Aleksandar Augustinčić 1994

ALEKSANDAR AUGUSTINČIĆ

Scenografija Usnule ljepotice (pasteli) – 4. 1. – 5. 2. 1994.

Aleksandar Augustinčić spada u antologijske ličnosti povijesti hrvatskog glumišta. Također, on je jedan od tvoraca Zagrebačke scenografske škole. Preko 400 inscenacija koliko ih je u Zagrebu, Hrvatskoj i svijetu napra­vio viđene su u geografskom dijapazonu od Tokija do New Yorka, od Moskve do Rima. Učitelj mu je bio otac hrvatske scenografije slavni Lju­bo Babić kod kojeg je izučio i grafiku i slikarstvo i scenografiju i estetiku. Naučio ga je i bite uvijek inovator i tražilac novih putova. Međutim, ono u čemu je Šandor bio i ostao nenadmašiv, i čemu je daleko nadišao sve svoje kolege scenografe bila je upotreba rasvjetnih izvora u scenskom prostoru. lstražujući vječnu poetsku igru svjetla medu mračnim razape­tim platnima scenskog dekora ovaj se mag rasvjete vinuo do najviših vrhunaca, i nije čudno da su ga kolege scenografe (i to one najveći) znali zamoliti da im pomogne realizirati na scene njihove ideje lijepo nacrtane samo u skicama. I veliki redatelji znali su ga često tražiti da im bude scenografom poput Gavelle, Strozzija, Habuneka ili Georgija Para. Spomeni­mo i neke nezaboravne predstave poput Cezara i Kleopatre, Tartuffe, Egmonta, Hamleta, La Candelarije, Fantastične simfonije, Ukle­tog Holandeza, Elektre, Salome, Sata Španije ili Borisa Goduno­va (realiziranog s Lovrom Matačićem u Rimu).

Prezauzetost u kazališnom životu naše zemlje nije mu dopuštala da se sustavno bavi svojom drugom ljubavi a to je slikarstvo. Konačno to mu se ostvarilo kad je ušao u mirovinu. Uživaocima njegove umjetnosti predstavio se tad i u jednom novom vidu — slikama divnih pejsaža rađenim po­glavito u pastelima. Vrativši se u svoju mladost odakle je potekao, njego­ve se boje naslađuju zagorskim pejsažima. Lutajući kajkavskim bregima taj likovni hodočasnik vodi nas od kapelice do kapelice kao centralnog objekta svojih terra, preko malih brežuljaka i uvijek prisutnih stabala koji­ su naprosto koloristički komentatori godišnjih doba. Evo nas sad na žumberku, sad na Zelenjaku gdje je himna hrvatska spjevana, onda na Promenade u Klanjcu, kod Svete Ane, u Kumrovcu, kod Svete Eme i Sve­tog Roka i tako po malim bregima sve do stražnje strane Sljemena gdje vas iza brda čeka Zagreb.

Kao pravi učenik Ljube Babića, Šandor je poput svoga učitelja uvijek te­žio da ude u strukturu materije, da izrazi likovnu bit. Gledajući njegove današnje pejsaže možda će se netko zapitati da li je moguće da se baš nigdje u tim slikama ne krije i Augustinčić scenograf. Funkcionalist.

Kako da ne. Pogledajte: Svi pejsaži naslikani su sa svega tri elementi na pozornici prirode: To su crkva, stablo i brežuljak.

Mr Antun Celio Cega

Aleksandar Augustinčić rođen je 19. listopada 1921. godine u Zagrebu. Diplomirao je scenografiju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (specijalka Ljube Babića za scenografiju). Od 1950. godine radi kao scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagre­bu. Kao scenograf usavršavao se 1957. i 1965. godine u Parizu, a 1966. u Bayer­thu. U Hrvatskom narodnom kazalištu postavio je blizu dvjesto predstava to je scenografski pripremio još toliko širom zemlje. Surađuje s kazalištima u inozemstvu, a scenski oprema i filmove. Sudjelovao je na skupnim izložbama scenske umjetnosti u Poljskoj, SAD-u, Austriji i Brazilu. U sklopu izložaba kojima su predstavljeni najznačajniji hrvatski scenogra­fi, Zavod za književnost i teatrologiju JAZU postavio je u kavani Palainov­ka 1982. godine i samostalnu izložbu A. Augustinčić. Za umjetnički rad nagrađen je Nagradom grada Zagreba i to 1969. godine za scenografiju Krležinih Balada Petrice Kerempuha i 1975. godine za Wagnerova Ukletog Holandeza. Živi i radi u Zagrebu.