ZLATKO ČULAR I VASILIJE JORDAN
11. 10. – 20. 10. 1977.
ZLATKO ČULAR
Skulpture
Čulareva ulja su novost i tematski i tehnički. Solidna u obradi, orijentirana na metafizičku transpoziciju čovjekovih strepnji i težnji, kroz ljudske likove i zanimljivu chiaro scuro pozornicu upravljaju gledaocima pitanja ljudskog opstanka i sudbine.
Aktovi (sjedeći, stojeći, torzo i slično) odaju vješto oko i ruku kipara koji s minimalom volumena zgusnuto govori svoju istinu. Njegove figure, premda prepoznatljive, služe međutim više izražavanju izvjesnih prostornih asocijacija nego predočavanju realističkih detalja. To su zapravo razmatranja o odnosima otvorenog i zatvorenog grča i po tome se priključuju drugoj ili, ako hoćete, trećoj figuraciji.
Čovjek i prostor, studeni 1973.
Boro Pavlović
Unutar sklupčane mase pulsira zaziv odlaska: tjeskoba, patnja, smrt. Na poprištu je degradacija. Svija se zlopatnik u prezrenu dostojanstva bića, zgažen čudovišnom ideologijom destrukcije. On je žrtva mahnitosti. Ostaje istom memento mogućeg obrata.
Goranova Jama. Ipak, nikada ilustracija. To je onaj humni obzor jecaja koji bi zavazda zaustavio svjetlo nade u činu umjetničkog stvaranja. Iskupljuje nas mjera čovjeka i po njoj jesmo.
Nagrižena površina i patina dozivlje u pamet prastaro. Pad je jednako star te nosi značenje biološke nužnosti. Stoga je predmet modelacije istodobno i znak stanja. Li, oporba je legitimacija trajanja, a djelo naš život
Ako je postavka i neumitnost kraj, protivština je početak. Iz amorfnog kiparskog počela sada se otkida rast. Tako je punina skulptorova zanimanja vademekum sudbine koju ćemo odrediti istinskim angažmanom. Ostalo je tlapnja.
Napokon, poetika oslobađanuja. Tada se rasulo prevladava gradbom.
Predgovor kataloga samostalne izložbe
u Splitu, listopada 1975
Josip Škunca
Siloviti introvertni pokret sapet je u konvulzivnoj kretnji, dok je modelacija površine nabijena ekspresivnošću. Dinamizmom ove Čularove plastike nije agresivan, već izrazito defanzivan. Traumatičnost i samozaštitna gesta tih figura vezana je uz temu, radi se mahom o evokacijama Goranove Jame.
No Čular će iskazati svoju osjetljivost za tragično i u kasnijim pristupima. On ostaje morfološki dosljedan u času kada osjeća daljnje mogućnosti plastične definicije i kad ulazi u fazu sinteze, u istim osjećajnim i misaonim okvirima, u istom oblikovnom iskustvu, nastavit će se koncentracija snage u volumenu. Čular će ostati kod svog poimanja plasticiteta i modelacije i kada će sažeti figuru u zbijeni grumen.
Vjesnik, 20 veljače 1976.
Dr Vanda Ekl
Katalog djela:
1. Nagovještaj, 1970., bronca
2. Tjeskoba, 1972., bronca
3. Jama, 1972., bronca
4. Otpor, 1975., bronca
5. Poniranje, 1975., bronca
6. Kolona, 1975., bronca
7. Klonulost – studije za ciklus Razaranje, 1975., bronca
8. Ustoličeni, 1977., smola, gips, uljena boja
9. Viseći, 1977., smola, gips, uljena boja
10. U spomen Bergu, 1977., smola, gips, uljena boja
11. Umanjena glava, 1977., smola, gips, uljena boja
12. Novi Kairos – studije za ciklus Gibanje u materiji, 1977., smola, gips, uljena boja
13. Supruzi, 1977., patinirani gips
14. Prodor kroz dimenziju, 1977., patinirani gips
15. Fragment, 1977., patinirani gips
16. Gibanje u materiji, 1977., patinirani gips
17. Prodor kroz materiju, 1977., patinirani gips
18. Umor tijela, 1977., terakota
19. Sućut, 1977., terakota
Zlatko Čular rođen je 1935. godine u Dubrovniku. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost u Splitu, godine 1957. završio je i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kiparski odsjek. Iste godine nastavlja dvogodišnji specijalistički studij u klasi prof. Antuna Augustinčića. Od 1959. do 1963. godine suradnik je majstorske radionice Antuna Augustinčića. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Izradio je nekoliko spomeničkih rješenja u javnim prostorima. Dobitnik je nekoliko nagrada za likovni rad.
VASILIJE JORDAN
Bilješke i skice
Ovaj nit bilježaka i skica izloženih u galeriji Dubrava,( nastajali su uporedo nastajanjem mojih slika i ciklusa, a imali su isključivu zadaću da kod priprema ili u toku rada pojasne neke dijelove i određene faze mog slikarstva. Njihova uloga s time je i završena i oni po sebi nemaju nikakvih drugih pretenzija. Nisu rađeni kao eksponati niti su predviđeni da budu izlošci na nekima od salona ili bijenala. No zahvaljujući razgovoru o njima i nagovoru voditelja ove galerije Josipa Škunce, pristao sam da ih predstavim zagrebačkoj publici, Premda još uvijek smatram da njima više odgovara tmina kartonskih mapa u kojima su bili i do sada.
Vasilije Jordan
Gotovo cijeli Jordanov opus razvija se u tematskim ciklusima. Ovom prilikom, dakako, nije ih moguće sve deskribirati u njihovoj strukturi, nastanku ili redoslijedu to sadržajnim fikesijama. Ali spomenimo bar najuočljivije. Rana djela pokazuju mladog čovjeka koji postavlja stara vječna pitanja o smislu života i smrti, o prolaznosti. bavljenje tim problemima okrenulo je Jordana u povijest, literature pa i povijest umjetnosti. ondašnje slike nose nazive kao Marcia Funebre, Post festum, Odumiranje itd., a na njima se često javlja tekst ispisan rimskom kapitalom, poput stare sentencije Sic transit gloria mundi ili I ne znajući uvijek smo licem u lice okrenuti nas dvoje: ja i moja sudbina. Takav je pristup, dobrim dijelom romantičan, našao svoj likovni govor u slikama beskonačnog, često irealnog prostora napučenog simbolima prolaznosti. Realistički izvedeni predmeti dovedeni u nestvarne, nelogične odnose i stanovita halucinantna atmosferi naveli su kritiku — koje odmah nakon prve samostalne izložbe prihvaća Jordana — da svrsta ova djela u nadrealizam. no, ipak ne bez ograde: Jordanov nadrealizam je zapravo, poetski realizam: magična transpoziciju jave u san. (Matko Peić, 3 izložbe, Večernji list, Zagreb, 23. 9. 1961.)
(iz predgovora kataloga Jelene Uskoković u povodu monografske izložbe u modernoj galeriji u Zagrebu: Vasilije Jordan, slike 1955.-1972., prosinca 1972 / siječnja 1973.)
Opsesija smrti, kratkotrajnost čovjekove egzistencije, ljudska fragilnost, neotpornost, ranjivost, uzaludnost nekih napora, razorene gradnje, vrijeme kao nesmiljeni i nepotkupljivi sudac, a na drugoj strani svim tim grobljima, sprovodima, sablastima i glasnicima propasti usprkos, vječiti sizif koji vjeruje u smisao svoga postojanja, graditelj, nosač, kopač koji ne misli o ruinama, fotograf koji želi eterizirati svoje objekte, ljudi pod staklenim kupolama sprijateljeni s vječnošću i oni drugi zaleđeni, ugrađeni u neke kristalne kocke — hibernizirani i sačuvani za neko drugo vrijeme. svetitelji i nosorozi, ikari i harlekini, martiri i veselinci, glumci i mudraci, manekene i balerine samo su neki od Jordanovih aktera, nemirni i nepostojani uresi jedne hirovite pozornice.
…
Politika, 13. siječnja 1973.
Saša Vereš
Posjetioci zacijelo nisu zaboravili izložbu što ju je Jordan priredio još 1968. godine u Galeriji 44, kao ni brojne skupne iziožbe na kojima je sudjelovao nakon toga. Ovaj jugoslavenski slikar, rođen u Zagrebu 1934., neosporno je umjetnik koji, ne negirajući figuraciju i strogost zanata, donosi jednu od najčudesnijih poruka u posljednja dva desetljeća. Čarolijsko i poetsko svojstvo su tih djela, obilježena uznemirujućom introspekcijom vlastitog djetinjstva koje se nije oslobodilo sama sebe.
Na potresnu i možda tragičnu temu obiteljskih albuma, gdje se čuvaju požutjele fotografije onih koje smo voljeli i nas kao djece, Jordan stvara tihi svijet uspomena. boja je tamna kao u mračnim katakombama nekomunikativnosti, površine besjajne boje cigle ili osušene sukrvice, smole, na kojima su poredane platforme Fellinijevog scenarija. To su okupljene grupe nijemih, rezigniranih likova, odvojenih od stvarnog svijeta, obiteljske utvara načas uskrsle za koje ne znamo da li de oživjeti ili se povratiti u prah. U tim uznemirujućim zdanjima, nalik napuštenim tvorničkim halama, ponekad susrećemo nekog imaginarnog konstruktora ispred svoje letjelice koje mu nude izbavljenje. Sve je to nadahnuto duhovnošću i zaslužuje najveću pažnju.
Le phare, Bruxelles, 21. studenoga 1974.
Stephane Rey
Jordan je još u jednom ranijem ciklusu našao stvaralačkog poticaja nad patinom i prašinom starih obiteljskih albuma, u genealogiji. Isto je i sada. Njegovo ladanje iz 1974. i 1975. oslikava likove s požutjelih fotografije, no nije riječ o presliku. Jordan u atmosferi minulog razdoblja građanske epohe razaznaje samo povod za slikarsku transpoziciju, unutar koje tumači svoje ideje.
… možda Jordanovo ladanje netko shvati i drugačije, nije isključeno. Ipak, nama se čini da i dosadašnji opus razrađuje uvijek istu pobudu na promišljanja o tijeku vremena. Samo je jedna prilika za puninu mjere u stvarnosti života, dok je nadrealizam izlika za poetski iskaz profinjene likovne kulture.
Vjesnik., 24. travnja 1975.
Josip Škunca
Obavijesti kojima raspolažemo vazda su nepotpune. Nećemo umanjiti vrijednost jugoslavenskog slikara Jordana kažemo li da pripada tradiciji hrvatskog slikarstva što ga, između ostalih, predstavljaju Hegedušić i Stančić. Pri procijeni nekog umjetnika uvijek smo donekle površni. Da bismo ga upoznali valja nam poznavati njegove sklonosti. Jer, riveč je o značajnom slikaru.
Zmislimo li bića — gdjekad tek obrise što se pomaljaju u daljini, što žive u stalnim iščekivanjima, okruženi scenarijom snoviđenja. Vrijeme — početak stoljeća, vrijeme zaustavljeno, predmeti, barke, veloskopi, zidovi, ogoljeli kamen, neki od sudionika dišu pod staklenim zvonom u metamorfozi mumija u nestajanju dima.
Gdje bi drugi bili suviše demonstrativni, ili naglašeno literarni, Jordan zna očuvati rastojanje pred tajnom, pred smrću ili zaustaviti vrijeme. Svečanost se nastavlja, likovi bivstvuju unutarnjim životom … ne bismo svojom nasrtljivošću smjeli požurivati taj proces. Rijetko nas je jedan slikar snoviđenja umio toliko dirnuti svojim istančanim i trajnim elementima kao Jordan.
Le figaro, Paris, listopada 1976.
Alain Bosquet
Nakon Dade i Ljube (Dado Đurić, Liuba Popović) Paris otkriva još jednog jugoslavenskog slikara — Vasilija Jordana.
Putnik u zemlju pohranjenih tajni i mračnih obuzetosti, Jordan istražuje romantične predjele prošlosti, obitelji, raskriljuje vrata noći. Tu su likovi s fin de siecle, dame u krinolinama i gospoda u šeširima što prolaze pokraj silueta ukočenih u staklenim prizmama. Nosorog upregnut u kočiju. Proustovski svijet viđen očima Ionesca i Bunuela. Tajnovita umjetnost. Izvanredno majstorstvo. Neizreciv poetski doživljaj.
Le point, Paris, rujna 1976.
Katalog djela:
1.-35., Bilješke i skice (1961.-1977.), ugljen, retl i lavirani tuš na papiru
Vasilije Jordan rođen je 1934. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu 1959. godine. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
(iz knjige dojmova)
