Matija Skurjeni 1984

MATIJA SKURJENI

Crteži – grafike na platnu -  10. 1. – 25. 1. 1984.


Skica za sliku to je sanja kako zmija navaljuje na mene, 1972. tuš u boji/papir, 50×35,5 cm


Muzikanti, 1974. bajc/papir, 49,8×34,8 cm

Crteži – grafike na platnu

Crteži, grafike na platnu i serigrafije Matije Skurjenoga istih su značajki kao i njegove slike: sadrže gotovo istovjetne tematske i stilsko-morfološke karakteristike kao i duhovne naboje. Dakako, metjerske razlike u tehnici i sredstvima tvore stanovite osebujnosti i opreke, ali u osnovi i ovdje susrećemo tipičnu skurjenijevsku stilsku singularnost i oniričko ustrojstvo djela. I u crtežima i u grafikama i u serigrafijama jasno se vidi kako je Skurjeni svjesno napustio realistički postupak, jer za njega likovno stvarati ne znači predstaviti samo izvanjsko obličje već i nutrinu; u prikazu ljudske figure to se očituje u oslikavanju duhovnosti, snoviđenja, podsvijesti, trauma i snova. Ovaj umjetnik prvenstveno slika psihičku a ne fizičku realnost. Na njegovim su djelima mnogi elementi prepoznatljivi, ali je njihovo značenje gotovo svagda s onu stranu realnog. Sve je stoga fantastično, imaginarno, pa čak i nadrealno; Skurjeni je sav okrenut maštovitom, začaranom i nedokučivom, priklanja se iracionalnom, podsvjesnom i nesvjesnom. Slike su mu jedinstvo stvarnog i nestvarnog, sna i jave, logike i uobrazilje, ćutilnog i duhovnog, konkretnog i apstraktnog. Matija Skurjeni znatno više uznastojava na onome što zna, misli ili naslućuje o prikazanim elementima nego što se brine o njihovo] čisto vizuelnoj vjerodostojnosti. Bit prikazanih oblika i njihove međuodnose mi stoga samo naslučujemo, ali ih logički nikada do kraja ne spoznajemo. Skurjeni međutim ne slika samo ono što sanja već i ono što izmišlja kao san, pa njegovo djelo određuje i halucinantnost.

Matija Skurjeni slika bića i predmete izvan njihova prirodnog prostora i vremena, te ih razvrstava na plohu slike (ili crteža) isključivo prema vlastitu nahođenju; izvanjska logičnost nadomještava se unutrašnjom, Skurjenijevom logikom. Na taj način odnosi medu prikazanim bićima i elementima postaju neobični, ne-prirodni i fantastični. Osebujnim tretiranjem prostora i proporcija umjetnik lomi gotovo sve zakonitosti fizike i logike. Veličine naslikanih pojedinosti, njihov međusoban odnos, kao i pravila proporcija i anatomije nikada ne ovise o perspektivi i tektonici, nego isključivo o značenju prikazanog u slikarovoj mašti. Skurjeni često na jednoj slici prikazuje više vremenski razdvojenih radnji, koje su povezane međusobno jedino idejom ili sudionicima. Služi se dakle metodama slobodnih asocjjacija i kontinuirana predstavljanja prikazom više pojedinačnih faze nekog događanja. Za njega ne postoje vremenske granice. Jednu do druge on često prikazuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Svojstveno mu je i narušavanje logičnosti lokaliteta: ne poštuje prostorno ni topografsko jedinstvo, pa elemente različitih mjesta smješta jedne do drugih; to uvjetuje nit nelogičnosti i apsurdnih prikaza. Sve su to očigledne manifestacije slobodnog toka svijesti. Već je utvrđeno da ovaj umjetnik umjesto povijesnog prostora i vremena stvara mitsko vrijeme i prostor. Zato je identifikacija prizora moguća samo detaljima, nikada cjelinom. Skurjenijeva imaginacija naime uvijek napušta realizam i objekciju te se priklanja krajnjoj maštovitosti.

lako se za Matiju Skurjenog rijetko može ustvrditi kako stvara lijepa djela (u klasičnom smislu pojma), one su svagda nadasve izražajna i nabijena vrlo osebujnim unutrašnjim sadržajem. Ovdje se, prema tomu, vrši očita distinkcija između prirodno lijepog i umjetnički lijepog, što je jedan od bitnih postulate ovovjekovne umjetničke prakse, osobito aktualizirane iskustvima ekspresionizma i nadrealizma, što će postati inherentnim elementom i poetike naive. Skurjeni je često nekomunikativan, poruke njegovih slika i crteža nisu uvijek jasne, autor učestalo operira sa simbolima samo njemu poznatih značenja. Osobito je važno ovo inzistiranje na simbolici. Primjerice, zmija je i prije nego što je postala biblijskim simbolom opasnosti i zla, slovila kao simbol straha. Vrlo česte zmije (i zmajevi) u Skurjenijevu slikarstvu i crtežima nisu dakle samo puki dekorativni prikazi životinja podzemlja, već simboli zla, demoni mraka, a u dubljem smislu nejasnog i podsvjesnog, snova i trauma. Oslobođenje od more i nesvjesnog često se simbolizira borbom između čovjeka i ovih čudovišta. Treba upozoriti i na zanimljivu vezu između podzemlja i podsvijesti, što se ovdje razotkriva. Stanovite veze s kršćanskom simbolikom uočavamo u čestim prikazima ptica (osobito golubice i goluba) kao simbol duše ili čistoće i mira. Usporedno i istodobno Skurjeni međutim slika ove ptice i s očiglednim seksualnom aluzivnošću, u smislu antipoda muško-žensko. Izrazite su seksualne provenijencije i učestali prikazi riba. Za razliku međutim od kršćanske simbolike, prikazi majmuna i majmunolikih bića ne znače samo grijeh, zlobu i opakost, već prvenstveno nesavršenstvo ljudskog roda, nedovoljno humani karakter ljudskih međuodnosa i društva u cjelini. Dakle, Skurjenijevo je operiranje simbolima uvijek slojevito i višeznačno. Hodnici, tajnoviti prolazi, labirinti, tuneli i slično često simboliziraju nesvjesno i podsvjesno. Je li sve ono što se događa ispod zemlje (u rovovima, rudnicima, tunelima) simbolizira traganje za prvobitnim tlom, kako je to ustvrdio Vladimir Maleković, jesu Ii to predjeli kojima treba proći kako bi se katarzom došlo do spasenja, ili je to pak silazak u Had, vječni mrak, u smrt, ne može se logički ustanoviti, ali da se u svim tim prigodama radi o simbolima a ne običnim, jednoznačnim elementima, vise je nego očito. Svakom svom obliku Matija Skurjeni podaje najčešće novi smisao, a taj nije u pukom prikazivanju već u tome što oblici iznutra izražavaju. Stoga i njegove tunele, ruševine, hodnike, špilje i klisure ne smijemo shvaćati kao unaprijed određene i uobičajene pojmove: ovdje su oni sastavni dijelovi umjetnikove fantazije, to oni zadobivaju specifična, a od slučaja do slučaja, kao što je već rečeno, i različita značenja.

U Matije Skurjenog pojam naracije ne iscrpljuje se golom deskripcijom; njegova razmišljanja i moralizatorske poruke odnose se na porijeklo čovjeka, problem dobra i zla, sreću i nesreću, tjeskobu i radost, rat i mir, njega zanimaju povijest, sadašnjost i budućnost, sudbina čovječanstva, ljubav, erotika i očovječenje.

Strah je jedna od osnovnih značajki Skurjenijeve poetike. Strah je uz to glavni pokretač stalnih (tjeskobnih) putovanja, čiji su simboli željeznice, sredstva kojima se kreće u novo, nepoznato, i, eventualno, na mjesta manje ugroženosti. Strah potpomažu i nepoznati i čudesni (neobični i alogični) gradovi, osamljene zgrade, prazni, mračni i duboki prozori i veže, napuštene i ruševne gradine, zidine, tuneli. Simboličnog su značenja i krilati konji i astronauti, koje valja dešifrirati kao simbole mogućeg odlaska To su stvorenja pomoću kojih autor pokušava prevladati užase stvarnosti, koja simboliziraju dakle oslobođenje.

U ovim slikama i crtežima uglavnom nema dosluha između čovjeka i prostora, kao što nema ni dodira između čovjeka i čovjeka, što sve potpomaže ideju otuđenosti. Nedefinirani prostori pozadina pojačavaju dojam izolacije likova, a time i dojam psihološke osamljenosti. Skurjenijevi prazni, nenapućeni prostori nisu međutim samo gola prostranstva, već simbolička i filozofska rješenja: to su praznine gdje nema ničega konkretnog, no umjetnik upravo na taj način ostvaruje djelovanje svojih egzistencijalnih i moralizatorskih ideja. Ipak se simboli i alegorije ne bi smjeli tražiti svugdje i uvijek, jer se Skurjeni svojim siglama služi i iz čiste stvaralačke radosti.

Po svemu kazanom Matija Skurjeni pripada skupini umjetnika XX. stoljeća koji nemaju skoro nikakvih spona s nadrealizmom kao doktrinom, ali su nadrealisti u jednom širem i dubljem smislu (kao Joyce, Kafka, Chagall). On nije svjesni, cerebralni nadrealist, nadrealist po programu, već je to po porivu. To ga i razlikuje od klasika nadrealističkog pokreta. Matija Skurjeni je nagonski, instinktivan slikar podsvijesti, a ne njezin svjesni istraživač. Znana teza Marka Ristića kako poezija obasjava i izražava izvesne složene i nemerljive, ali zato ne manje opasne psihičke fantazme, konflikte i komplekse, zadovoljavajući donekle potrebu čoveka da to fantazme i konflikte uvidi i preživi, da ih prebrodi ali ne uguši, i da ih uvek dalje izaziva, jer su oni uslov njegove psihičke životnosti i vrednosti, upravo u ovom opusu idealno se može razotkriti. Skurjeni se međutim ne može objašnjavati samo u vezi s nadrealističkim postupcima, ovaj je slikar također u tragu onih duhovnih sadržaja što svoje korijene nalaze u romantizmu i simbolizmu, a očituje stanovite podudarnosti i s nekim iskustvima secesije i metafizičkog slikarstva. Naposlijetku, Matija Skurjeni je paradigmatski slikar naive.

Skurjenijevo crtačko umijeće možemo pratiti na dvije razine: u originalnom crteža bajcom ili tušem na papiru te u tehnici bajca i sepije na platnu, u tzv. grafikama na platnu (kako sam autor ovakva djela naziva); njegove su poznate serigrafije uglavnom crteži na papiru, višestruko umnožavani tehnikom sitotiska. Najveći broj crteža umjetnik je izradio upravo kao predloške za serigrafije, i to za mape Eulalija (1959.) i Skurjeni (1972.). lzmeđu ova dva datuma nastaje samo nekoliko desetaka crteža, grafika i serigrafija, što svjedoči da autor nikada nije mnogo crtao. Međutim po poetskom ustrojstvu, kao i u čisto crtačkom smislu, ovdje otkrivamo niz iznimnih ostvarenja, što uvjerljivo potvrđuju da je Matija Skurjeni ne samo jedan od najosebujnijih autora naše naive već i jedan od njezinih najzanimljivijih i najdojmljivijih crtača.

0 njegovim crtežima, grafikama i serigrafijama do sada se uglavnom uopće nije pisalo; uostalom autor ih nije ni sustavno izlagao, jedino je mapa Skurjeni svojedobno prikazana kao jedinstvena cjelina. Stoga je preciziranje kronologije kako su ova djela nastajala te kako su i kada prezentirana, osnovni preduvjet za bilo kakvu sistematizaciju te analitičko i kritičko vrednovanje.

Sedam originalnih crteža Matija Skurjeni izIaže već 1958., na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu (Katedrala, 1958); tom prigodom u katalogu Dimitrije Bašićević zapisuje: Njegova umjetnost tek počinje svoj put. Ovaj je kritičar time oštro razlučio sve ono što je Skurjeni stvarao do tada (slike bez stila) od onoga što se počinje zbivati na njegovim djelima upravo u to doba. To dakako ne znači da slikar nije crtao i ranije; nakon izložbe u Likovnom studiju Kabineta grafike JAZU u Zagrebu (održane 1964.), umjetnikovih retrospektiva u Galeriji izvorne umjetnosti u Zlataru (1973.) i Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu (1977.), te monografije iz 1982., javnost se, iako samo fragmentarno, upoznala i sa Skurjenijevim ranim crtežima u ugljenu, olovki, tušu i bajcu (iz razdoblja 1946-1957). Međutim stilsko ustrojstvu ovih djela bitno je drugačije nego ono radova nastalih krajem pedesetih godina. Matija Skurjeni naime ostvaruje svoju individualnost u potpunoj opreci s akademskim realizmom kome su ga podučavali i kojim se izražavao čitav niz godina (u likovnoj sekciji KUD Vinko Jeđut u Zagrebu). Može se, pa čak i mora reći da Skurjenijevo slikarstvo raste s napuštanjem i suprotstavljanjem svim naučenim pravilima i obrascima. To dakako ne znači da se on ne služi nizom iskustava usvojenih upravo u tom prvom razdoblja svoje likovnosti, ali suprotno mišljenjima da je Skurjenijev stil bio formiran i prije 1957., držim da se u ranijim djelima ne može otkriti neka visa estetska razina, što govori u prilog tezi o njegovom razvoju, mijenjanju i sazrijevanju, s radikalnom izmjenom tijekom pedeset i sedme godine. Upravo u domeni crteža jasno se vidi koliko je Skurjenijeva maštovitost iz kraja pedesetih godina bitno drugačijeg ustrojstvu od karaktera ranije nastalih djela. Prijašnji su crteži naime isključivo dokumenti o svladavanju sredstava i materije, perspektive i deskripcije, to su zabilješke, studije glave, tijela i pokreta, anatomske studije i studije mrtvih priroda, što već i prema ovim krajnje šturom razvrstavanju jasno svjedoči da ovdje ne može biti rijedi o nekim estetski relevantnim djelima.

Niti Katedrala nastala 1958. još nije zreli crteža u njoj je i dalje vrlo prisutna konkretna deskripcija, ali u općoj dispoziciji, nadinu grupiranja drveća sa strana, kao i korpusu zgrade i tornjeva što su slobodno, asocijativno formirani, već se naslućuje stanovita fantastika. Isto je i s tunelom u središtu zidina. Mašta je dakle ovdje snažno intervenirala u realno stanje. Tipično skurjenijevsko drveće i male figurine, kao i fini grafizmi tratine i kamena, također odaju budući stil.

Napuštanje realnog i konkretnog sve se vise očituje tijekom 1959. (Golub mira), da bi se s mapom serigrafija Eulalija (20 listova, 1959.) jasno uočilo definitivno sazrijevanje kako samog crtačkog umijeća Matije Skurjenog tako i njegove poetike. Eulalija otkriva kako grafička mapa može odigrati značajnu ulogu u razvitku originalna crteža, jer autora prisiljava na stvaranje definitivnog, u sebi zaokruženog crteža, na izbor najboljih i najkarakterističnijih motiva kao i na maksimalnu čistoću izraza. Ona također pokazuje koliko je bio poticajan, značajan, pa i odsudan utjecaj Galerije primitivne umjetnosti na formiranje Skurjenijeva izraza. U doba definitivnog i potpunog priklona slikarstvu (1956., odlaskom u mirovinu), Matija Skurjeni je upravo u zagrebačkoj Galeriji primitivne umjetnosti dobio podršku za sve svoja likovna, a to će u ovom slučaju radi i životna nastojanja (suradnja započinje 1957).

Djela iz Eulalije prvi su Skurjenijevi crteži potpune stilske i umjetničke zrelosti. Zanimljivo je da se zrenje i formiranje osobna stile i poetike ovog autora u crtežima događa nešto kasnije nego na njegovim platnima (gdje to dolazi do izražaja već 1957./58.). To je nesumnjivo bio posljedak slikareva osnovnog opredjeljenja za kolorizam (crteže radi samo povremeno). U Eulaliji susrećemo čitav repertoar umjetnikovih tipičnih invencija: zmije, zmajeve, čudovišta, ribe kao i njegovu tipičnu arhitekturu – gradine, dvorce, tunele itd. Florealni su elementi također prisutni, ponekad samo povremeno, ponekad se pak autor usredotočuje u potpunosti na njih. Stihovi su stalno prisutni, crtež i riječ neprestano se isprepliću, a ponekad se crtež javlja čak samo kao ilustracija. Crtež prevladava samo u nekim listovima – Silazak duha, Pitija na Gridu (1959.) – da bi u potpunosti ispunio plohu papira i bio glavno sredstvo izričaja samo u jednoj jedinoj prigodi: u Dva Orfeja (1959). U ovom ostvarenju velike maštovitosti, riješenom dijagonalno, očituju se i sve ostale Skurjenijeve crtačke značajke: plošnost, prazna, nedefinirana pozadina, mali grafizmi i točkaste zone, napuštanje realnih proporcija i logičnog međuodnosa elemenata, a u poetičkom smislu grotesknost i humor. Ovdje otkrivamo i čitav niz ostalih Skurjenijevih tipičnosti, osobito, u vezi s naracijom. Dva majmunolika bića, dva Orfeja (kako autor kaže) pjesmom se izdižu iznad ostalih životinjskih vrsta i tako se sve vise pretvaraju u homoide (premda ne i ljude); bestijar što ih okružuje očito nije samo gola dekorativna deskripcija raznih ;životinjskih vrsta, već sadrži simboličku poruku: tako Skurjeni doživljuje ljudsko društvo. Radi se dakle o izrazito pjesničko-filozofskom rješenju. Na ovom je listu isto tako jasno kako autoru uopće nije stalo do perspektive i vjerodostojnih anatomskih proporcija; bitna mu je jedino ideja. Literature je stalno prisutna u Skurjenijevu slikarstvu, to je ono što je Vladimir Maleković svojedobno nazvao naratorskim dinamizmom. To međutim nalaže krajnji oprez u prosuđivanju i vrednovanju, jer ideja može biti jača od realizacije, pa treba znati vidjeti i ocijeniti da li je autor zanimljiviji po onome o čemu govori, ili po onome što i kako govori.

Svi dosadašnji interpreti Skurjenijeve umjetnosti govorili su uglavnom o fantastici i irealnosti, svi su spominjali podsvijest, san i nesvjesnost, prizore ispunjene tjeskobom, a gotovo nitko nije progovorio i o onom drugom polu Skurjenijeve poetike: o komičnom, o groteski i burleski. Taj se kontrapunkt javlja na gotovo svim njegovim djelima, i to, eto, već i u najranije doba njegove umjetnosti. Radi se o dubokom, često teško raspoznatljivom, ali zato ne manje intenzivnom humoru i grohotnom smijehu, komičnosti zgoda i odnosa, burlesknosti i karikiranosti likova, smijehu nad ljudskom glupošću, plitkošću i brzopletošću. Istina, Vladimir Maleković spominjao je Skurjenijevu ironiju, ali se ovdje ne radi samo o ironiji već i o dubljoj komici i potmulom smijehu. Dva Orfeja takav su paradigmatski primjer.

Iz tog su razdoblja poznata još dva vrlo osebujna crteža: Bez naslova i Put na mjesec (oba iz 1959.) Prvi je list nastao vjerojatno za Eulaliju: radi se o tipičnom onodobnom rješenju i jednom od nesumnjivih vrhunaca Skurjenijeve umjetnosti. Dolje je neko zmajoliko biće, na čijem je tijelu autorov potpis (očito ne slučajno upravo ovdje), a iz repa nemani pomalja se čudna glava, s malim zmajem umjesto očiju. Izvanredno profinjeni grafizmi , suptilne i tanke crte, česti lomljene pa onda ponovo iscrtavane i spajane, florealni elementi osebujne stilizacije i ornamentalizma, tajnovito, nadrealno i oniričko ozračje, bizarnost svakog pojedinog oblika kao i čitave kompozicije. Put na mjesec zanimljiv je pak zbog krajnje simplificiranosti izražajnih sredstava i očitih dodira s iskustvima metafizičkog slikarstva. Sliče značajke uočavaju se već i u nekim listovima Eulalije, osobito u Idolima (1959.), kao što će se ponovno javiti u nekim kasnijim crtežima (i slikama).

Početkom šezdesetih godina, posredstvom Radovana lvšića, Matija Skurjeni uspostavlja vezu s pariškim nadrealistima. Ne čudi Bretonovo oduševljenje ovim opusom, jer je Skurjeni neprijeporno i nadrealist. Mogućnost uspoređivanja nadrealizma kao pokreta i Matije Skurjenoga kao nagonskog nadrealista još čekaju svojeg tumača, kao što će trebati potpunije interpretirati i odnos lvšić-Skurjeni, nesumnjivo jedan od vrlo poticajnih susreta iz slikareva životopisa.

Vrio tijesna suradnja s Galerijom primitivne umjetnosti ogleda se i u činjenici da je Matija Skurjeni izradio niz vinjeta i crteža za njezine kataloge (katalog izložbe Generalić-Virius­-Skurjeni, Rim 1960.; katalog Naivni slikari, Samobor 1960.). U florealnim elementima slikar ovdje nastavlja iskustva Eulalije, dok se crta sve očiglednije pročišćava. Treba napomenuti da u stilizaciji, ornamentalizmu, linearnosti i plošnosti, u arabeski, pa čak i u bestijaru, mnogi Skurjenijevi florealni elementi neodoljivo prizivaju u sjećanje secesijska rješenja. To je uočljivo ne samo u crtežima već i u slikama. Najzrelije vinjete i ilustracije otkrivamo u predlošcima za katalog umjetnikove samostalne izIožbe u galeriji Mona Lisa u Parizu (1962.); ovdje ponovno vidimo spoj geometrizirane vitice te prikaza čudovišta i ptica (Nemani, Kokot, oko 1962.).

Veliku maštovitost otkrivamo i u Začaranom gradu (1962.), spoju tipične skurjenijevske arhitektonske invencije, prikazu kamenog zdanja s dubokim vežama i prozorima, malim antropomorfnim statuama i cijelim nizom tornjeva u donjim partijama slike, te teškog i zdepastog zmajolikog čudovišta u visu. Sve je na ovom crtežu halucinantno i depresivno, puno tjeskobe, potpomognuto velikom težinom (masom, volumenom) nemani koja lebdi. Ovdje se jasno vidi da su nemani, zmajevi i zmije zaista simboli tjeskobe. Skurjenijevi fantastika, koja u crtežima po prvi put dolazi do šokantnog izražaja u Eulaliji, razvila se u ovom djelu u potpuno osebujno rješenje.

Početkom šezdesetih godina Skurjeni počinje slikati, grafike na platnu.(Kokot tronožac, 1961.). Je li umjetnik crta bajcom i perom po papiru ili iscrtkava bajcom i perom te sepijom i kistom po platnu, u biti nema razlike, pa se ovakva djela mogu i moraju ubrojiti u crteže. Kokot koji se bori sa otrovnicom (1963.) možda je najznačajnija umjetnikove grafika uopće. To je djelo savršenog kompozicijskog reda, ispunjeno tipičnim skurjenijevskim raslinstvom; vrlo maštovit, monumentalni pijetao, daleko od realnog, i tanka vijugava zmija, očiti su simboli borbe muškog i ženskog spola. Ni ovdje nije izostala duhovitost: male i tanka zmije obavila je velikog pijetla oko nogu i time potpuno neutralizirala njegovu snagu i moć. Vise prikaza pijetla što nastaju u Skurjenija u to doba, mogu se tumačiti kao prodor hlebinske ikonografije ili kao frojdistički simbol; prihvate li se i jedna i druga mogućnost, postaje jasnije kako u ovog umjetnika nikada nema gole dekorativne upotrebe znaka, jer je pozadina gotovo uvijek čitav sustav ideja, Skurjenijevo razmišljanje. Kao što slikar boju nanosi kratkim i malim namazima, gotovo crticama, pa se stoga govori o njegovu igličastom impresionizmu, pointilizmu, ili divizionizmu, tako se i u crtežima i u grafikama služi tankim, kratkim i isprekidanim, izlomljenim linijama te točkastim zonama. Ovakvim postupkom iscrtkavanja on u nekim grafikama prekriva cijelu površinu te postiže kako punoću praznog prostora tako i njegovu osebujnu vibraciju, ritmizaciju (vidjeti kako je riješena pozadina slike Kokot koji se bori sa otrovnicom).

Usprkos drastičnom i dramatskom prekidu suradnje s Galerijom primitivne umjetnosti, Matija Skurjeni je početkom šezdesetih godina i nadalje vrlo aktivan: počinje izlagati na smotrama Gerharda Ledida (Svijet naivnih) a potom i u sklopu Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske (Cilj je glavni suosnivač, 1964.). Ove su izložbe bile iznimno značajne, jer su u doba gotovo potpunog zamiranja Galerije primitivne umjetnosti bile jedino mjesto sučeljavanja različitih autora i najraznovrsnijih ideja. Tako će još trebati istražiti moguće međusobne utjecaje Matije Skurjenog i Jože Horvata Jakog, vidljive osobito u njihovim crtežima i grafikama (maštovitost, fantastika, bestijar, arabesknost, fini grafizmi itd.).

U lipnju i srpnju 1964. Matija Skurjeni samostalno izlaže u Likovnom studiju Kabineta grafike JAZU u Zagrebu; tom je prigodom izložio i 13 crteža iz razdoblja 1948.-1964. godine. U kritici Dubravka Horvatića spominju se među ostalim i ova autorova djela: I u svojim najboljim crtežima Skurjeni se predstavlja kao suptilni lirik i kao fantast. Ovdje, kao i u pojedinim uljima, zamjećujemo također još jednu njegovu mogućnost: osjećaj za grotesku.

Sredina sedmog desetljeća ponovno je u znaku grafika na platnu. Osobito su značajne Grad slobode (1967.) i Sanja dokaza (1967.), u kojima se razotkriva tipičan autorov način predstavljanja putem alegorija i snova. Sve je na ovim slikama tajnovito, nedokučivo, a često i nejasno, bez umjetnikova objašnjenja, ali mi ih cijenimo prvenstveno zbog njihove likovne ekspresivnosti. U knjizi Naivno slikarstvo u Jugoslaviji (1977.) Boris Kelemen opisuje Grad slobode sljedećim riječima: To je imaginarni grad… u kojem se u nišama i glavnim ulazima pojavljuju ljudi kao spomenici… Simetrija smiruje zbivanje… Nad glavnim ulazom, gdje su se susrele dvije žene, stoji natpis Skurjeni. To je dakle autorov grad. A otraga dva lava čuvaju izlaz, kao i čovjek sa šeširom (možda autor sam), što stoji na zidinama sa srpom i čekićem u jedno] i zvijezdom u drugoj ruci. Sasvim naprijed jedno drvo i klupa. Glavni ulaz dominira kao tunel. lako se radi o goloj deskripciji, već i ona govori o višeznačnosti svakog elementa ova slike. Zapitan svojedobno da nešto kaže o Sanji dokaza, Skurjeni je izjavio: Sanjao sam samostan sa svećenicima. Jedan je svećenik tvrdio da je Isus istinit. Rekao je: Dokazat ću vam to. Ako skočim s vrha samostana i ostanem živ, tada je Isus istinit. Skočio je, polomio sve kosti, a bedrena mu je čak probila van. Kao što sam to vidio u snu, tako sam i naslikao. Na ovom se platnu očituje tipična simultanost Skurjenijeva prikazivanja: svećenik-skakač na vrhu je čudnovata zdanja, u isto vrijeme na dnu vidimo raskomadan lik. Sa strana, na tipično skurjenijevskom drveću, poviješane su male figurine svećenika. Dolje je velika dekorativna ploha, cvjetovi očigledne secesijske provenijencije. Bez autorova objašnjenja ovu je storiju nemoguće dokučiti, ali i bez toga slika djeluje sugestivno svojim pikturalnim elementima i bizarnim karakterom: čudnom građevinom, lutkom na vrhu oslobođenom sile teže, prekrasnim grafizmima drveća sa strane to efektnom dekorativnom plohom (cvjetova) na dnu.

Grad slobode bio je jedno od udarnih djela izložbe Crteži članova Drš9tva naivnih umjetnika Hrvatska, održane (u travnju 1967.) u Galeriji Vladimir Nazor u Zagrebu. IzIožio je Matija Skurjeni tom prigodom još devet radova, ali nam na žalost od njih ništa nije poznato (osim naslova). Od šesnaest izlagača on je zastupljen s najvećim brojem iziožaka, a kritika je prvenstveno cijenila i isticala njegova i Lackovićeva djela. Elena Cvetkova medu ostalim zapisuje: Radovi Matije Skurjenog daju viši ton čitavoj priredbi. Taj sanjar iz Zaprešića u neke je svoje crteže unio djelić one neobične atmosfere koja nas je toliko puta znala zbuniti, iznenaditi… I ovdje, u crtežu, ostvario je neviđene krajolike, predjele i situacije. U crtežu na kojem je prikazao neka čudna tri tunela s perspektivom koja naglo uvodi oko u tamne partije (neizvjesnosti, što Ii?), daje da snažno osjetimo neke slutnje, neugodne, mutne. U prikazu Mladenke Kadić-Solman također se apostrofiraju Skurjenijeva djela: Posebno mjesto zauzimaju radovi Matije Skurjenija, naglašene fantastika i nesvakidašnjih predjela, gdje u istom objektu egzistiraju viđeno i priželjkivano. Ne samo načinom gradnje crteža, kvalitetom svoga bilježenja, već i cjelokupnim dojmom, njegovo djelo stoji posebno u okviru fenomena naše naivne umjetnosti. Mitologija i stvarnost prožimaju jedna drugu u jedinstvu nesvakidašnjeg i sigurno predstavljaju umjetnika čiji se radovi najmanje pokoravaju zakonima objektivne stvarnosti… Predominacija subjektivnog faktora kod njega je osobito naglašena.

U veljači 1968. otvorena je Skurjenijeva samostalna izložba u Galerie fur Naive Kunst, u Brune Bischofbergera u Zurichu. Izložio je autor tom prigodom deset crteža, dvije serigrafije i tri grafike. Iste godine sudjeluje na 1. zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža održanoj u Kabinetu grafike JAZU, s Dvorcem Gorgone (1968.) i Andelom disto6e (1968.), za što polučuje posebno priznanje žirija. To je i doba moga prvog susreta s ovim osebujnim umjetnikom. Suradnja koja je započela izložbama, uskoro se oglasila grafičkom mapom Veliki majstori hrvatske naivne umjetnosti (1970.); već tada sam se zarazio ljepotom i sugestivnošdu Skurjenijevih crteža, i od tada, punih petnaest godina, u meni traju ljubav i divljenje ne samo prema ovom slikarstvu već i prema crtačkom umijeću umjetnika. Kada sam za spomenutu mapu tražio dva tipična djela, odlučio sam se za Grad slobode (1967.), svojstvenu skurjenijevsku gradinu, te Proždrljivog zmaja (1969.), ponovno jedno tipično djelo, prikaz borbe čovjeka i nemani, s florealnom i geometriziranom viticom (što nastavlja ranija slična rješenja). Zvijeri i čudovišne nemani, kao i borba čovjeka s tim bićima, u biti su umjetnikovi obračuni s konkretnim problemima i konkretnim protivnicima; vrlo često Skurjeni na taj način razračunava s ljudima. Postoje o tome dokumenti, crteža gdje je jasno naznačeno tko je tko i zašto se sve zbiva na način na koji se zbiva. Njegova iznimna senzibilnost pribjegla je dakle likovnoj metafori kao sredstvu katarze.

Na prijelazu sedmog u osmo desetljeće nastaju dva osobito vrijedna Skurjenijeva crteža: Babilonski toranj / Umoran graditelj (1969.) i Haustor (1970). U prvom se nazire već spominjano iskustvo metafizičkog slikarstva, osobito vidljivo u plošnom i bezglavom liku. Je li to figura što gradi ili razgrađuje, jesu li sve one male figurine u kuli i na kuli Skurjenijeva oponenti i neprijatelji koji se sklanjaju pred snagom njegove veličine i umijeća, ostaje nejasno, ali da je ovaj crtež izvanredne likovnosti, sjajne kompozicije, finih grafizama, te tajnovita, nedokučiva sadržaja, istodobno velike liričnosti, nesumnjiva je činjenica. Haustor je drugačijeg naboja: to je kafkijansko rješenje bizarne arhitekture, tajnovitih vrata, prozora i balkona; tragičnost je međutim neutralizirana komikom, malim figurama što izlaze i ulaze u ovaj zamak straha i tamnih slutnji.

Haustor je jedan od trinaest crteža što su svilotiskom umnoženi i objavljeni u mapi pod naslovom Skurjeni, u izdanju Bože Biškupića i s predgovorom Vladimira Malekovića (1972.). U ovim serigrafijama razotkrivamo potpunu zrelost Skurjenijevih crtačkih oblika; spominjući sve ovo u prvom redu pomišljam na razlike između listova ove mape i listova Eulalije. U Eulaliji je riječ stalno prisutna, ponekad je čak značajnija od crteža, deskriptivnost je daleko intenzivnija, florealni elementi često bujaju nauštrb svih ostalih komponenti crteža; u listovima iz 1972. florealni elementi gotovo su potpuno nestali i javljaju se jedino u rubnoj vitici; da bi se likovno izrazio autor vise ne pribjegava riječima, dovoljan mu je crtež i naziv djela. To su dakako samo neke od značajki što govore o razvoju Skurjenijevih izražajnih sredstava. Nije dovoljno samo doživjeti i osjetiti ova djela, treba ih znati također pročitati i shvatiti.

Mapa Skurjeni nije idejno jedinstvena (poput Eulalije): ponajprije to je pet scena iz životinjskog svijeta, medu kojima se osobito ističu Život u Africi, Spas djece je zmija i Prikaz izž2ivotinjskog svijeta u ljudi (sve iz 1972.). Slijedi nekoliko listova autobiografskog značaja s, vjerojatno, najljepšim i najboljim crtežom mape: Skica za sliku to je sanja kako zmija navaljuje na mene (1972.). Ovaj je crtež izvanredne likovne vrijednosti, sa središnje položenim šupljim drvetom, tipičnom skurjenijevskom invencijom gradine, te velikom nemani, zmijom koja napada malu figurinu (autora). Tragičnost je postignuta suprotsta­vljanjem zamjerne veličine nemani i majušnošću figure, bez ikakva izgleda da se spasi. Djelo se izdvaja u Skurjenijeva opusu i time što je autorov gotovo jedini kolorirani crtež. Ova tehnička novost svakako ne bi bila sama po sebi dovoljna za visoku vrijednost – nju ostvaruju velika maštovitost, bizarni oblici i tjeskobna atmosfera. Kao kontrast tjeskobi, na nekim listovima ove mape javljaju se komika i humor. Tako je Glazbenik (1972.) parodija na suvremeni život i zaglušujuću pop glazbu; komika je pojačana podnaslovom, u kome autor kravoliko biće što svira u vise glazbala naziva Malim psom. Ističe se i crtež Cigani se pogađaju za ždrebe u svom selu (1972.), sinteza mnogih Skurjenijevih crtačkih iskustava, sa simultanošću prikaza i nizom simbola. Vidi se ovdje mnoštvo epizodnih kazivanja, kao npr. majka s djetetom u desnom donjem uglu, pa mala kuša, muški lik što se prikrada itd. Svaki je element ovog crteža simbol s višestrukim značenjem, kao drvo što se javlja na nekoliko izdvojenih mjesta i predstavlja koliko određeno stablo toliko i šumu. Isto je i s kućom: ona je istodobno točno određena arhitektonska cjelina (autorov rodni dom) ali i selo kao pojam (mjesto autorova rođenja). Trebat će već jednom napokon ustanoviti zašto Matija Skurjeni tako često slika Cigane; u svakom slučaju oni za njega nisu samo dekorativno zanimljivi ljudi, uzrok je daleko dublji: autor time želi prikazati Ijude oslobođene stega koji, po njemu, žive u dosluhu sa svojim prirodnim potrebama, bez tragične veze s društvenim konvencijama, regulama, zakonima. To su dakle ljudi koji simboliziraju slobodu. Uz problem straha, sloboda je drugi osnovni inherentni element Skurjenijeve poetike.

U predgovoru mapi Skurjeni Vladimir Maleković ističe, među ostalim, kako ovdje ima crteža na temu Geneze, i kako ovaj ciklus mijenja način na koji suvremena umjetnost donosi teško priopčive spoznaje. Potom zaključuje: Versifikacija mašte izbrušena je na ovim crtežima do te mjere da se nadstvarnost javlja u reljefnom izrazu, pa se pitamo pred ovom mapom: pokušava li Skurjeni slikom ukinuti zbilju svijeta, kao Mallarme pjesmom? Svaki je njegov motiv krajnje neodređen i zagonetan; nacrtane stvari jesu prepoznatljive, ali je iz njih prognana njihova realnost. Sve može dospjeti u sliku i postati slikom po sistemu samo umjetniku poznatih čudesnih veza i odnosa.

Iste godine izlazi i Biškupićeva publikacija Crtež u hrvatskoj izvornoj umjetnosti (1972.), u kojoj Matija Skurjeni ima pet djela (medu ostalim Haustor, 1970., i Spas djece je zmija, 1972.). Od trideset i dva autora Vladimir Maleković spominje u predgovoru njih šesnaest, a posebno raspravlja samo o šestorici, medu njima i Skurjeniju. lako nigdje ne kaže da je Skurjeni jedan od najosebujnijih i najizvornijih crtača naše naive, ovim izdvajanjem on to vise nego očito naznačuje. Iste godine Skurjeni izlaže na riječkoj Međunarodnoj izIožbi originalnog crteža, na smotri crteža, grafika i skulptura u Wuppertalu (Naive Kunst aus Jugoslawien), kao što je i sudionik izložbe Crteži i grafike naivnih umjetniku Jugoslavije, u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku.

Većina dosad spomenutih crteža i grafika bila je izložena na prvoj retrospektivi Matije Skurjeniju u Galeriji izvorne umjetnosti u Zlataru (1973.), a nekoliko je ovakvih vrlo vrijednih djela i u Malekovićevoj knjizi Hrvatska izvorna umjetnost (1973.). Na dvadesetak crteža, grafika i serigrafija izloženih na zlatarskoj smotri, po prvi put se moglo uočiti kako je ustrojstvo Skurjenijevih djela iz prvog razdoblja (najranije izloženi crtež bio je iz 1948.) potpuno drugačije nego ono u radovima nastalih krajem pedesetih godina; to jasno potvrđuje već ranije iznijetu tezu o mijenjanju, sazrijevanju, a onda i radikalnom zaokretu Skurjenijevih kako izražajnih sredstava tako i njegove poetike.

Godine 1974. Josip Skunca priređuje u Galeriji Dubrava u Zagrebu izložbu umjetnikovih listova iz mape Skurjeni; koliko je poznato tekuća kritika uopće nije reagirala na ovu smotru. Iste je godine Skurjeni jedan od pozvanih sudionika IV. međunarodne izložbe originalnog crteža u Rijeci, gdje izlaže Muzikante i Ljubavnike (iz 1974.). Promatrano grafički, Muzikanti su jedan od Skurjenijevih najčišćih listova, krajnje jednostavno oblikovan (bez i jednog šatirunga). Ne samo da je tema slike sviranje, već muzika proizlazi i iz samog načina crtanja: jednostavnih i gotovo neprekinutih linija, i iz arabeske. Ovdje su ljudske figure ogoljeli pojmovi muškarca i žene, u elementarno lirskom ljubavnom zovu. Zrinka Novak svojedobno je istakla stanovite veze Skurjenijevih oblika i Matissovih odaliska, i tada je zacijelo pomišljala upravo na ovakva djela. Ovom crtežu prethodi jedan raniji crtež ljubavnika (nastao oko 1970.), na kome su muškarac i žena u šupljini stabla koje se uvis grana u cvjetove; na stablu je sa svake strane po jedna ptica, očito simboli (još neujedinjena) duha (i tijela). Slikar je dakle ovdje pokušao likovno interpretirati pojam ljubavi, služeći se simbolima i alegorijom.

Godine 1975. umjetnik je teško obolio i od tada vise ne stvara. Njegovi su crteži međutim i nadalje prisutni, i to kako na izložbama tako i u katalozima i knjigama. Tako je npr. na velikoj retrospektivi u zagrebačkoj Galeriji primitivne umjetnosti (1977.) izložen niz crteža, grafilka i serigrafija; u katalogu se međutim o ovim djelima ništa ne govori, a od ukupno 36 ovakvih izložaka samo je jedan reproduciran (Sanja dokaza, 1967.). Čudni su kriteriji određivali i Skurjenijevu zastupljenost u već spomenutoj knjizi Naivno slikarstvo u Jugoslaviji (1977.). Premda je ovdje reproducirano nekoliko umjetnikovih vrhunskih crteža, oni nisu na doličan način prezentirani kao što se ni jednom riječju ne ukazuje na specifičnost Skurjenijeve crtačke tehnike. Ni u slikarovoj monografiji (iz 1982.) crteži, grafike i serigrafije uopće se ne spominju kao izdvojena i zasebna cjelina; od dvadesetak reproduciranih djela nekoliko je nesumnjivo antologijskih (Začarani grad, 1962.; Kokot koji se bori sa otrovnicom, 1963.; Sanja dokaza, 1967.; Babilonski to­ranj / Umoran graditelj, 1969.).

Ovaj se kraći prikaz Skurjenijevih crtačkih dostignuća, s ukazivanjem na najznačajnija i najvrednija djela, to kronologijom kako su izlagana i kako ih je kritika prihvaćala i tumačila, mogao obraditi i drugačije. Moglo se, a zacijelo bi i to bilo zanimljivo, čitav materijal sistematizirati i analizirati u tematskim blokovima. Time bi jače došlo do izražaja sve ono na čemu autor inzistira. Vidjelo bi se tako da su to u prvom redu prikazi čudovišta, nemani, majmunolikih, zmajolikih i zmijolikih bića. Kao druga velika cjelina ističu se građevine, bizarni arhitektonski oblici, neke čudne kule, stari gradovi i zidine. Također je uočljivo kako se ovdje daleko rjeđe susreću vlakovi i vijadukti, pa i motivi iz ciganskog života (inače toliko česti u Skurjenija). Kako se međutim ovdje želi upozoriti isključivo na najznačajnije, antologijske crteže, ukazati na nesumnjive vrhunce ovog zasebnog segmenta Skurjenijeva slikarstva, svi su ostali aspekti spominjani samo usput (ili su čak potpuno zapostavljeni); u ovom je trenutku naime najvažnije utvrditi estetsko-duhovnu relevantnost ovih crteža i grafika.

Vladimir Crnković


Haustor, 1970., bajc/papir, 500×355 mm


Cigani se pogajaju za ždrebe u svom selu, 1972., bajc/papir, 355×500 mm

Matija Skurjeni rođen je 14.prosinca 1898. godine u Veternici, pokraj Golubovca, općina Zlatar. Soboslikarski obrt uči od 1911. u Metliki. U toku I. svjetskog rata bio na ruskoj i talijanskoj fronti. Ranjen je u bitci kod Castel Tessina. Po izlasku iz bolnice odmeće se u zeleni kader. Nakon završetka rata je rudar, a od 1923. soboslikar. God. 1928. uposlio se u radionici Državnih željeznica u Zagrebu. Godine 1953. nastanjuje se u Zaprešiću. Umirovljen je 1956. godine. Teško je obolio od apopleksije 1975. godine.
Godine 1945. postaje članom likovne sekcije KUD Vinko Jeđut u Zagrebu. Slikarstvu se u potpunosti posvećuje odlaskom u mirovinu. Od 1957. suraduje s Galerijom primitivne umjetnosti u Zagrebu, 1960. posredstvom Radovana lvšića uspostavlja veze s pariškim nadrealistima. God. 1964. suosnivač je Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Grupno izIaže od 1948., samostalno od 1958.
Samostalne izložbe: Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb, 1958.; Dom kulture zapadni Vračar, Beograd, 1959.; Salon Tribine mladih, Novi Sad, 1959.; Galleria La Nuova Pesa, Rim, 1960. (s Ivanom Generalićem i Mirkom Viriusom); Galerija umjetnina, Spli,t 1961.; Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb, 1962.; Galerie Mona Lisa, Paris, 1962.; Galerie Zwirner, Koln, 1963.; Likovni studio Kabineta grafike JAZU, Zagreb, 1964.; Galerie Zwirner, Koln. 1965. (s Ivanom Lackovićem); Samoborski muzej, Samobor, 1967.; Galerie fur Naive Kunst, Zurich, 1968.; Osnovna škola, Zaprešić, 1970.; Osnovna škola, Zaprešić. 1971.; Osnovna škola, Zaprešić, 1972.; Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar, 1973.; Muzej, Brdovec, 1973.; Bank fur Gemeinwirtschaft, Frankfurt, 1973.; Dom JNA, Zagreb, 1974.; Galerija Dubrava, Zagreb, 1974.; Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb, 1977.; Art Gallery, Milano, 1978.


Začarani grad, 1962. bajc/papir, 46×33 cm, Privatna zbirka, Paris


Babilonski toranj / Umoran graditelj, 1969. bajc/papir, 49,8×35,5 cm

Osnovna bibliografija:

Dimitrije Bašičevic: „Matija Skurjeni“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1958.
Matija Skurjeni, Ivan Manđelos (Dimitrije Bašičević): „Eulalija“. Mapa serigrafija. Izdanje autora, Zagreb 1959.
R.I. (Radovan lvšić): „Un Nouvel Ami“. Bief, Paris 15. 2. 1960.
Grgo Gamulin: „Matija Skurjeni“. Katalog.
Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1962.
Radovan lvšić: „Matija Skurjeni“. Katalog. Galerie Mona Lisa, Paris 1962.
Josip Depolo: „Matija Skurjeni“. Katalog. Likovni studio Kabineta grafike JAZU, Zagreb 1964.
Vladimir Maleković: „Poetska transformacija stvarnosti i sna“. Vjesnik, Zagreb 29. 6. 1964. Dubravko Horvatić: „Lirizam i fantastika Matije Skurjenog“. Telegram, Zagreb 3. 7. 1964.
Aleksa Čelebonović: „Savremeno slikarstvo u Jugoslaviji“. Jugoslavije, Beograd 1965.
„Matija Skurjeni“. Katalog. Samoborski muzej, Samobor 1967.
„Crteži č1anova DNUH“. Katalog. Galerija V. Nazor, Zagreb 1967.
Elena Cvetkova: „Crteži naivnih“. Večernji list, Zagreb 24. 4. 1967.
Mladenka Kadić-Šolman: „Crteži članova DNUH“. Republika br. 7-8, Zagreb 1967.
Anja Obradović: „Matija Skurjeni“. Katalog. Galerie fur Naive Kunst, Zurich 1968.
„I. zagrebačkka izložba jugoslavenskog crteža“. Katalog. Kabinet grafike JAZU, Zagreb 1968.
Juraj Baldani: „Matija Skurjeni“. Kaj br. 5, Zagreb 1969.
Vladimir Crnković: „Veliki majstori jugoslavenske naivne umjetnosti“. Mapa serigrafija. Zagreb 1970.
Vladimir Crnković: „Opere Grafiche des Naïfs Jugoslavi“. Katalog. Galleria del Cortile, Novara 1970.
Vladimir Maleković: „Slikari zagorskog krug“a. Katalog. Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar 1971.
Vladimir Maleković: „Matija Skurjeni“. Mapa serigrafija. Zbirka Bi§kupit, Zagreb 1972.
Vladimir Maleković: „Crtež u hrvatskoj izvornoj umjetnosti“. Galerie Biškupić and Kuttler, Sudmühle, Münster 1972.
Vladimir Crnković: „Naive Kunst aus Jugoslawien. Zeichnungen, Grafiken, Skulpturen“. Katalog. Galerie Porte, Wuppertal 1972.
Davor Matičević: Crteži i grafike naivnih umjetnika Jugoslavije“. Katalog. Galerija likovne umjetnosti, Osijek 1972.
„III. međunarodna izložba originalnog crteža.“ Katalog. Moderna galerija, Rijeka 1972.
Dubravko Horvatić: „Slike, kipovi, usudi“. Znanje, Zagreb 1972,
Božidar Gagro, Vladimir Maleković, Veselko Tenžera: „Matija Skrujeni“. Katalog. Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar 1973.
Vladimir Maleković: „Hrvatska izvorna umjetnost“. GZH, Zagreb 1973.
Nebojša Tomašević: „Naivci o sebi“. Revija, Beograd 1973.
„IV. izložba jugoslavenskog crteža“. Katalog. Kabinet grafike JAZU, Zagreb 1973.
Vladimir Maleković: „Matija Skurjeni“. Katalog. Dom JNA, Zagreb 1974,
Josip Škunca: „Matija Skurjeni“. Katalog. Galerija Dubrava, Zagreb 1974.
„IV. Međunarodna izložba originalnog crteža“. Katalog. Moderna galerija, Rijeka 1974.
„V. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža“. Katalog. Kabinet grafike JAZU, Zagreb 1975. Vladimir Maleković: „I Naïfs Croats“. De Agostini, Novara 1975.
Boris Kelemen: „Matija Skurjeni“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1977.
Vladimir Maleković: „Lirske vizije Matije Skurjenog“. Vjesnik, Zagreb 25. 1. 1977.
Zrinka Novak: „Likovna panorama. Skurjeni“. Oko, Zagreb 24. 2. 1977.
Vladimir Maleković: „Skurjenijev trenutak“. Vjesnik, Zagreb 13. 9. 1977.
Boris Kelemen: „Naivno slikarstvo u Jugoslaviji“. GZH, Zagreb 1977.
Tomislav Sola: „Matija Skurjeni“. 15 dana br. 4-5, Zagreb 1977,
Vladimir Crnković: „Skurjeni“. Katalog „Grad u naivi“. Galerija Mirko Virius, Zagreb 1977. Vladimir Maleković: „Fantastika u izvornom slikarstvo zagorskog kruga“. Katalog. Galerija Mirko Virius, Zagreb 1978.
Radovan Ivšić: „Teatar“. Center za kulturu djelatnosti SSO Zagreba, Zagreb 1978.
Mirjana Gvozdanović: „Matija Skurjeni“. Katalog. Art Gallery, Milano 1978.
Vladimir Maleković: „Matija Skurjeni“. Monografija. Liber, Zagreb 1982.


Dva Orfeja, 1959. bajc/papir, 50,2×35,5 cm


(iz knjige dojmova)