i skrivenog života!) u džepu poderanog kaputa, još ima vilinskih carstava u koja se stiže po crnoj vlasi iz pletenice mlade Ciganke i mogućnost da nam se svemir obznani kao niska savršenih pravilnosti, dok brojimo staklene perle na vratu tamnopute starice izborane poput svitka zgužvane pergamene.

Još ima nade, ako se uspijemo otkinuti od doslovnosti, ako smo spremni povjerovati poeziji, u smislu odricanja od ultimativnog zahtjeva za poznatom filozofskom ,čvrstom točkom po­moću koje ću izbaciti kuglu iz ležišta, a u korist fluida, čistih strujanja, prožimanja i prelijevanja iz male mjerice znanja u beskonačno more slutnji, sanjarija i predosjećanja. Ili još bolje: ako je smjeti poželjeti, neka nam bude dana mreža raspršenih točki, po jedno zrno lu­dosti i mudrosti, hrabrosti, opreza, sumnje, vizionarstva, mahnitosti, žudnje, nezadovolj­stva, dobrote, plemenitosti, ponosa… I neka, recimo, svaka to točka/zrno bude pohranjena u nekom od Mehkekovih portreta, a po lucidnoj njegovoj nakani i odabiru neka pripada Ciganima, prosjacima i slugama, ljudima potisnutim na rub naših sređenih života i ograđenih dvorišta. Tako, kad odlučimo prepoznavati i tražiti, da znamo kamo nam je ići: spram umjetnosti koja traži sudjelovanje i poštovanje (kao suptilna obrada i transpozicija života) i koja zna načina kako će si jedno i drugo priskrbiti u ovim ravnodušnim vremenima.

Božica Jelušić


Moj susjed, 1962., 400×360 mm

Pisati o Martinu Mehkeku znači prvenstveno pisati o prijatelju, o uzor-Čovjeku, istinskom pajdašu, poštenjačini od složne loze ostalih Mehkeka iz novačko-golske kolijevke!

Tek poslije ove konstatacije (koju veoma rado iznosim) možemo krenuti dalje i započeti ovo govorenje-pisanje o Martinu Mehkeku kao slikaru, stvaraocu, umjetniku, a sve u povodu njegove samostalno-retrospektivne izložbe u srcu Hlebina (na koju smo zaista dugo čekali i, hvala Previšnjemu, čak postajem pobožan, napokon dočekali).

Martin Mehkek, koliko god je još poletan i mlađahnih pogleda na svijet, pripada prvoj porat­noj generaciji (iliti udarnoj grupi poslije legendarne trojke: Virius – Generalić – Mraz) naših samoukih slikara u podravskom bazenu. Ovom prilikom valja kazati da seljaka-slikara nije bilo samo u Hlebinama, već i s one strane Gabajeve Grede, na lijevoj dravskoj obali, što naši kunst-bavljenici obično ne znaju ili zaboravljaju spomenuti.

Hegedušičev je trag zabrazdio dakle i u golsko-novačke ravni još u ona vremena kad je taj prekodravski kraj zaista bio prava terra incognita. Do Gotalova, Gole, Novačke, iz pravca peteranskog Drnja, moglo se samo skelom preko Drave. A kad je rijeka pomahnitala, tad je čitavo Prekodravlje ostalo odrezano od svijeta i živjelo je svojim arhaičnim životom u djevi­čanskom miru, ljepoti i vječnome radu prekodravskog čovjeka (kakvi su općenito naši Podravci).

U Golu i Novačku prvi sam put krenuo pješice i na posuđenom biciklu prije tridesetak godina. Bio sam potaknut savjetom divot-poštenog i nezaboravnog muzealca dra Leandra Brozovića iz Koprivnice, da odem tam preko i da pogledam kaj to tam neki seljaci delaju. I tako sam najprije dospio u stari dom Ivine Večenaja, gdje sam istog sumraka upo­znao Martina Mehkeka, mladoga, simpatičnog, jednostavnog momčića. I gle, taj mi je Mar­tin nekako odmah ušao u dušu. I kao čovjek i kao stvaralac. Vidio sam njegova prva stakal­ca, njegove Svate i Koritare i Lovce novačke. Kako su god to slike bile na prvi pogled jednostavne, imale su nešto što nisam dotad vidio i osjetio u drugih podravskih slikara. Martin se još nekako sramio svojih prvih radova, štoviše, nije nakanio ozbiljno slikati nek samo talk da mi vrijeme projde, dok ga naprosto nisam natjerao da se ponovno prihvati boja i kistova (a ti prvi i Večenajevi i Mehkekovi kistovi bili su domaći kućni proizvod: pravljeni su od dlaka iščupanih s kravskih vuh, tak da su ljudi mislili da je to neka coprija). I Martin je počeo slikati, a ja u Novačku i Golu često navraćati. I što da dalje pričam o toj prvoj fazi, osim da prenesem odlomak iz članka o podravskim seljacima-umjetnicima koji sam na čitavoj stranici objavio u zagrebačkom Telegramu od 24. studenog 1961. 0 Martinu napisah i ove riječi:

Mehkekovi način slikanja možda se najviše približio… pojmu naivnog: kad gledate njegove slike čini vam se kao da su nedorađene, nedovršene. Miješaju se šarene kontrastne boje, koje se opet uklapaju jedna u drugu. Zamisli su mu svježe i originalne: Adama slika s bradom, a Evu s kruškom u ruci! Uostalom, njegove slike treba vidjeti, pa ćete tek onda dobiti predodžbu o slikarskom umijeću tog mladića. I talentu koji se skriva u maloj Novački.

Martin Mehkek je od svojih prvih početaka bio slikar osjećaja koji je u svijet umjetnosti ušao bez ikakvih kalkulacija. Na staklene plohe (i koje usputno platno) nabacivao je boje spontano; nije bio opterećen kak bu to zišlo van. On je u punom smislu slikao, punio plohe, za razliku od gotovo svih ostalih podravskih slikara koji su maksimalno gradili ili tkali svoje slike od najsitnijih detalja. Zato su Martinove slike imale od početka svoju vlastitost, osebujnost, bile su mehkekovske, prepoznatljive i bez potpisa! A to je već sasvim osobna karta umjetni­ka, najveći kompliment koji stvaralac može postići za svoje djelo. Prve Martinove slike, napose iz perioda između 1958. i 1966. godine, nastajale su i posebnom tehnikom: Martin je kažiprstom razmazivao boje po staklu i tako postigao zavidan efekt. Takav način slikanja nisam zapazio baš ni u jednoga našeg slikara (osim, možda, u Emerika Feješa, koji je slikao vrhom šibice!).

Martinovo slikarstvo osebujan je panoptikum Podravine, prava kronika likova, pejzaža, života podravskog podneblja. Martinove slike ne uspavljuju, na njima nema proračunatih efekata, sladunjavih motiva, pa čak ni lažnih snova (bez obzira što su nam snovi potrebni, pogotovo u vremenima kad nam život nosi sve vise tamnijih oblaka). Ali, valja kazati, Martinove slike su i pored svoje tematike i tamnijih boja uvijek nosile ljudsku poruku, bile su okrenute svjetlu, optimizmu, vječitoj nadi.

Pripovijedanje o Mehkeku zaslužuje čitavu knjigu. Dopustite da vam usput predočim kakav je Čovjek taj Martin! U svojoj arhivi od tisuću i tisuću pisama i drugih dokumenata o podravskim umjetnicima čuvam i mnoga Mehkekova; prenosim odlomak iz njegova pisma od 10. studenoga 1962.;

Zdravo Lutajući, dragi moj lutajući evo Vam se javljam i dajem na znanje dase ženim. Ja znam da Vi mislite dase ja šalim, ali toje ozbiljno šale više nema ženiti se moram ostal il propal, ali svejedno mislim dabu bolje nego dosad. Svatovi su 24 studena toje u subotu… Dragi Lutajući, pozivam Vas lijepo u svatove t.j. na moj najsvečaniji dan kojeg sam čekao već dugo i konačno je došao. Dragi Lutajući nemojte si ni zamisliti da nebi slučajno došli. Morate doći bez ikakve isprike jer me nemojte truditi da dojdem u Zagreb ako mi ne javite daćete doći i ako mi ne date časnu riječ da dojdete, jaću obustaviti svatove pa makar se ne budem ženio i tako da znate da je to sve zbog Vas… I još Vam javljam da Hirjanić Josip iz Novačke ima krmaču sa 16 papaka. Još jednom Vas molim da dojdete i ponesete magnetofon i fotoaparat i mnogo lijepih pozdrava od mladoženje Martina doviđenja.

Dakako, bio sam na svatovanju. Bilo je nezaboravno! Magnetofonski snimak još čuvam. A na toj svadbi bijahu prisutni svi junaci s Martinovih slika. I srca svih poštenih Podravaca. Prošlog ljeta bio sam na svadbi najstarije Martinove kćerke. A pošto Martin i njegova pajdašica Marija imaju dvije dekličke, znači da me sleduju još dvije svadbe (krstitke ne računam). I bum došel. Rad imam tog Martina! I neka ostane u vječnoj ljubavi sa svim svojima i svojim slikama! I bumo si ga opet pajdaški spili, i popevali. I vrag ti peneze, ak ti u kuću nitko ne dojde! Korica kruha od srca najljepša je, najvrednija, najslađa pogača. I zabadavau ti penezi od čitavog svijeta, sve kaj imaš, ako si ostal bez prijatelja! Do viđenja Martine!

Gerhard Ledić

KRONOLOGIJA
Bio-bibliografski podaci Martina Mehkeka

1936. Rođen 7. kolovoza u selu Novačka, tri kilometre udaljenom od Gole, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Otac Mijo, majka Kata rođ. Pobi. Sedmi od osmero djece.

1942. – 1947. U Goli pohada osnovnu školu. 1947

1954. Poljoprivredni poslovi i rad u domaćinstvu.

RAZDOBLJE 1954 – 1962.
Načuvši ponešto o onome što se događa u Hlebinama oko Ivana Generalića te o Ivanu Večenaju iz Gole, odlučuje slikati. Upoznaje Ivana Večenaja (1954.). Slika malo, uglavnom zimi kad je manje poslova na imanju i u domaćinstvu.
„Još kao dijete volio sam kist i boju. Crtao sam na svakom komadiću papira koji mi je došao pod ruke. Smisao za crtanje nije se mogao razvijati, jer sam kao i svako seljačko dijete bio stalno privezan uz zemlju. Ispočetka sam crtao različite pejzaže u rodnom kraju, a tek kasnije počeo sam crtati ljude kod rada. Od papira sam prešao na gips, a sada sam počeo raditi na staklu… Tek sada sam počeo malo više raditi na poticaj Galerije za primitivne umjetnost“ (katalog „Naivni umetnici Jugoslavije“, 1957, v. bibl.).

1955. Upoznaje Leandra Brozovića, direktora Muzeja u Koprivnici. Prvo izlaganje u javnosti (Muzej, Koprivnici).

1956. Posredstvom Brozovića upoznaje Mirjanu Gvozdanović, kustosa Galerije primitivne umjetnosti u Zagrebu. Izlaže u Zagrebu.

1957. Na odsluženju vojnog roka. Sudjeluje na izložbi Naivni umetnici Jugoslavije (Beograd, Ljubljana, Skoplje).

1958. Sudjeluje na izložbi „Naivni umjetnici Jugoslavije“, Umjetnički paviljon, Zagreb.

1960. Sudjeluje na izložbi „Naivna umjetnost Jugoslavije“ u Splitu.

1961. Upoznaje Gerharda Ledića na čiji nagovor počinje slikati sustavno.

RAZDOBLJE 1962. -1968./69.
Usavršava tehniku slikanja na staklu i pronalazi svoje tipične motive: portrete seljaka i Cigana te prizore iz seoskog života. Razvija osebujnu stiliziranu karikaturalnu grotesku. Intenzivni i/ili tamni kolorit.

1962. Značajnije izložbe: „Prvi kvadrijenale naivnih umetnika Jugoslavije“, Čačak; „Yugoslav Modem Primitives“, Edinburgh. lzlaže u Zagrebu i Lenjingradu. Ženi se Marijom rođ. Šestak iz Gole.

1963. Značajnije izložbe: „Naive Kunst in Jugoslawien“, Beč; „Svet naivnih“, Slovenj Gradec. Izlaže u Moskvi, Budimpešti, Sisku, Koprivnici, Zagrebu.

1964. Sudjeluje na izložbi 3. biennale mladih, Moderna galerija, Rijeka. Izlaže u Klagenfurtu, Virovitici, Đurdevcu, Strumici, itd. Nastanjuje se u Goli. Postaje članom Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske.

1965. Sudjeluje na izložbi „The Hlebine School“, London.

1966. Samostalna izložba: Čitaonica, Poreč. Sudjeluje na izložbi „Naive Malerei aus Jugoslawien“, Frankfurt/M. lzlaže u Strumici, Bjelovaru, Opatiji, itd.

1967. Izlaže u Zürichu, Beču, Londonu, Bjelovaru, Zagrebu („Profili“, Galerija primitivne umjetnosti), Sisku, Rijeci, itd.

RAZDOBLJE nakon 1968./69.
Sve očitije promjene, iako ne na svim djelima odjednom, u tematici, kompoziciji i koloritu. Počinju prevladavati pejzažne vedute, te svjetliji i šareniji kolorit. Sve se manje bavi poljoprivredom i sve više slika. Postaje profesionalni slikar.

1968. Značajnije izložbe: „Naieve Kunst uit Joegoslavië“, Amsterdam; „Arte Naïf de Yugoslavia“, Museo de Arte Moderno, Mexico City. Izlaže u Torinu, Novari, Zagrebu, Dubrovniku, Kostanjevici na Krki, itd.

1969. Značajnije izložbe: 2. trienále insitného umenia, Bratislava; „I Naïfs“, Museo Civico, Lugano; „Svet naivnih“, Bled. lzlađže u Zagrebu, Saint-Paul de Venceu, Novari, Torinu, Mainzu, itd.

1970. Sudjeluje na izložbi „Naivi ’70“, Zagreb. lzlaže u Veneciji, Beogradu, Coloradu Springsu, Amsterdamu, Rimu, itd.

1971. Sudjeluje na izložbi „Werke and Werkstatt naiver Kunst“, Kunsthalle, Recklinghausen. lzlaže u Trevisu, Padovi, Rimu, Zagrebu, itd.

1972. Izlaže u Bukureštu, Palermu, Krapini, Svetozarevu, Zlataru, Münchenu, Hlebinama („Naivna umjetnost Jugoslavije“), Münsteru, Düsseldorfu, Frankfurtu, Zürichu, itd. Dobiva prvu nagradu stručnog žirija i publike u Milanu (Galleria de Geneve).

1973. Značajnije izložbe: „Naivi ’73“, Zagreb; „Yugoslav Naive Paintings“, Acapulco. lzlaže u Rimu, Comu, Torinu, Genovi, Münchenu, Novari, Zagrebu, Hlebinama, Düsseldorfu, itd.

1974. Sudjeluje na izložbi „Die Kunst der Naiven“, Haus der Kunst, München. lzlaže u Rimu, Torinu, Düsseldorfu, Münchenu, Mainzu, Milanu, Bremenu, Porto Ricu, itd.

1975. lzlaže u Beču, Grazu, Veroni, Zagrebu, Hlebinama, Zürichu, Münchenu, itd.

1976. Samostalna izložba: „La Saletta d’Arte“, Cortina d’Ampezzo (s Franjom Vujčecom). lzlaže u Becu, Svetozarevu, Münchenu, Beogradu, itd.

1977. Samostalna izložba: Galerie Hell&Hell, München. Značajnije izložbe: „Utemeljitelji DNLUH“, Zagreb; „The Yugoslav Naives“, The Metropolitan Museum, Manila. lzlaže u Morgesu, Münchenu, Bledu, itd. Nagrada „Prix du public“ u Švicarskoj (Galerie Pro Arte, Morges).

1978. Samostalna izložba: Turističko društvo, Crikvenica (s Franjom Filipovićem i Brankom Međimorcem). lzlaže u Zürichu, Münchenu, Zagrebu, Hlebinama („Hlebinski krug“), Beču, itd.

1979. Samostalna izložba: Galerie Hell& Hell, Müunchen. lzlaže u Münchenu, Morgesu, Beču, Goli, Hlebinama, Zagrebu, itd.

1980. Samostalna izložba: Galerija Virius, Zagreb. Izlaže u Münchenu, Beču, Zagrebu, itd.

1981. Sudjeluje na izložbi Hlebinski krug. „Pedeset godina naivnog slikarstva“, Hlebine, Koprivnici, Zagreb. lzlaže u Münchenu, Beču, Hlebinama, Zagrebu, itd.

1982. Izlaže u Hlebinama („Hlebinski jesen ’82“), Zagrebu, Münchenu, Beču, Düsseldorfu, itd.

1983. Izlaže u Münchenu, Beču, Zagrebu, itd.

1984. Sudjeluje na izložbi „Naive Kunst der Hlebiner Kreises“, Landesmuseum, Eisenstadt. lzlaže u Bebu, Münchenu, Zagrebu, itd.


Kansas, 1964., 420×335 mm

Osnovna bibliografija:

M. (Mirjana) Gvozdanović: „Mlađa generacija Hlebinske škole“. Sloga, Zagreb 15. 5. 1957.
Mića Bašičević, Mirjana Gvozdanović: „Naivni umetnici Jugoslavija“. Katalog. Beograd 1957.
Oto Bihalji-Merin, Siniša Paunović, Mirjana Gvozdanović: „Umetnost naivnih“. Jugoslavija, sv. 17, Beograd 1959.
Gerhard Ledić: „Zemlja i boje“. Telegram, Zagreb 24. 11. 1961.
Željko Grum: „The Hlebine School“. lzdavački zavod JAZU, Zagreb 1962.
Mirjana Gvozdanović: „Prvi kvadrijenale naivnih umetnika Jugoslavije“. Katalog. Galerija N. Petrović, Čačak 1962.
Oto Bihalji-Merin: „Umetnost naivnih u Jugoslavija“. Jugoslavija, Beograd 1963.
Gerhard Ledić: „Svet naivnih“. Katalog. Umetnostni paviljon, Slovenj Gradec 1963.
Gerhard Ledić: „lzložba za Skoplje – Svijet naivnih“. Katalog. Moderna galerija, Zagreb 1963.
Gerhard Ledić: „0 naivcima intimno“. Republika, br. 10, Zagreb, listopad 1963.
Ernst Winterberg: „Naive Malerei aus Jugoslawien“. Katalog. Frankfurt/M. 1966.
Anatole Jakovsky: „Peintres Waifs“. Basilius Presse, Basel 1967.
„Profili“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1967.
Gerhard Ledić: „Svet naivnih“. Katalog. Gorjupova galerija, Kostanjevica na Krki 1968.
Boris Kelemen: „Naivno slikarstvo Jugoslavije“. Galerija grada Zagreba, Spektar, Stvarnost, Zagreb 1969.
„Svet naivnih – Hlebine in slovenski samorastniki“. Katalog. Galerija Vila Bled, Bled 1969.
„Naive ’70“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1970.
„Werke und Werkstatt Waiver Kunst“. Katalog. Kunsthalle, Recklinghausen 1971.
Oto Bihalji-Merin: „Naivni umjetnici svijeta“. Mladost, Zagreb 1972.
Boris Kelemen: „Naivna umjetnost Jugoslavija“. Katalog. Galerija, Hlebine 1972.
Vladimir Maleković: „Hrvatska izvorna umjetnost“. Grafički zavod Hrvatska, Zagreb 1973. Ivo Podunajec: „Slikar Cigana koritara“. Vikend, br. 246, Zagreb 9. 2. 1973.
Nebojsa Tomašević: „Naivci o sebi“. Revija, Beograd 1973.
Vladimir Crnković: „Yugoslav Naive Paintings“. Katalog. Giovanna Mosli Foundation, Acapulco 1973,
Grgo Gamulin: „I Pittori Nails delta Scuola di Hlebine“. Mondadori, Milano 1974.
„Die Kunst der Naiven“. Katalog. Haus der Kunst, München 1974.
Vladimir Malekovič: „I Naïfs Croati“. De Agostini, Novara 1975.
Vladimir Kuzel: „Mehkekov novi izraz“. Glas Podravine, Koprivnica 8. 8. 1975.
Grgo Gamulin: „Martin Mehkek – Franjo Vujče“. Katalog. La Saletta d’Arte, Cortina d’Ampezzo 1976.
Lisa und Oto Bihalji-Merin:. „Henri Rousseau“. DuMont, Köln 1976.
Oto Bihalji-Merin: „Die Malerei der Naiven“. DuMont, Kbln 1977.
„Utemeljitelji DNLUH“. Katalog. Galerija Virius, Zagreb 1977.
„Filipović – Mehkek – Međimorec“. Katalog. Turističko drustvo, Crikvenica 1978.
Nebojša Tomašević: „Naivni slikari Jugoslavija“. Jugoslovenska stvarnost, Beograd 1978.
Franjo Horvatić, Marijan Špoljar: „Hlebinski krug“. Katalog. Galerija, Hlebine 1978.
„Jesen u Goli“. Večernji list, Zagreb 24. 10. 1978.
Josip Depolo: „Suprotstavljeni svijet Franje Vujčeca“. Kaj, br. 5, Zagreb 1979.
Božica Jelušić-Kranželić: „Golski izvorni krug“. Katalog. Gola 1979.
„Martin Mehkek“. Katalog. Galerie Hell&Hell, München 1979.
Vladimir Crnković: „Martin Mehkek“. Katalog. Galerija Virius, Zagreb 1980.
VI. (Vladimir) K. (Kuzel): „Portreti kao obol naivi“. Glas Podravine, Koprivnica 20. 9. 1980.
Josip Škunca: „Izdvojena ličnost hlebinske škole“. Vjesnik, Zagreb 25. 9. 1980.
Josip Depolo: „Zagrebačke izložbe“. Oko, Zagreb 11. 12. 1980.
H. Wiesner: „Naive Malerei heute“. Edition W. Laumer GmbH, Pfarrkirchen 1981.
Marijan Špoljar, Tomislav Šola: „Hlebinski krug. Pedeset godina naivnog slikarstva“. Katalog. Hlebine, Koprivnica, Zagreb 1981.
Božica Jelušić: „Hlebinska jesen ’82“. Katalog. Galerija, Hlebine 1982.
Oto Bihalji-Merin, Nebojša Tomašević: „Enciklopedija naivne umjetnosti sveta“. Jugoslovenska revija, Beograd, 1984.
„Naive Kunst des Hlebiner Kreises“. Katalog. Landesmuseum, Eisenstadt 1984.
Marijan Špoljar: „Naive Kunst aus Hlebine – Jugoslawien“. Katalog. Freiburg 1985.


Slepi Cigan, 1967. 470×490 mm


(iz knjige dojmova)