Tihomir Lončar 2008

TIHOMIR LONČAR

7. 4. – 24. 4. 2008.


Crvena kuća, 2008., ulje na lesonitu, 61×90 cm


Prolaz, 2008., ulje na lesonitu, 61×110 cm

LONČAREV NOVI CIKLUS SLIKA

Već je dobro znano da djelo Tihomira Lončara prepoznajemo na hrvatskoj likovnoj sceni po specifičnoj poetici izgrađenoj s nedvojbenim slikarskim umijećem. Kad kažemo da je znano, tada tu činjenicu naglašavamo i kao konstataciju iz razloga da još jednom istaknemo kako je riječ o djelu koje je u našoj suvremenoj umjetnosti kritika akceptirala, ali da je i šira kulturna javnost prepoznala tu njegovu umjetničku osebujnost.

Stoga se recepcija Lončareva slikarstva na suvremenoj likovnoj sceni pokazala u proteklom razdoblju značajnom i, ovom je prigodom dostatno tek skrenuti pozornost na to da mu je djelo dva puta monografski ukoričeno, odnosno da je u kritičkim interpretacijama valorizirano u suvremenom likovnom kontekstu. Prvo iz pera Stanka Špoljarića prije više od jednoga desetljeća, a potom prošle, 2007. godine, u drugoj, još opsežnijoj monografiji koju potpisuje Nikola Albaneže. Za slikara srednje generacije u našem kulturnom (često i nekulturnom!) kontekstu ova se činjenica treba spomenuti. Dakako, ne samo zato što je to osobito važno za autora, a time i za preciznije iščitavanje njegova djela, već i stoga što je to neobično, gotovo pothvat u našoj sredini, te, najposlije, jer govori u prilog tvrdnji izrečenoj u prvoj rečenici ovoga zapisa. Zanimljivo je, in ultima linea, spomenuti još i podatak iz umjetnikova dosadašnjega stvaralaštva, kojega također ne bismo smjeli zanemariti, jer je Lončar, uz ostalo, i umjetnik velike slikarske radoznalosti, što se moglo primijetiti već u njegovim slikarskim počecima. Naime, mladi je slikar ponio sa zagrebačke Akademije u Jordanovoj klasi prve poticaje kao sigurnu poputbinu, ali je tjeran vjetrom mladalačkoga zanosa i u potrazi za svojim putem, uzeo naputak i iz Murtićeva ateljea, vještim kistom sretno vežući oba iskustva u potez velike autorske uvjerljivosti.

Podsjećamo na ove Lončareve odlike i zbog toga kako bismo pred ovim novim slikama stvaranim ove godine, još jednom naglasili tezu kontinuiteta kojim je njegovo stvaralaštvo tako snažno određeno. Upravo je tu sastavnicu kritika s pravom isticala i gradila na njoj tezu o slikaru izrazito tradicijske provenijencije, tj. kao baštiniku velikih slikarskih zasada, znalački asimiliranih u suvremenoj autorskoj interpretaciji.

Te se sastavnice prepoznaju i u ovoj novoj seriji radova čiji je recentni izbor izložen na samostalnoj izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac. Pred nama su radovi u kojima čitamo dobro nam znanu slikarevu temu krajolika. Već smo rekli da je krajolik u Lončarevu slikarstvu iznimno velik izazov kojega umjetnik istražuje u brojnim i različitim ciklusima gotovo tri desetljeća, te da je glavnina njegova opusa amalgamirana upravo u problematiziranju krajolika. On se ovdje rastvara u brojnim inačicama nadasve kao metafizički prostor u kojemu će simboličko i meditativno odnijeti prevagu nad opisnim i narativnim. Ova redukcija deskriptivnoga temeljna je značajka Lončareva slikarstva koju pratimo kroz njegove brojne mijene. Primjećujemo da je ona gdjekad slabija i tek u naznakama, da bi već u drugoj fazi njezin udio bio znatno veći i radikalniji, pa u tim dinamičnim oscilacijama iščitavamo preobrazbe slikareva izraza. Netaknuti i arkadijski krajolik sada je, mogli bismo reći, devastiran ili je možda tek čovjekova intervencija u njemu narušila postojeći sklad. Možemo li stoga pretpostaviti da slikar ovim dvojbama zadire u sve aktualniju ekološku problematiku?

Problematizirajući odnos čovjeka i krajolika, tj. njegovih civilizacijskih tragova u prostoru (sve brojnijih i riskantnijih!), u kojima taj odnos izgrađuje dijaloški i harmonični princip ili pak onaj drugi, koji ga destruira i devastira, razara njegovu, ali i svoju iskonsku prirodu. Ovu dramaturgiju odnosa čovjeka i prirode Lončar ne rješava postupkom znanstvenika ili ekološkom parolama, već isključivo slikarskim sredstvima kojima i produbljuje svoj izraz novim likovnim vrijednostima.

Milan Bešlić


Rano proljeće, 2008., ulje na lesonitu, 70×100 cm


Popodne, 2008., ulje na lesonitu, 50×70 cm

Tihomir Lončar rođen je 1953. godine u Vinagori u Hrvatskom zagorju. Od 1964. živi u Zagrebu, gdje je 1974. završio Školu za primijenjenu umjetnost, slikarski odjel, a 1980. godine  i Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi prof. Vasilija Jordana. Samostalno izlaže od 1985., a skupno od 1981. godine. Značajnije izložbe priredio je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 1994. i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1999. godine. O njegovu radu objavljene su i tri monografije. Suosnivač je i član grupe Contra. Živi i radi u Zagrebu.


Žuto nebo, 2008., ulje na platnu 73×122 cm


Plavo stablo, 2008., ulje na lesonitu, 50×70 cm


(iz knjige dojmova)

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.