Zlatko Čular i Vasilije Jordan 1977

ZLATKO ČULAR I VASILIJE JORDAN

11. 10. – 20. 10. 1977.

.
ZLATKO ČULAR

Skulpture

Čulareva ulja su novost i tematski i tehnički. Solidna u obradi, orijentirana na metafizičku transpoziciju čovjekovih strepnji i težnji, kroz ljudske likove i zanimljivu chiaro scuro pozornicu upravljaju gledaocima pitanja ljudskog opstanka i sudbine.

Aktovi (sjedeći, stojeći, torzo i slično) odaju vješto oko i ruku kipara koji s minimalom volumena zgusnuto govori svoju istinu. Njegove figure, premda prepoznatljive, služe međutim više izražavanju izvjesnih prostornih asocijacija nego predočavanju realističkih detalja. To su zapravo razmatranja o odnosima otvorenog i zatvorenog grča i po tome se priključuju drugoj ili, ako hoćete, trećoj figuraciji.

Boro Pavlović
Čovjek i prostor, studeni 1973.
.

Unutar sklupčane mase pulsira zaziv odlaska: tjeskoba, patnja, smrt. Na poprištu je degradacija. Svija se zlopatnik u prezrenu dostojanstva bića, zgažen čudovišnom ideologijom destrukcije. On je žrtva mahnitosti. Ostaje istom memento mogućeg obrata.

Goranova Jama. Ipak, nikada ilustracija. To je onaj humni obzor jecaja koji bi zavazda zaustavio svjetlo nade u činu umjetničkog stvaranja. Iskupljuje nas mjera čovjeka i po njoj jesmo.

Nagrižena površina i patina dozivlje u pamet prastaro. Pad je jednako star te nosi značenje biološke nužnosti. Stoga je predmet modelacije istodobno i znak stanja. Li, oporba je legitimacija trajanja, a djelo naš život

Ako je postavka i neumitnost kraj, protivština je početak. Iz amorfnog kiparskog počela sada se otkida rast. Tako je punina skulptorova zanimanja vademekum sudbine koju ćemo odrediti istinskim angažmanom. Ostalo je tlapnja.

Napokon, poetika oslobađanja. Tada se rasulo prevladava gradbom.

Josip Škunca
Predgovor kataloga samostalne izložbe
u Splitu, listopad 1975.
.

Siloviti introvertni pokret sapet je u konvulzivnoj kretnji, dok je modelacija površine nabijena ekspresivnošću. Dinamizmom ove Čularove plastike nije agresivan, već izrazito defanzivan. Traumatičnost i samozaštitna gesta tih figura vezana je uz temu, radi se mahom o evokacijama Goranove Jame.

No Čular će iskazati svoju osjetljivost za tragično i u kasnijim pristupima. On ostaje morfološki dosljedan u času kada osjeća daljnje mogućnosti plastične definicije i kad ulazi u fazu sinteze, u istim osjećajnim i misaonim okvirima, u istom oblikovnom iskustvu, nastavit će se koncentracija snage u volumenu. Čular će ostati kod svog poimanja plasticiteta i modelacije i kada će sažeti figuru u zbijeni grumen.

Dr Vanda Ekl
Vjesnik, 20. veljače 1976.

Katalog djela:
1. Nagovještaj, 1970., bronca
2. Tjeskoba, 1972., bronca
3. Jama, 1972., bronca
4. Otpor, 1975., bronca
5. Poniranje, 1975., bronca
6. Kolona, 1975., bronca
7. Klonulost – studije za ciklus Razaranje, 1975., bronca
8. Ustoličeni, 1977., smola, gips, uljena boja
9. Viseći, 1977., smola, gips, uljena boja
10. U spomen Bergu, 1977., smola, gips, uljena boja
11. Umanjena glava, 1977., smola, gips, uljena boja
12. Novi Kairos – studije za ciklus Gibanje u materiji, 1977., smola, gips, uljena boja
13. Supruzi, 1977., patinirani gips
14. Prodor kroz dimenziju, 1977., patinirani gips
15. Fragment, 1977., patinirani gips
16. Gibanje u materiji, 1977., patinirani gips
17. Prodor kroz materiju, 1977., patinirani gips
18. Umor tijela, 1977., terakota
19. Sućut, 1977., terakota

Zlatko Čular rođen je 1935. godine u Dubrovniku. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost u Splitu, godine 1957. završio je i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kiparski odsjek. Iste godine nastavlja dvogodišnji specijalistički studij u klasi prof. Antuna Augustinčića. Od 1959. do 1963. godine suradnik je majstorske radionice Antuna Augustinčića. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Izradio je nekoliko spomeničkih rješenja u javnim prostorima. Dobitnik je nekoliko nagrada za likovni rad.

Samostalne izložbe:
1973. Opatija, Umjetnički paviljon „Đuro Šporer“
1975. Split, Umjetnički salon
1975. Dugo Selo Dom JNA (s Milanom Dragijom)
1976. Rijeka, Mali salon Moderne galerije
1977. Nurtingen, Klub Jugoslovena, SRNJ

Važnije skupne izložbe:
1960. Zagreb, Moderna galerija, „15 mladih“
1960. Split, Podrumi Dioklecijanove palače „Staza“
1962. Bologna, Bijenale sitne plastike
1962. Rijeka, II. bijenale mladih
1965. Slovenj Gradec, „Mir, humanost i prijateljstvo među narodima“
1966. Salzburg, V. bijenale sakralne umjetnosti u plastici
1968. Monaco, Međunarodna izložba likovnih umjetnosti
1968. Zagreb, I. salon mladih
1968. Zagreb, Moderna galerija, Nagrađeni likovni umjetnici hrvatske
1969. Zagreb, IV. zagrebački salon
1970. Zagreb, V. zagrebački salon
1971. Beograd, Galerija doma JNA, III. Izložba „NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije“
1971. Zagreb, VI. zagrebački salon
1972. Zagreb, VII zagrebački salon
1973.  Zagreb, VIII. zagrebački salon
1976. Primošten, Umjetnička kolonija Primošten

Nagrade:
1962. Ljubijana, Nagrada za Spomenik revo­lucije u Ljubljani
1962. Rijeka, II. bijenale mladih, Nagrada za skulpturu
1971. Beograd, „NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije“, Nagrada za kiparstvo

Izvedeni spomenici:
1962. Spomen kosturnica XXI srpske divi­zije na tromeđi Pakrac-Pakračka Po­ljana-Novska
1962. Spomen bista Slavka Rodića i Marije Brusać u Drvaru
1974. Spomen bista Nine Maraković u Zagrebu

.
VASILIJE JORDAN

Bilješke i skice

Ovaj nit bilježaka i skica izloženih u Galeriji Dubrava, nastajali su uporedo nastajanjem mojih  slika i ciklusa, a imali su isključivu zadaću da kod priprema ili u toku rada pojasne neke dijelove i određene faze mog slikarstva. Njihova uloga s time je i završena i oni po sebi nemaju nikakvih drugih pretenzija. Nisu rađeni kao eksponati niti su predvi­đeni da budu izlošci na nekima od salona ili bijenala. No zahvaljujući razgovoru o njima i nagovoru voditelja ove galerije Josipa Škunce, pristao sam da ih predstavim zagrebačkoj publici, Premda još uvijek smatram da njima više odgovara tmina kartonskih mapa u kojima su bili i do sada.

Vasilije Jordan
.

Gotovo cijeli Jordanov opus razvija se u temat­skim ciklusima. Ovom prilikom, dakako, nije ih mo­guće sve deskribirati u njihovoj strukturi, nastanku ili redoslijedu to sadržajnim fikesijama. Ali spome­nimo bar najuočljivije. Rana djela pokazuju mladog čovjeka koji postavlja stara vječna pitanja o smislu života i smrti, o prolaznosti. bavljenje tim problemima okrenulo je Jordana u povijest, literature pa i povijest umjetnosti. ondašnje slike nose nazive kao Marcia Funebre, Post festum, Odumiranje itd., a na njima se često javlja tekst ispisan rimskom kapitalom, poput stare sentencije “Sic transit gloria mundi” ili “I ne znajući uvijek smo licem u lice okrenuti nas dvoje: ja i moja sudbina.” Takav je pristup, dobrim dijelom romantičan, našao svoj likovni govor u slikama bes­konačnog, često irealnog prostora napučenog simbolima prolaznosti. Realistički izvedeni predmeti do­vedeni u nestvarne, nelogične odnose i stanovita halucinantna atmosferi naveli su kritiku — koje odmah nakon prve samostalne izložbe prihvaća Jor­dana — da svrsta ova djela u nadrealizam. no, ipak ne bez ograde: Jordanov nadrealizam je zapravo, poetski realizam: magična transpoziciju jave u san.
(Matko Peić, 3 izložbe, Večernji list, Zagreb, 23. 9. 1961.)

(iz predgovora kataloga Jelene Uskoković u povodu monografske izložbe u modernoj galeriji u Zagrebu: Vasilije Jordan, slike 1955.-1972., prosinca 1972. / siječnja 1973.)

.
Opsesija smrti, kratkotrajnost čovjekove egzi­stencije, ljudska fragilnost, neotpornost, ranjivost, uzaludnost nekih napora, razorene gradnje, vrijeme kao nesmiljeni i nepotkupljivi sudac, a na drugoj strani svim tim grobljima, sprovodima, sablastima i glasnicima propasti usprkos, vječiti Sizif koji vjeruje u smisao svoga postojanja, graditelj, nosač, kopač koji ne misli o ruinama, fotograf koji želi eterizirati svoje objekte, ljudi pod staklenim kupolama sprijate­ljeni s vječnošću i oni drugi zaleđeni, ugrađeni u neke kristalne kocke — hibernizirani i sačuvani za neko drugo vrijeme. svetitelji i nosorozi, ikari i har­lekini, martiri i veselinci, glumci i mudraci, mane­kene i balerine samo su neki od Jordanovih aktera, nemirni i nepostojani uresi jedne hirovite pozornice.

Saša Vereš
Politika, 13. siječnja 1973.
.

Posjetioci zacijelo nisu zaboravili izložbu što ju je Jordan priredio još 1968. godine u Galeriji 44, kao ni brojne skupne izložbe na kojima je sudjelovao nakon toga. Ovaj jugoslavenski slikar, rođen u Zagrebu 1934., neosporno je umjetnik koji, ne negirajući figuraciju i strogost zanata, donosi jednu od najču­desnijih poruka u posljednja dva desetljeća. Čarolij­sko i poetsko svojstvo su tih djela, obilježena uznemirujućom introspekcijom vlastitog djetinjstva koje se nije oslobodilo sama sebe.
Na potresnu i možda tragičnu temu obiteljskih albuma, gdje se čuvaju požutjele fotografije onih koje smo voljeli i nas kao djece, Jordan stvara tihi svijet uspomena. boja je tamna kao u mračnim kata­kombama nekomunikativnosti, površine besjajne boje cigle ili osušene sukrvice, smole, na kojima su po­redane platforme Fellinijevog scenarija. To su oku­pljene grupe nijemih, rezigniranih likova, odvojenih od stvarnog svijeta, obiteljske utvara načas uskrsle za koje ne znamo da li će oživjeti ili se povratiti u prah. U tim uznemirujućim zdanjima, nalik napuštenim tvorničkim halama, ponekad susrećemo nekog imaginarnog konstruktora ispred svoje letjelice ko­je mu nude izbavljenje. Sve je to nadahnuto duhov­nošću i zaslužuje najveću pažnju.

Stephane Rey
Le phare, Bruxelles, 21. studenoga 1974.
.

Jordan je još u jednom ranijem ciklusu našao stvaralačkog poticaja nad patinom i prašinom starih obiteljskih albuma, u genealogiji. Isto je i sada. Njegovo ladanje iz 1974. i 1975. oslikava likove s požutjelih fotografije, no nije riječ o presliku. Jordan u atmosferi minulog razdoblja građanske epohe ra­zaznaje samo povod za slikarsku transpoziciju, unutar koje tumači svoje ideje.
… možda Jordanovo ladanje netko shvati i drugačije, nije isključeno. Ipak, nama se čini da i dosadašnji opus razrađuje uvijek istu pobudu na promišljanja o tijeku vremena. Samo je jedna prilika za puninu mjere u stvarnosti života, dok je nadreali­zam izlika za poetski iskaz profinjene likovne kulture.

Josip Škunca
Vjesnik., 24. travnja 1975.

.
Obavijesti kojima raspolažemo vazda su nepot­pune. Nećemo umanjiti vrijednost jugoslavenskog slikara Jordana kažemo li da pripada tradiciji hrvat­skog slikarstva što ga, između ostalih, predstavljaju Hegedušić i Stančić. Pri procijeni nekog umjetnika uvijek smo donekle površni. Da bismo ga upoznali valja nam poznavati njegove sklonosti. Jer, riveč je o značajnom slikaru.
Zamislimo li bića – gdjekad tek obrise što se pomaljaju u daljini, što žive u stalnim iščekivanjima, okruženi scenarijom snoviđenja. Vrijeme – početak stoljeća, vrijeme zaustavljeno, predmeti, bar­ke, veloskopi, zidovi, ogoljeli kamen, neki od sudionika dišu pod staklenim zvonom u metamorfozi mu­mija u nestajanju dima.
Gdje bi drugi bili suviše demonstrativni, ili naglašeno literarni, Jordan zna očuvati rastojanje pred tajnom, pred smrću ili zaustaviti vrijeme. Svečanost se nastavlja, likovi bivstvuju unutarnjim životom … ne bismo svojom nasrtljivošću smjeli požurivati taj proces. Rijetko nas je jedan slikar snoviđenja umio toliko dirnuti svojim istančanim i trajnim elementima kao Jordan.

Le figaro, Paris, listopada 1976.
Alain Bosquet

.
Nakon Dade i Ljube (Dado Đurić, Liuba Popović) Paris otkriva još jednog jugoslavenskog slikara – Vasilija Jordana.
Putnik u zemlju pohranjenih tajni i mračnih obuzetosti, Jordan istražuje romantične predjele pro­šlosti, obitelji, raskriljuje vrata noći. Tu su likovi s fin de siecle, dame u krinolinama i gospoda u še­širima što prolaze pokraj silueta ukočenih u stakle­nim prizmama. Nosorog upregnut u kočiju. Proustov­ski svijet viđen očima Ionesca i Bunuela. Tajnovita umjetnost. Izvanredno majstorstvo. Neizreciv poetski doživljaj.

Le point, Paris, rujna 1976.

.
Katalog djela:

1.-35., Bilješke i skice (1961.-1977.), ugljen, retl i lavirani tuš na papiru

Vasilije Jordan rođen je 1934. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu 1959. godine. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Samostalne izložbe:
1961. Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti
1961. Beograd, Salon ULUS-a
1962. Novi Sad, Izložba salona ULUS-a
1962. Split, galerija umjetnina
1963. Beograd, Galerija doma JNA (Bifel, Jordan, Lesiak)
1963. Antwerpen, Galeire Agathe
1964. Skoplje, Muzej na savremenata umetnost
1966. Pariz, Galerie Lambert
1966. Zagreb, Salon ULUH-a, Izložba nagrađenih (Jordan, Lovrenčić, Naumov)
1967. Beograd, Galerija doma JNA
1967. Sombor, Galerija KPC
1968. Bruxelles, Galerie 44
1969. Vinkovci, Galerija umjetnosti
1971. Bruxelles, Galerie Isy Brachot
1972. Novi Sad, Mali likovni salon (s Borisom Doganom)
1972. Zagreb, Moderna galerija (monografska izložba)
1974. Bruxeles, Galerie Isy Brachot
1975. Zagreb, Galerija INA
1975. Bruxelles, Galerie Isy Brachot (s Dadom)
1976. Pariz, Galerie des grands Augustins
1976. Konokle-le-Zoute, Galerie Isy Brachot
1976. Vinkovci, Galerija umjetnosti
1976. Crikvenica, Turističko društvo

Skupne izložbe:
Od 1962. sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Samo tijekom 1977. godine izlaže u Bruxellesu, Beo­gradu, Osijeku, Zagrebu, Rotterdamu (Boymans museum), Bukureštu, Meinzu, Hvaru i Parizu (Grand palais).

Nagrade:
1961. Beograd, „NOB u djelima likovnih umjetnika jugoslavije“, Treća nagrada za slikarstvo
1962. Rijeka, II. bijenale mladih, Prva nagrada za slikarstvo
1964. Beograd, II. trijenale likovnih umjetnosti, Nagrada za slikarstvo
1968. Zagreb, Izložba ULUH-a „U čast Dana Republike“, Nagrada za slikarstvo
1968. Rovinj, Umjetnička kolonija Rovinj, Nagrada za slikarstvo
1969. Zagreb, Nagrada grada Zagreba za slikarstvo
1971. Beograd, „NOB u djelima likovnih umjetnika jugoslavije“
1971. Zagreb, Nagrada Skupštine grada Zagreba za slikarstvo

(iz knjige dojmova)