Ratko Petrić 1975

RATKO PETRIĆ

Slovo do slova = slovodoslova -  17. 2. – 10. 3. 1975.

Mali kavanski razgovori uoči izložbe

- Dragi Ratko, već smo navikli na tvoje štoseve i štoseve odnosno, a to bih htio naglasiti, od tebe se štos očekuje, jer, eto, uzimam te kao gnjevnoga mladoga umjetnika, što znači ovaj – naziv izložbe Slova do slova?

- Ljepotu slova ne mogu usporediti ni sa čim u likovnoj umjetnosti. Još prije nego sam se okušao u grafičkom dizajnu mogao sam satima pregledavati razne tipove slova, njihove mijene i razvoj.
Slova imaju sve što i ljudi: noge, ruke, glavu, dušu, ona govore. Tko to može osjetiti gleda na njih drugim očima. Zato sam ovu izložbu nazvao Slova do slova = slovadoslova.

- Kakav je po tvom mišljenju naš dizajn ovog trenutke? Možemo li suvereno govoriti yu-dizajnu?

- Danas je na svačijim ustima riječ dizajn. Razmećemo se njome kao da oko vrvi od dizajna. Činjenice su porazne. Ova sredina vrvi ne-dizajnom. Pogledajte naše novine na primjer, ponižavajuće loše TV i ostale propagandne majstorije, predmete široke potrošnje! Dovoljno je ući u jednu samoposlugu u Zagrebu ili bilo gdje drugdje. O natpisima raznoraznih firmi bolje da ne govorimo.

- Recimo da nije sve tako crno. Ipak masu loših stvari. Što bi ti rekao, zašto je tome tako?

- Netko bi mogao napisati debelu knjigu analizirajući postojeće stanje. Po mom mišljenju treba tražiti uzroke u ignoriranju neuvaženosti likovne profesije. Moralo bi već jednom jasno da se ne može svatko baviti tom profesijom, pogotovo ne dizajnom. Navodim kao ilustraciju drukčijeg stanja i pristupa jednu rečenicu iz propozicija za međunarodnu izložbu plakata u Varšavi: No natječaju mogu sudjelovati profesionalni umjetnici kao i studenti svih umjetničkih koleđa iz svih zemalja svijeta, dakle ne svi građani, kao što je običaj u nas. Mislim da se ovdje radi o logičnom stavu prema određenoj profesiji (narod bi rekao: Bobu bob, a popu pop).

- Ali mi imamo nekoliko neprikosnovenih autoriteta: Bućan, Arsovski, unutar grafičkoga dizajna, i drugi, ti na primjer…

- Nekoliko dobrih dizajnera koje mi imamo ne bih čak ni nazvao dizajnerima, naprosto zato jer nisu školovani kao dizajneri. To su rijetki talenti koji su osjetili afinitet i sposobnost u sebi. Imamo sreću da su se pojavili i to je sve. Moram ipak samokritički kazati da se svi mi jedva možemo mjeriti s školovanim dizajnerima koji poznaju razne tehnološke trikove, kojima se ukazuje povjerenje, koje se adekvatno plaća, koji imaju takve mogućnost štampanja o kojima mi možemo samo sanjati.

- Gdje uglavnom djelujete? Udruženi rad kao da nema pravoga razumijevanja za vaše usluge.

- To su uglavnom likovne manifestacije. Radi se o potrebama galerija, muzeja koji na sreću bez rezerve ukazuju povjerenje dizajneru izvan toga veliko ništa.

- Televizijski bi novinar rekao: Hvala na pažnji. Ja kažem: Hvala, što opet izlažeš u galeriji Dubrava i što kreiraš naše kataloge, plakate i pozivnice.

- Molim! Hvala i vama u Dubravi!

Pribilježio Josip Škunca

PETRIĆEV DVOJNI PUT

Ovom izložbom Petrić predočuje što je radio prošlih godina usput; kata­loge i pozivnice koje ste imali u rukama za mnoge izložbe drugih autora u ovoj galeriji, sada su ovdje sakupljeni u preglednu cjelinu. Pridružuju im se plakati same galerije. I oni ostali koje ste vidjeli da pozivaju u Umjetnički paviljon na mjestima oglašavanja u gradskom centre; oni koji su se javljali na prilazima za studentska okupljališta pozivajući na sudjelovanje u student­skom akademskom društvu IGK ili oni koji su mnogima boli oči pozivom na nastupe grupe Biafra.

Ovo: usput ne umanjuje vrijednost djela, ali govori o rasprostranjenoj či­njenici da se likovni stvaraoci u toku ili nakon obaveznog nauka susreću s grafičkim dizajnom doduše svojevoljno i sa znatiželjom i afinitetom, ali ipak slučajno i često iz nužde.

Zbog toga oni otkrivaju čari grafičkog dizajna koliko se i kada to zgodi, otkrivajući tada sami svoje vlastite sposobnosti i nagnuća. Oni su, upuštajući se u vode dizajna suočeni uvijek s određenim, reklo bi se, estetskim standard­ima ili konvencijama, koje u nekoj sredini privremeno ili stalnije vrijede. Tako se upuštaju u zavodljivu i pomalo hazardnu igru. Jer, koliko umješno prihvate u trenutku važeće norme koje je sredina već nekako prihvatila, put brze afirmacije bit će kratak i bez rizika, a ako im se vlastitošću izraza možda suprotstave, riskiraju da budu posmatrani kao autsajderi.

To dileme nije izbjegavao ni Ratko Petrić krajem šezdesetih godina kada se on počinje baviti grafičkim dizajnom već tamni početkom desetljeća nepriko­snovena slava zagrebačkog grafičkog dizajna. na sceni je već prepoznatljiva manira, a nova shvaćanja i novi kreativni rezultati još nisu posve afirmirani. U radu Petrića to se dosta jasno opaža. Autoritet institucije Umjetničkog pa­viljona traži izvjesnu disciplinarnu ozbiljnost, koje vrste izložbi za koje Petrić radi plakate još i potenciraju.
U galeriji Dubrava već se može biti mnogo objesniji, slobodniji i maštovitiji. Ali i tu je pretežno jača fascinacija slovne kombinatorike, nego li traženja vizuelnih metafora za pojedine teme i autore. To se oslobađanje dešava samo iznimno i onda imaginacija zrelog skulptora i karikaturista snažno zaleprša. Tu se izdvajaju npr. plakati i katalozi Biafre svojom osebujnošću i nekonvencionalnošću.

Tu je i pozivnica za vlastite izložbe, za Juru Labaša, plakat za izložbu Vesne Vinski. Plakat za izložbu HDLU-a likovne teme rafinirana je ironična aluzija. Opredjeljujući se za dvostrukost svog kreativnog rada Petrić ima priliku da proživljava sebe samog i djelo drugih likovnih stvaraoca. Petrić u tom opre­djeljenju prošao je raskrsnicu koje bi jedan od puteva zacrtala kao isk1jučen. Impulsi njegove izvorne umjetničke imaginacije traže onu samostalnost vla­stite ekspresije od koje će u grafičkom dizajnu ostajati ponešto oslabljeni zrcalni bljesak.

Josip Škunca
.

O izlošcima:
Izložen je manji dio rada na grafičkom dizajnu, uglavnom plakati i katalozi za izložbe (Umjetnički paviljon, Galerija Dubrava, Atelje Biafra i dr.).

Ratko Petrić rođen je 1941. godine u Zadru. Akademiju likovnih umjetnosti (kiparstvo) završio je 1966. godine u Zagrebu, a majstorsku radionicu profesora Radauša 1969. godine. Aktivno djeluje kao kipar, grafički dizajner i karikaturist. Član je HDLU-a i ULUPUH-a. Radi kao grafički urednik Studentskome listu, Omladinskom tjedniku, Tlu, u kazališnom časopisu Prolog. Plakate je izlagao na Zagrebačkome salonu (1971.), na Međunarodnom biennalu plakata u Varšavi (1972.) te na izložbi za prijem novih članova ULUPUH-a 1974. godine na sajmu knjiga u Beogradu oprema knjiga “Jonio” dobila je nagradu SUBNOR-a.


(iz knjige dojmova)