Josip Škerlj 1975

JOSIP ŠKERLJ

Dnevnik iz ateljea – 15. 1. – 25. 1. 1975.

Dnevnik iz ateljea

Umjetnost je ispunjena
ljudskom tragičnošću,
no, ona nas ipak bodri
time, što nam otkriva
veličinu ljudskog pothvata.

I. S.

Sve izvana ovoga je pustoš. Beskrajni prostori. I ovdje smo sami kao i tamo. I tako usamljeni počinjemo. Igramo se. Dodirujemo se očima, rukama, ušima otkrivamo jedno drugo s razumijevanjem, želimo toliko toga reći iskreno.
Važno je ne biti ravnodušan, biti nezadovoljan, i to uvijek iznova i bogatije, buntovno.
I stojim tu ne misleći da su to bregovi i krikovi, gdje se prestaje misliti kao čovjek.
Tu se dotiče jedva čujni dah ljepote i kad si najusamljeniji, u najvećem užitku s najdubljom boli. I prije nego usneš blizu je ljubav, a daleko ljudska zloća, nestaju misli i ljubav, i snovi i igra, pa i te slike, koje si osudio samom pomisli da se može bolje – ostaješ začuđen, u zanosu smiren, jer si oćutio život.
Kušam radosti i moji se sukobi događaju u suprotstavljanju crno-bijeloga pozitivnoj igri boja, u dodavanju utišanih eksplozija ploha realnim kontrastima.
Zatvoren u ovome zatvorenome beskraju otiskujem se među ljude… i ne znam koliko nas ima i koliko hrabro stojimo, ispunjeni mislima.

Josip Škerlj
u Dubrovniku, prosinca 1974.
.

Na marginama ateljerskoga dnevnika

Dva su razloga koja su nas potakla da dubro­vačkog slikara Josipa Šrelja predstavimo kompleks­no, u širini njegova bavljenja, unutar ambijentira­noga prostora kao zadovoljavajuće forme zamišlje­ne prezentacije. Ponajprije, a to je via facti same stvari, Škerlj je slikar, grafičar, nastavnik, pjesnik, novinar, prozaik, kipar, grafički dizajner, kulturni radnik, galerist, scenograf … trebalo je ukazati na društvenu i kulturnu dimenziju.

Osim toga, naga je galerija zainteresirana da postavi ambijent, što je opet u skladu s općim na­stojanjem da zastupamo različnosti suvremene umjetnosti u nas kad god one jesu kreativni čin, i time istinski prinos čovjekovu oslobađanju. U Škeriju smo našli pogodnu osobu da udovoljimo ambiciji i da ostanemo aktualni.

Relevantnost pak njegove umjetnosti prepozna­jemo u više slojeva koje on nastoji pomiriti sintezom što opsežnijega likovnoga kazivanja, ne prezaiući od rizika da bude proglašen eklektikom, epigonom ili možda opsjenarom. Pri površnom prianjanju za formalnu čistoću, koja ne trpi međusukobe i inter­disciplinarnost, Josipu Škerlju može se predbaciti ovo i ono. No, upravo u toj slobodi spoja, u naporu do se stanovita iskustva pop-arta, nove figuracije i novoga realizma prožmu u jedinstvenu likovnu viziju, počiva modernitet i aktualnost njegova mišlje­nja, opažaja, senzibilnosti.

Sve se to brani istom samom likovnošću, narav­no, a ne snošljivom teorijom i naknadnim umova­njem. Stoga pitanje glasi: U kojoj mjeri izlagač dosi­že stupanj dojmljive uvjerljivosti? Ostali prigovori jednostavno otpadaju, nemaju utemeljenosti, konzervativni su.

Valja nam razumjeti da nova stvarnost hoće svoje tumače i umjetnike i da je važnije (po umjetnost) biti uronjen u vremenu od zanatske perfekcije staroga kova. Škerlj i u tom smislu grabi velikim koracima, gdje plane virtuozitetom. Napokon, nije riječ o dovršenosti. Dostatno je ako razabiremo stvaralački trag predanosti. Škerlj obećava.

Josip Škunca

Josip Škerlj, akademski slikar, rođen je 1941. godine u Dubrovniku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Prozu i pjesme objavljivao je lokalnim novinama i časopisima. Živi i radi u Dubrovniku.


(iz knjige dojmova)