Boško Rašica 1993

BOŠKO RAŠICA

Scenografija – 29. 11. – 12. 12. 1993.

Boško Rašica bio je arhitekt, slikar i scenograf: Arhitektonski fakultet za­vršio je u Zagrebu na kojem će predavati kao redovni profesor do svoje smrti. Kao arhitekt na području kazališne umjetnosti izveo je adaptaciju Zagrebačkog dramskog kazališta, zatim rekonstrukcije Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Splitu. Kao slikar pripadao je apstraktnom izrazu te je izlagao s gru­pom EXAT. Kao scenograf osim u Zagrebu djelovao je u Splitu, Dubrovniku te kao gost i u Operi Covent Garden u Londonu…

U drugoj polovici 20. stoljeća Boško Rašica bio je najveći inovator medu hrvatskim scenografima. Bio je istraživač uvijek u novom materijalu, otkrivao je naslućene mogućnosti raznih metala i drva na sceni. Majstor akustike, maj­stor boje, pointilist i tvorac virtualnog prostora on predstavlja našoj kulturnoj javnosti nove izražajne mogućnosti scenskih postava kako novih tako i starih djela.

Često je citirao arhitekta Schinkela koji je još u prošlom vijeku govorio kako griješe svi teatri, kad režiseri i scenografi nastoje sve prikazati i dati gledaocu. Time sprečavaju hod njegove mašte i zor njegove predodžbe. I zato Boško Rašica odbacuje velik broj raskošnih rješenja u korist reduciranijih, dopušta­jući tako gledaocu aktivnije sudjelovanje u čarobnoj igri. Za razliku od većine scenografa koji su zastupali upotrebu takozvane neutralne palete (sivo, sme­đe) Rašica misli da teatar može prštati od boje, a da to nimalo ne umanji eks­presivnost, već da je što više, poveća. Tako je u operi Angelique kroz simbi­ozu arhitektoničnosti posve jednostavnih paravana obojenih živim pop-artističkim bojama uspio sugerirati odnose kuća u mediteranskom ambijentu. U operi Medium na principu Calderove skulpture uz pomoć kretanja arhitektonskih tijela kroz scenu stvarao je virtualni prostor i tako dobio nešto irealno štn je odgovaralo fabuli u kojoj se pojavljuje duh. U Koriolanu, operi Stjepa­na Šuleka, dominirale su vertikalne linije rešetkastih metalnih čipki koje se spuštaju iz sofita. Ove bakrene lice stvarale su iluzije beskonačnog prostora. U operi Carmen rješenja je pronašao u pločama od trstike slažući valjak do valjka, dobivši tako treperavu igru svjetla, ali i nove akustičke vrijednosti, jer bambus ima sposobnost odbijanja zvuka pojačavajući ga. Scenografija za ba­let Makete Ive Maleca prva je apstraktna inscenacija u povijesti hrvatskog glumišta. Strukturu su predstavljale tri vertikalne bijele plohe, sa osam hori­zontalnih šipki te jednim crnim kvadratom. Slijedeće plesne sekvence su po­micale panoe i s reflektorima su dobivane druge boje na sceni. U operi Boris Godunov, stiliziranim elementima ruske arhitekture proučavajući faktografiju ruskih prostora, crkava ili interieura postigao je da svaki objekt koji je upot­rebljen kao artefact u gradnji scenografije bude znak, simbol, sa svojim indivi­dualnim značenjem. Sjajni efekti to su postignuti igrom svijetla u kojoj sudje­luje pigmentirana stijena.

Tako bi smo mogli u nedogled analizirati otkrića scenografa Boška Rašice koji je otišavši eksperimentirajući najdalje, i najviše se približio po svojim smionos­tima ocu hrvatske scenografije i idealu svih naših scenografa Ljubi Babiću. Približio se Babićevim principima od kojih je najvažniji onaj koji glasi: uvijek biti istraživač novih putova.

Anton Celio Cega