Ratko Petrić 1972

RATKO PETRIĆ

Skulpture – 17. 11. – 27. 11. 1972.

Glagoljanje plastičkog amena

Ma koliko da je pri obliko­vanju vlastite oblikovnosti Bijafra važna — ona je Ratku Petrću ponudila priželjkivanu atmosferu an­gažiranih, podržavala ga i poticala — ipak mu je to zagrebačka grupa samo privremenim utočištem. O­no važno u Petrićevoj um­jetnosti dogodilo se godi­nu dana ranije. 1969 (s Bi­jafrom nastupa 1970.); na­jprije u skulpturi nazva­noj Susret, a potom u Čitaču novina, na Salo­nu mladih, pa je i sveko­lika kasnija djelatnost u stvari razradbom navede­nih (ključnih) djela.

U Susretu utvrđuje dvo­jaki interes spram pred­metnosti (šake su toga tor­za velike škare za rezanje metala), spram otuđena čovjeka (nagovještaj – Ora­tora). Iz Susreta će razviti skulpture predmete ili pak kombinaciju skulpture sa stvarnim predmetom, a iz Čitača novina još i smisao za kiparsku primjenu estetike masmedija. Nije li taj Čitač prvi u nas kolažirani kip!?

Ako zanemarimo Petrićev opus do 1969., koji tinja u sjeni Ksenije Kantoci pa i Vanje Radauša, naporedo s eksperimentiranjem u metalu, nije moguće zao­bići karikaturu. U razdoblju, 1964.-1967. intenzivno ra­di i nastupa sa Zlatkom Bastašićem, Fedorom Kri­tovcem, Zoranom Pavlovićem i Ivom Šarićem — gru­pa je poznata pod imenom Škola zagrebačkih kari­katurista — I to je može­bit pravo izvorište njegove umjetnosti. Od karikature do grafičkog dizajna samo je korak (vrijedi i obrnuti redoslijed); od grafičkog dizajna do kolažirane skulpture, slovima izrezanim iz časopisa i novina, drugi (korak). Kad sumiramo iskustva, Petrić nam se ukazuje dosljednim i logičnim. Kulminira u kompozicijama koje su oratori-predmeti, koje su skulptorskom sintezom (njegova) vidokruga i umjetnosti shvaćene kao neposredni životni angažman . Iz trenutka tom trenutku, iz dana tom danu, iz epohe toj epohi; hitra reakcija jednog karikaturista; kreacija karikaturalnog kiparstva.

Odredivši u kratkim crtama opseg i domet Petrićevoga umjetničkog nazora na svijet – opredmećivanje čovjeka počima  u Susretu, kasnije čovjek-predmet čita novine (Čitač novina), predmet-orator melje u beskraj, čovječanstvo postaje identificiranim predmetima (varijacija na temu: čovjek-predmet)., ruka s uraštenim žigom dostaje da bude kipom, ostalo je suvišno itd. – neka nam bude dozvoljeno i traganje za izgubljenim kiparevim vremenom: božanska ruka birokrata, nabrekla do čudovišnih razmjera, jer joj se sila neprestano povećava. Drži žezlo: pečat, određuje sudbinu od rođenja do smrti i nakon smrti. A tu ruku možete privezati na rame i uživati nekoliko trenutaka u (veličanstvenom) osjećaju da ste vladar.

Ništa bez ruganja. A kako je s birokratom, hoću reći sa skulpturom Amen, tako je i s inim mu djelima. Poruga, štos, pošalica. Ku­da ideš, čovječe? A taj blesavi čovjek, koji ne vidi dalje od nosa, on je gole­ma glava raskrečenih lalo­ka, rasipa u eter hrpetine otužnih fraza, ili uopće ne­ma drugo do bezoblične plastične glave stvorene da sluša, deformirane da se upita o sebi. Takvo čudovište pobožno upija sve­te riječi, izgubilo je indivi­dualnost, nemoćno je, pa­sivno. Nekoliko čudovišta na okupu čini publiku bez digniteta, istog su obličja, predmeti. Tako jest iliti Petrićev Amen.

Dakle, karikatura više gra­fički dizajn jednako je pla­stična skulputra à la Ratko Petrić od 1969. na ovamo. Jedna je ishodišna točka popredmećivanje — osno­vni simbol je čovjek od administracije — druga estetika, tj. neestetika no­vinskog tiska (mas-medija). Obje činjenice uzima mladi Petrić značajkama koje ga iritiraju, na osnovu kojih postvaruje (svoju) umjetničku (k)rea(k)ciju). Angažiran je do kraja; blis­ke su mu zasade pop-arta, što samo potvrđuje nje­govu živu prisutnost u o­vom — a ne nekom drugom vremenu.

Josip Škunca


..Fotografije: Marija Braut


(iz knjige dojmova)