Hajrudin Kujundžić 1977

HAJRUDIN KUJUNDŽIĆ

Tapiserije – 22. 11. – 7. 12. 1977.

Miješanje starog i modernog u ovim djeli­ma vodi nas u krajnjoj liniji do prijelaza iz djetinjstva u mladenačku dob odrasle godine kod jednog jedinog lica. Eto Zašto nas u infantilnom strahu od života, u spo­znaji o krhkosti i izgubljenosti, Jugosla­ven Kujundžić uvjerava vise nego ikad u jedan suštinski identitet ljudskih bića, bez obzira na to kojoj zemlji pripadaju.

Alberto Longatti, (Giornale di Lecco, 7. 7. 1969.)
.

Hajrudin Kujundžić rođen u Bosni, djeluje sam kao stijena u opljuskivanju današnjih manirizama i međusobno suprotnih shvaćanja umjetnosti. On izgleda potpuno netaknut od bilo kojeg strujanja. Često goleme opominjuće ikone — uljani rado­vi ovog Jugoslavena, mogu se uvrstiti u bezvremenu vrijednost umjetničkog nas­tojanja.

dr. Voss, (Frankfurter Nachrichten, 20. 3. 1970)
.

Boja je u Kujundžića kao mahovina vre­mena; to je boja algi, vlažnih sumo, boja neke daleke i zaboravljene zemlje. a ispod te plijesni vremena probija se sumaran crtež rustikalno sočan i primitivno naivan, donoseći na površinu umjetnikovu poruku. Ona nije uvijek jasna, ali je svod­ljiva na jedan opsesivni, medijavalni pa­noptikum aveti smrti i tjeskobe.

Vladimir Maleković, (Vjesnik, travnja 1972.)
.

Držim da je u odnosu na cijelo svoje pret­hodno stvaralaštvo učinio podvig. Držim da njegova stalna navraćanja motivi­ma stećaka nisu doživjela takvu snagu kreativne transformacije kao upravo u tepiserijama. I bez pretjerivanja možemo reći da je nenadano, gotovo preko noći, izbio u sam vrh suvremene hrvatske ta­piserije.

Zdenko Rus, (Oko, 17. 10. 1973.)
.

Kujundžić svoje monumentalne i gotovo arhaične površine, sa stiliziranim licima ljudi neodređenog vremena, postiže šted­ljivom uporabom boja koje reducira na tonove zemlje i kamena. Sigurno je da će se u umjetnosti toga slikara naći utjecaja, prizvuka i znakova starih fresaka, ali se ni u jednom njegovu djelu ne radi o kak­vom formalnom ili tehničkom historiziranju, već o osobnoj i jakoj umjetnosti.

Walkmar Hauser, (Tiroler tages zeitungo, 4. 3. 1975.)
.

Porijeklom iz bosanske krajine, gdje je vuna dio neminovne svakidašnjice, umje­tnik je gentski vezan za njene fakture … nevjerojatno je kako Kujundžić zna ući u tvar; kad radi s vunom, onda je vuna topla, prirodna i podatna, iz tradicionalnog tkalačkog umijeća… Crpi tehnologiju i suštinski smisao ćilimarstva da bi ga re­valorizirao, ažurirao s potrebama moder­nog umjetničkog izraza.

Radmila Matejčić, (Novi list, 22. 3. 1975.)
.

Posebnom ljepotom i originalnošću odli­kuju se njegove brojne tapiserije kao spe­cifična vrst zidne dekoracije. Sadržajno i tehnološki one su posebno poglavlje u ok­virima žive likovne djelatnosti u Hrvat­skoj, jer ne samo da oživljuju i unapre­đuju jednu tradicionalnu likovnu djelatnost,  njegovanu stoljećima u rodnom kra­ju umjetnikovu, nego donose sasma nova, efektna likovna rješenja

Vinko Zlamalik, (iz predgovora u katalogu izložbe u Zaprešiću, 1977.)
.

U figurama autor uprizoruje motrenje na egzistencijalne tjeskobe, u Životu mora varira trajnost u mijeni. Tragovi ostaju i traju. Mrlja fizionomije, boje na površini vode, pržina kao okvir slike, sve je to go­vor simbola unutar slikareva opredjelje­nja za filozofski sklad sa stvarima i bićima, u čemu prepoznajemo vitalni Kujundžićev humanitet.

Josip Škunca, (Vjesnik, 1. 4. 1977.)
.

Katalog djela:
1. Diptih, 1976., vuna/kudelja, 240×230 cm
2. Diptih, 1977., vuna/kudelja, 165×156 cm
3. Diptih, 1977., vuna/kudelja, 165×155 cm
4. Siva tapiserija, 1977., vuna/kudelja, 84×173 cm
5. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 78×161 cm
6. Tapiserija, 1977., vuna/kudelja, 70×165 cm
7. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 73×169 cm
8. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 75×167 cm
9. Triptih, 1976., platno, ulje i pijesak, 78×161 cm
10. Figura, 1977., platno, ulje i pijesak, 40×70 cm
11. Figura, 1977., platno, ulje i pijesak, 40×70 cm
12. Figura, 1977., platno, ulje i kudelja, 40×70 cm
13. Figura, 1977., platno/ulje, 30×50 cm
14. Figura, 1977., platno/ulje, 30×50 cm
15. Figura, 1977., platno/ulje, 40×60 cm

Hajrudin Kujundžić rođen je 1915. godine u Velečevu u Bosanskoj krajini. Akademski i post-diplomski studij slikarstva dovršio je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1954. godine. Po narudžbi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti kopirao je freske na 25 lokaliteta u istri od 1957. do 1963. godine. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Dobitnik je nekoliko nagrada. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Samostalne izložbe:
1957. Zagreb, Umjetnički paviljon
1957. Rijeka, Mali salon
1957. Crikvenica, Narodna čitaonica
1958. Beograd, Umjetnički paviljon
1959. Sisak, Dom JNA
1960. Zagreb, Umjetnički paviljon
1961. Milano, Galleria Gussoni
1961. Stuttgart, Galerie Senattore
1961. Zagreb, Galerija Studentskog centra
1961. Beograd,Ggalerija ULUS-a
1962. Sisak, Kazališna galerija
1964. Zagreb, Galerija Likum
1965. Sarajevo, Salon „Park“
1965. Beograd, Umjetnički paviljon
1965. Zagreb, Umjetnički paviljon
1965. Como, Galleria Piccolla
1966. Sisak, Kazališna galerija
1967. Zagreb, Galerija Vladimir Nazor
1967. Amsterdarn Galerie Sfings
1967. Leuwarden, Princesses hof museum
1967. Groningen, Galerie pictura
1967. Pariz, Klub jugoslavenske ambasade
1969. Enkauzen, Dromedaris
1969. Eindoven, Akademis Genedtschap
1969. Como, Galleria d’arte Moderna Giovo
1969. Lecco, Azzienda del purismo
1970. Bergen
1970. Offenbach am Main, Kunstcabinet Bertrescz
1970. Bissingen, Rathaus (s Ulrichom, C. Eipperom i Theom K. Amreinom)
1971. Beč, Raumond and Nestory Saal
1972. Zagreb, Umjetnički paviljon
1973. Zagreb, Salon HDLU
1974. Zagreb, RIZ
1975. Landeck, Galerie Elephant
1975. Zagreb, Galerija Lotrščak
1976. Koprivnica, „Podravka“
1976. Crikvenica, Turističko društvo
1976. Zagreb, Umjetnički paviljon
1976. Maribor, Likovni salon Ruše
1977. Zaprešić, „Karbon“
Stalni postav u Galeriji Hajrudina Kujunđića, „Toč“ u Selcu.

Važnije skupne izložbe:
1956. Zagreb, Umjetnički paviljon, Grupa petorice (s Borisom Doganom, Ivom Kalinom, Ferdi­nandom Kulmerom i Šimom Perićem)
1957. Erlangen, Kroatische kunst in der gegen­wart
1966. Como, Galleria Piccolla, XV. premio di pit­tura „Collonnina d’oro rho“
1966. Como, Colletiva di pittori contemporanei
1966. Como, Quinto premio internazionale di pit­tura campione d’Italia
1967. Tuzla, Izložba jugoslavenskog portreta
1968. Beograd, Sarajevo, Dubrovnik, Ljujbljana, Zagreb, „Suvremena hrvatska umjetnost u poslijeratnom periodu“
1969. Como, Galleria d’Arte moderna Giovo, Aspet­ti dell’arte contemporanei
1969. Milano, Premio internazionale
1970. Milano, Europa 70
1970. Beograd, Zagreb, Ljubljana, NOB u delima li­kovnih umetnika Jugoslavije
1971. New York, Great Neck Lbrary, Yougoslav Art
1971. St. Johann, Europa 71
1971. Zagreb, Moderna galerija, VI. zagrebački sa­lon
1972. Zagreb, Umjetnički paviljon, „Nadrealizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“
1974. Zagreb, Umjetnički paviljon, „Likovne teme danas“
1974. Zagreb, Umjetnički paviljon, IX. zagrebački salon
1974. New York, Yougoslav Press Cultural Center, Yougoslav Contemporary Artists
1977. Beograd, Zagreb, „Aktualnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“
1977. Mainz, Rathaus, Moderne kunst in Kroatien

Nagrade:
1966. Como, Premija na izložbi „Il premio di pittura Collonnina d’Oro RHO“.
1973. Zagreb, Nagrada grada Zagreba za likovno stvaralaštvo


(iz knjige dojmova)