MARCELA MUNGER
Strukture - 13. 2. – 29. 2. 1984.
Uz ciklus Strukture
Već je Mladenka Šolman, pišući predgovorni tekst u katalogu prve samostalne izložbe Marcele Munger, uočila osobitost i važnost tehnike u ove darovite zagrebačke slikarice. Ona je tada ustanovila da se Marcela, doduše, služila papirom kao suptitutom forme, na početku svojega rada u toj tehnici, ali da je ubrzo prihvatila papir kao mogućnost novog izražaja, kao sredstvo toga izražaja. Ustanovila je tada da papir u Marcele pokriva široku skalu emocija, a da krhkosti, ranjivosti, potrošnosti i podatnosti toga materijala nalazi, istodobno, i odgovarajuće pokriće vlastitim iskustvima i spoznajama života.
Osvrćući se na tu izložbu na Radio-Zagrebu, Zdenko Rus je napisao: Ona Schwittersova, čega se god umjetnik dotakne, postaje umjetnost, nije više uobražena dosjetka euforičnog ništavitelja tradicije, nego svakodnevna pojava. Također, ona Matissova tvrdnja, da škare mogu dosegnuti više senzibilnosti nego olovka, kako nas podsjeća pisac predgovora kataloga Marcele Munger, u povodu njene izložbe u Galeriji Vladimir Nazor (Mladenka Šolman, op. p.). Ova mlada umjetnica zapanjuje izborom materijala i moći senzibiliziranja osjećajnosti do granice nekog bijelog usijanja.
Na isto će , ali sa stajališta razvitka lirske apstrakcije i i informela u pedesetim i šezdesetim godinama, i kasnijeg nadmašivanja informela, upozoriti i Zdravko Poznić, u predgovoru kataloga druge Marceline samostalne izložbe, u Salonu galerije Karas. On će napisati: U djelu Marcele Munger radi se o razmatranju raznih kategorija i osobitosti onoga već stvorenoga, neposrednog i običnog materijala, slučajnog kao što je to i priroda – bilo da je to papir ili boja, bilo polidimenzionalnost oblikovnih rezultanti, akcije gužvanja, rezanja, stapanja, premazivanja, prskanja bojom itd. I dalje: U djelu autoriceautorice taj moment omogućava da priroda materije i priroda umjetničkog čina… učini – suprotno očekivanjima… dosadašnje apstrakcije, stanoviti pomak prema vidljivom, formu izraženu perciptivnom slikovnom svježinom… Odnosnu prirodu ne samo kao opći, apstraktni tok života materije, nego i kao more, kamen, stijene, list, cvijet itd.
Zapazit će odlučujuću ulogu i posebnost papira u Marcelinom radu i Guido Quien, u osvrtu na tu drugu Marcelinu izložbu, u Čovjeku i prostoru broj 5 iz 1982. Quien tim povodom piše: Papir kojim (Marcela Munger op. p.) gradi djela više nije papir, postao je svijetlo. Dakle, priroda je ovdje samo polazište, no, možda, i povratište. Jer ovi apstraktni radovi zadržali su određeno sjećanje. Svojim svjetlosnim odrazima i mekim pretakanjima mogu biti voda, ili pak travnata livada. U svakom slučaju, upućuje nas na titrave pojavnosti, bliske lirskim nastrojenjima.
Pokazalo se tako da je Marcela već prvim samostalnim nastupom, otkad, uzgredice, ne izmiče iz fokusa kritike, postigla visoki stupanj podudarnosti između htijenja i realizacije, između duševne razložnosti i iskaza, da je tu tenziju zadržala i u prijedlozima sada proširene tematike: od ispovijednih prozora i jutara, do prirode i struktura objektivnije naravi, a i u tim novijim ciklusima ona ključna podatnost, potrošnost, ranjivost i krhkost nosi isti naboj, na obje ravni značenja djela: i kao osobna, poetizirana komunikacija, i kao toj poetici iz doživljaja djevojaštva i prirode primjereni načina izražavanja. Slikarica sugerira sličnosti, jer ih vidi i prepoznaje kao konstantu, kao nezaobilazivu unutarnju i vanjsku stvarnost u procesu koji teče. U prvome slučaju to je iščekivanje, želja, ufanje, usijanje, zebnja, žalost, u drugome šara u krznu i leptirovu krilu, vlaga u mahovini, lišaj na kori debla, oblak, sjaj i sjena, površina vode. Oba ta pola Marcelina umjetničkoga zanimanja podliježu mijeni i umijeću, pa onda i izbor materijala i način rada moraju biti u službi na tim osnovama sazdanoga artefakta (kapanje boje, otiskivanje u sitotisku, razlijevanje boje, kolažiranje, nabiranje papira, razne papirnate podloge uključujući i fotografiju – sve ono što će interpretirati različito u istome).
Malo je u nas umjetnika koji posižu za kolažom, odnosno papirom kao disciplinom a nema ih odveć ni u svijetu. Papir je, očito, tehnika djece i prostodušnih, igre i pjevanja. Ta je tehnika i podsjetnik brzog trošenja, ali zar pjesništvo od vajkada ne pije srž trenutka, hvaleći svoju istinu u zaustavljenome času!? Mikrokozmos je i makrokozmos. Crno je negacija i sinteza kao i bijelo, koje je još i svjetlost, a plava je boja bezdana i atmosfere. Eto okvirne game za izvornu građu Marcelinih kolaža/papira.
Josip Škunca
Katalog:
1. Struktura 5, 1983., kolaž, 53×71 cm
2. Struktura 6, 1983., kolaž, 53×71 cm
3. Struktura 7, 1983., kolaž, 53×71 cm
4. Struktura 8, 1983., kolaž, 53×71 cm
5. Struktura 9, 1983., kolaž, 53×71 cm
6. Struktura 10, 1983., kolaž, 53×71 cm
7. Struktura 11, 1983., kolaž, 53×71 cm
8. Struktura 12, 1983., kolaž, 53×71 cm
9. Struktura 1, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
10. Struktura 2, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
11. Struktura 3, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
12. Struktura 4, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
13. Struktura 5, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
14. Struktura 6, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
15. Struktura 7, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
16. Struktura 8, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
17. Struktura 9, 1984., kombinirana tehnika, 42×60 cm
18. Skice, 1982./1983.., serigrafija i fotografija
19. Skice, 1983., kombinirana tehnika
20. Skice, 1984., serigrafija
Marcela Munger rođena je 16. siječnja 1947. godine u zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti, slikarski odjel, završila je u Zagrebu 1968. godine. Diplomirala je slikarstvo 1972. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Nikole Reisera. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
(iz knjige dojmova)
