HAJRUDIN KUJUNDŽIĆ
Tapiserije – 22. 11. – 7. 12. 1977.
Miješanje starog i modernog u ovim djelima vodi nas u krajnjoj liniji do prijelaza iz djetinjstva u mladenačku dob odrasle godine kod jednog jedinog lica. Eto Zašto nas u infantilnom strahu od života, u spoznaji o krhkosti i izgubljenosti, Jugoslaven Kujundžić uvjerava vise nego ikad u jedan suštinski identitet ljudskih bića, bez obzira na to kojoj zemlji pripadaju.
Alberto Longatti, (Giornale di lecco, 7. 7. 1969.)
Hajrudin Kujundžić rođen u Bosni, djeluje sam kao stijena u opljuskivanju današnjih manirizama i međusobno suprotnih shvaćanja umjetnosti. On izgleda potpuno netaknut od bilo kojeg strujanja. Često goleme opominjuće ikone — uljani radovi ovog Jugoslavena, mogu se uvrstiti u bezvremenu vrijednost umjetničkog nastojanja.
dr. Voss, (Frankfurter nachrichten, 20. 3. 1970)
Boja je u Kujundžića kao mahovina vremena; to je boja algi, vlažnih sumo, boja neke daleke i zaboravljene zemlje. a ispod te plijesni vremena probija se sumaran crtež rustikalno sočan i primitivno naivan, donoseći na površinu umjetnikovu poruku. Ona nije uvijek jasna, ali je svodljiva na jedan opsesivni, medijavalni panoptikum aveti smrti i tjeskobe.
Vladimir Maleković, (Vjesnik, travnja 1972.)
Držim da je u odnosu na cijelo svoje prethodno stvaralaštvo učinio podvig. Držim da njegova stalna navraćanja motivima stećaka nisu doživjela takvu snagu kreativne transformacije kao upravo u tepiserijama. I bez pretjerivanja možemo reći da je nenadano, gotovo preko noći, izbio u sam vrh suvremene hrvatske tapiserije.
Zdenko Rus, (Oko, 17. 10. 1973.)
Kujundžić svoje monumentalne i gotovo arhaične površine, sa stiliziranim licima ljudi neodređenog vremena, postiže štedljivom uporabom boja koje reducira na tonove zemlje i kamena. Sigurno je da će se u umjetnosti toga slikara naći utjecaja, prizvuka i znakova starih fresaka, ali se ni u jednom njegovu djelu ne radi o kakvom formalnom ili tehničkom historiziranju, već o osobnoj i jakoj umjetnosti.
Walkmar Hauser, (Tiroler tages zeitungo, 4. 3. 1975.)
Porijeklom iz bosanske krajine, gdje je vuna dio neminovne svakidašnjice, umjetnik je gentski vezan za njene fakture … nevjerojatno je kako Kujundžić zna ući u tvar; kad radi s vunom, onda je vuna topla, prirodna i podatna, iz tradicionalnog tkalačkog umijeća… Crpi tehnologiju i suštinski smisao ćilimarstva da bi ga revalorizirao, ažurirao s potrebama modernog umjetničkog izraza.
Radmila Matejčić, (Novi list, 22. 3. 1975.)
Posebnom ljepotom i originalnošću odlikuju se njegove brojne tapiserije kao specifična vrst zidne dekoracije. Sadržajno i tehnološki one su posebno poglavlje u okvirima žive likovne djelatnosti u Hrvatskoj, jer ne samo da oživ1juju i unapređuju jednu tradicionalnu likovnu djelatnost, njegovanu stoljećima u rodnom kraju umjetnikovu, nego donose sasma nova, efektna likovna rješenja
Vinko Zlamalik, (iz predgovora u katalogu izložbe u Zaprešiću, 1977.)
U figurama autor uprizoruje motrenje na egzistencijalne tjeskobe, u Životu mora varira trajnost u mijeni. Tragovi ostaju i traju. Mrlja fizionomije, boje na površini vode, pržina kao okvir slike, sve je to govor simbola unutar slikareva opredjeljenja za filozofski sklad sa stvarima i bićima, u čemu prepoznajemo vitalni Kujundžićev humanitet.
Josip Škunca, (Vjesnik, 1. 4. 1977.)
Katalog djela:
1. Diptih, 1976., vuna/kudelja, 240×230 cm
2. Diptih, 1977., vuna/kudelja, 165×156 cm
3. Diptih, 1977., vuna/kudelja, 165×155 cm
4. Siva tapiserija, 1977., vuna/kudelja, 84×173 cm
5. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 78×161 cm
6. Tapiserija, 1977., vuna/kudelja, 70×165 cm
7. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 73×169 cm
8. Tapiserija, 1976., vuna/kudelja, 75×167 cm
9. Triptih, 1976., platno, ulje i pijesak, 78×161 cm
10. Figura, 1977., platno, ulje i pijesak, 40×70 cm
11. Figura, 1977., platno, ulje i pijesak, 40×70 cm
12. Figura, 1977., platno, ulje i kudelja, 40×70 cm
13. Figura, 1977., platno/ulje, 30×50 cm
14. Figura, 1977., platno/ulje, 30×50 cm
15. Figura, 1977., platno/ulje, 40×60 cm
Hajrudin Kujundžić rođen je 1915. godine u Velečevu u Bosanskoj krajini. Akademski i post-diplomski studij slikarstva dovršio je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1954. godine. Po narudžbi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti kopirao je freske na 25 lokaliteta u istri od 1957. do 1963. godine. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Dobitnik je nekoliko nagrada. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
(iz knjige dojmova)
