Dubravka Babić i Jasenka Tućan 1985

DUBRAVKA BABIĆ I JASENKA TUĆAN

Grafički listovi Pjeskolovka i tapiserije Slavonske ravnice – 1. 4. – 15. 4. 1985

U naraštajima mlađih hrvatskih grafičara, Dubravka Babić – a o tome nema dvojbe – pripada zapaženo mjesto. Javila se u doba kada je postupno slabila prevladavajuća pozicija sitotiska kao sve moguće tehnike, jer se, jednostavno pokazalo da serigrafija ili svilotisak, odnosno sitotisak, nije u stanju prenijeti adekvatno sve grafičke zamisli. Ili se je pri tome moralo ispomagati još i drugim grafičkim tehnikama, ili je sitotisak napušten, da bi grafički stvaralac iznosa tragao za samosviješću metjea, prognanog na rub zbivanja, u tom novom putovanju mogla je i Dubravka Babić biti potaknuta postignućima Vergilija Nevjestića ili Ivice Šiška koji su već dobrano bili reafirmirali tehnike tiska u dotad neslućenoj složenosti i ljepote graviranja i tiskanja u boji. Serigrafija je, na kraju, ostala tamo gdje joj je i mjesto – na polju neokonstruktivističke, novotendencijaške, odnosno općenito apstraktne grafike (Ante Kuduz, Miroslav Šutej).
Pjeskolovka Dubravke Babić – niz od deset listova u tehnici bakropisa i suhe igle, objelodanjen u istoimenoj knjizi pjesama Dražena Katunarića – sadrži nekoliko ravni koherentnoga očitovanja: metjerski, koji je već pouzdan i zreo; prigodničarski, efektno je popraćen ciklus pjesama, a da autorica nije posrnula u eventualno pretpostavljen otklon stila da bi udovoljila aromi u knjizi pridružene poezije; autonomno stvaralački, grafičarka je ponovo podastrijela dokaze o dosljednosti u nekoj svojoj varijanti poetike nove figurativnosti u radu. Zapazit ćemo, dapače, i ono tipično autoričino zanimanje za pokretljivost kadra, što je dodatna odlika grafičkoga dijela Pjeskolovke.
Htjeli-nehtjeli, rad Dubravke Babić, ma koliko bio samosvojan, on je isti mah i korespondentan pjesničkim predlošcima, po prirodi posla. Stoga njene intervencije sustavno sugerira dalje obzore na što ih pojedini list sadrži u obrisu tiska. Katunarićeva prostranstva Sjeverne Afrike ne mogu dobiti likovan adekvat u strogo zatvorenomu, dovršenom obliku, bez obzira na potankosti događanja (i spoznavanja) u pjesmi. Babićeva je to postigla bez muke, na tragu svoje sekvence u pokretu i rasprostiranju koja ju je svojedobno i obilježila kao kreativnu osobitost. Dodajmo tome još i određeno suglasje u izrazu pjesnika i grafičarke. Katunarić mjestimično oživljava jaču, grublju, šokantnu riječ, u odnosu na lirsku prevagu teksta. Babićeva to čini isto s linijom i formom, ali opet u suglasju s vlastitim načinom.

Josip Škunca

Katalog:
1.-10. Pjeskolovka, 1985., bakropis, suha igla, 26×19,5 cm
(iz zbirke pjesama Pjeskolovka Dražena Katunarića, Biblioteka Gradus broj 3, Bibliofilsko izdanje Zbirke Biškupić, Dražena Katunarića i Dubravke Babić u 59 primjeraka)

Dubravka Babić rođena je 18. veljače 1951. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1974. godine, u klasi profesora Alberta Kinerta. Kod istoga profesora završila je 1976. godine postdiplomski studij grafičkih izraza. Godine 1982. i 1984. radi u ateljeima Cite internationale des arts u Parizu. Godine 1984. boravi u Parizu kao stipendist francuske vlade. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1977. Zagreb, Studio galerije Forum
1978. Zagreb, Studio galerije Karas
1978. Zagreb, Galerija Izlog
1978. Crikvenica, Turisticko društvo Crikvenica
1979. Zagreb, Salon galerije Karas
1979. Zagreb, Knjižnica Medveščak­
1980. Zagreb, Studio galerije Forum (s Dorom Kovačević i Vjerom Lalin)
1981. Zagreb, Galerija Zagreb
1980. Karlovac, Galerija ZILIK
1982. Vukovar, Zbirka Bauer i Galerija umjetnina
1982. Zagreb, RIZ
1983. Zagreb, Galerija Prozori
1983. Rijeka, Jadroagent
1983. Zagreb, Galerija Buljat
1984. Pariz, Galerie de La Cité des Arts
1984. Pariz, Longchamp
1984. Zagreb, Galerija Josip Račić
1985. Zagreb, Galerija Dubrava (s Jasenkom Tućan)

Nagrade:
1976. Zagreb, Nagradna stimulacija za stvaralaštvo mladih
1977. Zagreb, Otkupna nagrada RTZ-a na 9. salonu mladih
1978. Zagreb, Nagrada za crtež na 10. salonu mladih
1980. Split, Nagrada na 4. biennalu hrvatske grafike
1981. Skoplje, Nagrada “Moša Pijade. na 7. izložbi SULUJ-a
1982. Zagreb, Posebno priznanje žirija na 12. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike
1982. Šibenik, Nagrada na 2. svibanjskom salonu mladih
1982. Nikšić, Nagrada za grafiku na 4. septembarskom salonu mladih
1983. Beograd, Zlatno pero Beograda: Nagrada „Radomir Stević-Ras“ za bibliofilsko izdanje „Voće i povrće“
1984. Pariz, Nagrada na izložbi stranih umjetnika, stipendista francuske vlade

Tapiseriju Jasenke Tućan, a jednako i ovaj omanji ciklus pod imenom Slavonske ravnice, karakterizira, ponajprije, strukturalna specifičnost tkanja – tekstura je u Jasenke Tućan određena i odabirom materijala i raznolikošću provedbe – zatim uporaba boje, koja se u tapiseriji očituje kao suzdržljivo dodan element na kompozicionu jedinicu rada, te, naposljetku, maštovitost zamisli, koja nije lišena mimetičkih konotacija ni u svoj svojoj apstrahirajućoj realizaciji.
Kada govorimo o strukturalnome vidu tapiserije, koji se upravo u tapiseriji iskazuje u punini ostvarenja – ako umjetnik teži samoj naravi te likovne discipline kojoj se priklonio te iz naravi niti hoće utemeljiti osnovu svoga djela – tada se moramo prisjetiti Hajrudina Kujundžića, koji je među prvima, u suradnji s Rasemom Selimović, obogatio tradicionalnu teksturu u sedamdesetim godinama novim izričajima tkanja. Prvo ime naše i svjetske tapiserije, Jagoda Buić, Bila je tada zaokupljena prostornom tapiserijom.
Jasenka Tućan je izlagala tek 1974. međutim, kako je pošla vlastitim putom od macramea, ona je tapiseriju otkrivala pod drugačijom optikom: kao dalji korak u svladavanju pletenih i tkanih tehnika, odnosno uzlanja, pa je i određen utjecaj na njenu tapiseriju dotjecao u onim plauzibilnim dozama, koje se postupno i stvaralački apsorbiraju u sumu individualnoga jezika. Stoga se o opusu Jasenke Tućan ne može govoriti kao o djelu izravnoga nastavka na nešto – nego kao o radu koji se osmišljavao iz vlastite tradicije i ateljerskih iznašašća, ohrabren iskustvima koje je zatekla. Naravski da je pred očima te umjetnice ležalo i svekoliko iskustvo povijesti i pučkog tkanja, no to je, uostalom, zatečen inventar svakog koji počinje, pa se nužno svaki njegov rad nadovezuje na ono prijašnje: u smislu parafraze, inačice, ili sinteze. Jasenka Tućan je dokazala snažnu osobnost već tri godine poslije.
Boja u djelu Jasenke Tućan najčešće je prirodna kromatika niti, ali autorica ne zazire ni od dodavanja, samo što tu dodanu gamu svagda tretira s mjerom, u funkciji naglaska, nikada u funkciji dominantnoga kolorizma. Tu štednost boje popunjava dinamičnim ritmom odnosa: ton- ploha – promijene teksture – izbočina. Tada je imaginacija Jasenke Tućan još ponajviše na djelu, a to će reći istodobno i sama konzistentnost njene tapiserije kao umjetničkoga iskaza.

Josip Škunca

Katalog:
1.-3. Triptih, 1984., vuna, pamuk, 100×260 cm
4. Slavonske ravnice, 1984., vuna, pamuk, 125×300 cm
5. Slavonske ravnice II, 1984., vuna, pamuk, 100×95 cm
6. Slavonske ravnice III, 1985., vuna, pamuk, 150×100 cm

Jasenka Tućan rođena je 4. kolovoza 1947. godine u Slavonskom Brodu, gdje je završila gimnaziju. Apsolvirala je pravo na Pravnom fakultetu i diplomirala na Pedagoškoj akademiji, grupu likovne umjetnosti, u Zagrebu, te na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, na odsjeku likovni odgoj i likovne umjetnosti. Član je ULUPUH-a od 1973. godine Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1974. Zagreb, Galerija umjetničke fotografije
1974. Trogir, Palača Čipiko
1975. Beograd, Atelje 212
1975. Torino, Galleries Eskenaziarte (s Jozom Četkovićem)
1977. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
1977. Čačak, Umjetnička galerija „Nadežda Petrović“
1977. Beograd, Galerija kulturnog centra
1977. Slavonski Brod, Muzej Brodskog Posavlja
1977. Split, Galerija umjetnina
1979. Zagreb, INA
1979. Aranđelovac, Izložbeni salon „Knjaz Miloš“
1980. Zagreb, Pliva
1980. Zagreb, Gliptoteka JAZU
1981. Rovinj, Zavičajni muzej Rovinj
1982. Poreč, Muzej Poreštine
1983. Labin, Atelje Jasne Maretić
1985. Zagreb, Galerija Dubrava (s Dubravkom Babić)

Nagrade:
1974. Rovinj, Otkupna nagrade „Grisie“
1975. Rovinj, Specijalna nagrada kritike časopisa „Umetnost“ na „Grisiji«
1977. Rovinj, „La batana“, Prva nagrada grada Rovinja
1977. Rovinj, Diploma „Grisie“
1978. Rovinj, Diploma Rovinjske likovne kolonije
1981. Rovinj, Prva nagrada „Grisie,“
1983. Rovinj, „La batana“, Prva nagrada grada Rovinja


(iz knjige dojmova)