15 godina galerije Dubrava 1983

15 GODINA GALERIJE DUBRAVA

23. 2. – 13. 3. 1983.

.
15 godina galerije Dubrava

U prosincu 1973. godine Galerija Dubra­va je skromno obilježila pet godina neprekinutoga rada, sumiravši svoju dotadašnju djelatnost sa 45 izložaba na poziv i sa još sedam-osam priredaba u organizaciji kluba omladine i pionira. U studenome 1978. obi­lježavamo 10. obljetnicu, smješteni već u aneks u kojemu Galerija i danas djeluje — taj novi izložbeni prostor inauguriran je 28. svibnja samostalnom izložbom mobilnih ko­laža Miroslava Šuteja — a sada, u veljači 1983. i 15-obljetnicu aktivnosti. od 89 pro­gramskih izložaba o 10-godišnjici broj je u međuvremenu porastao: brojimo već 130 iz­ložaba iz programa, ne računajući ine li­kovne priredbe u organizaciji mjesnih za­jednica, škola i slično. Dubrava u takvim slučajevima nesebično ustupa izložbeni pro­stor, dijeleći razumijevanje za probitak i unapređivanje likovnoga života u komuni s ostalim društvenim i političkim čimbeni­cima.
I ovom prilikom valja reći hvala SIU-u kul­ture općine Dubrava koji najvećim dijelom financira program Galerije, a treba se za­hvaliti i članovima savjeta: Miroslavu Dolencu, Veri Fischer, Nadi Đlurđević, Tomisla­vu Gojaku, Vlatku Peroviću, Josipu Škunci i Miroslavu Šuteju na pomoći i savjetima, bez kojih bi rad galerije bio okrnjen. Što finan­ciranjem zajednice, što kolektivnim radom savjeta
Galerija je i zadnjih godina održa­vala zadovoljavajuću likovnu ravan, afirmi­rajući istodobno amatersku djelatnost u ra­zumljivim granicama selektivnoga pristupa. Ovdje je još i mjesto i prilika da se kaže da je zalaganjem Galerije pokrenut i likov­ni tečaj, što ga je vodio kipar Miro Vuco.
Međutim, bez lažne skromnosti, dodao bih da je Galerija Dubrava, i prije i zad­njih godina, umjela privući i širu pozor­nost ponekim ostvarenim projektom. U tu kategoriju izložaba uvrstio bih priredbe: Mangelos no 9; samostalnu izložbu ulja Ma­rijane Muljević; trojicu nagrađenih (Maro­jica Mitrović, Lukša Peko, Pero Šantić, svi iz Dubrovnika); Fantazmu Ivana Lackovića Croate; Tifusare Ivana Lovrenčića; skup­nu izložbu u suradnji s Austrijskim kultur­nim institutom u Zagrebu, Austrijski drvo­rez danas; Ptice Milene Lah; 4. svibanj­ski salon naive (dio); Akvarij Antuna Bo­risa Švaljelka i Vatroslava Kuliša i dva niza crteža Ivana Lackovića Croate – Demoni i Lamentacije.
To je, možebit, subjektivni odabir pisca ovih redaka, ali ako valjano odmjerimo djelatnost u zadnjih pet godina — a o tome razdoblju je i riječ – teško je odvagnuti stvarne odjeke. Možda je zagrebačkome li­kovnom krugu značio osobiti događaj i su­sret s grupom Junij (Tone Demšar, Stane Jagodič, Enver Kaljanac, Kazuo Kitajima, Ra­timir Pušelja, Boštian Putrih, Vlasta Zabran­sky); grafike Ljjubomilra Stahova i Ivice Šiška; fotografije Mitje Komana; 30 godina u traženju nađenoga i drugim igrama Vere Fischer; mapa Ratka Petrića, Golim perom­ (Američki crtopis); keramike Edithe Merle ili ulja i crteži Jadranke Fatur, odnosno re­ljefi Ivana Lesiaika, na kojima je dominirao lik Miroslava Krleže? Vjerojatno da.
Dodao bih na kraju, ne bez osobitoga za­dovoljstva, da je Galerija Dubrava ovaj put u prilici da, susretljivošću autora, edi­tira mapu Ivana Lackovića Croate: Mosto­vi (četiri serigrafije plus predgovorni list sa dva inicijala). Time je obilježavanje du­brovačkih jubileja zadobilo odgovarajući dignitet promicatelja likovnih umjetnosti.
Josip Škunca

Grafička mapa Mostovi
.
Ima simbolike u Mostovima Ivana Lackovića Cro­ate, da tako rečem, no dvije osnovne ravni: u od­nosu na vizualnu očitost četiriju grafičkih listova i u odnosu na sebe soma, to jest na vlastiti grafički opus. Dok prva govori o vrutku autorovih ideja, o aluzijama i iluzijama svjetonazora koji se izriče, o alegorijama i simbolima širokoga ozračja i uže te­matičke određenosti, druga -  spajajući odvojeno – pravi obrat sinteze. Tome valja dodati da umjet­nik rabi novi katalizator: most. Nema ga nigdje u njegovu dosadašnjem radu. Narisao je, gravirao ili naslikao jedva nabrojivu kolekciju žive i nežive prirode, predmeta i stvari, ali ne i most. Stoga – opet novi Lacković! Prigodice zasnovana mapa, o 25-ob­ljetnici Narodnog sveučilišta Otakor Keršovani u zagrebačkoj općini Dubrava i 15-obljetaice Galerije Dubrava, koja djeluje u sklopu sveučilišta, pre­obrnula se u osobni račun provjere, potvrđujući traj­nu životnost Lackovićeve umjetnosti.
U tom svjetlu uputno je, ponajprije, ustanoviti ako usporedimo koje autorove ranije mape s ovom najnovijom, s Mostovima – da nema mjesto sum­nji u klonulost umjetnikova stvaralačkoga potenci­jala, što bi se moglo pomisliti pri površnom razgle­du listova. Doista, ovdje ne razabiremo one bravu­rozne kompozicione lomove kao u mapama Zodi­jak, i1i Planetarium, Oblak, ili Signum terrae, koje su nastale između 1974. i 1976. godine. No, lako ćemo uočiti, sama ako pomno uronimo u nao­ko jednostavni slog konstrukciono-kompozicione osnove svakog lista, da ispod klasične jasnoće i jedno­stavnosti buja golemo iskustvo majstora, sve je pri­gušeno, suzdržljivo i tiho, ali to izazovnije u pozivu do postupno otkrivamo likovne sigle neprijeporna Lackovićeva izvorišta, osebujna i čovjekoljubivoga.
Listovima snažno vlada konstrukcija. Most, oslonjen između dviju obala rijeke no otočiću eliptične for­me, siječe krajobroz u dijagonali. Gornja obala, u pomaknutoj simetriji, pada no most u tijeku suprot­ne dijagonale. Adica dinamizira ukošenost kompozi­cije do upornosti kakve etide, ali ostavljene bjeline i ritmički razmještaj visokoga i niskoga raslinja i sta­bala priskrbljuje listu zvučnost skladbe složenijega oblika. U drugome listu, gdje umjesto priprosta dr­vena prijelaza preko vode, s pilonima od otesanih debala, nalazimo most željezne konstrukcije, osovljen na betonske nosače, križanje dijagonalna kon­strukcije bliže je središtu, ali opet ne centrirano. ­Treći put Lacković lukom rijeke, s izrazitom razlikom u širini toka, uzdiže sučeljenu obalu na dominantni sadržaj lista kojemu se u sredini koče impozantni stupovi. Oni nose skelarsku sajlu. I napokon, na če­tvrtom listu, na sugerirani trokut središta od žbunja i stabala pritječu likovi skrivenih trokuta u ruhu brv­na i paučine. Složenost prizora pojačava skupina ljudi okrenutih lica. Izmjena bjeline papira i perom nanesenih gradbenih elemenata, koji tvore tlo i flo­ru, vodu i mostove, ljude i ptice u preletu, paučinu i šoder, odaje, jednako kao i tečni crteži – bilo u detalju i strukturnoj čestici, bilo u magistralnoj cjelini veće konstrukciono-kompozicione osnove – vi­soku likovnu rafiniranost i izvanserijalnost risačko-grafičke zamisli. Smije li se tada ostati gluh na po­nuđene vrednote namjerno suzdržljivo ostvarenoga projekta?
Što je, no kraju, most u mapi Ivana Lackovića Cro­ate od puke metafore, zahvaljujući stalnoj egzi­stencijalnoj upitanosti autora o životu, most je pre­koračio prigodne obljetničke međe – od sveučilišta i Galerije k publici i obratno – prema dalekim horizontima bića. Alegorije i simboli u tkivu realističkoga crteža, koji ipak namire sebi određenu dozu stilističke preobrazbe i iracionalnosti, dotiču vječne težnje i teme čovjeka na putu (mi mu u Lackovića gotovo nikada ne vidimo lice). Ako su ikojemu do­bu bili potrebni mostovi razumijevanja i sporazumijevanja, onda je to ova naše, bremenito blokovskim proturječnostima.
Lacković, naravno, ostaje pritom u sferi naivnoga svjetonazora, ne iznevjeravajući blago obasjanost svoje umjetnosti, ali mi prepoznajemo univerzalnost njegova projekta o mostovima, unatoč ruralnomu okolišu. Možda baš to Lackovićeva vezanost za ze­mlju i trudbenika, za običnost i priprostost ponuđe­nih spojnica između odijeljenih obala, između sku­pina i pojedinca, između putnika na cesti i onih na skeli, budi u nama novu priliku za pitanje o sebi samima. Možda upravo ta inačica naivnoga Fausta Vrančića ili Ive Andrića prene u nama zapreteni san o bratstvu i jednakosti. Ima, zaista, mostova koji su krhki poput Lackovićeve paučine, a ima ih i tvrdih od čelika. To su mostovi prijateljstva i iskreno pru­žene ruke no putu razumne uzajamnosti. Njih ne nagriza ni vjetar, ni voda, ni dažd iz oblaka, sunce ne zalazi nad njima, dok ptičja jata premošćuje puste oranice. Među različitim kulturama i civilizacijama putuju skele kao između dviju obala podravskih, a okoliš je, u srži, svima jednak; šutljiva izdašna zemlja i plave visine. 

Josip Škunca


Grafička mapa Mostovi Ivana Lackovića Croate izrađena je u Zagrebu, veljače 1983. godine, a sadrži četiri grafička lista otisnuta u 107 primjeraka u tehnici sito­tiska na bijelom 200 g papiru. Listovi su for­mata 400×500 mm, potpisani i numerirani arapskim brojkama od 1-70, rimskim broj­kama od I—XXX; pet primjeraka obilježeno je autorskom oznakom EdA, a dva primjer­ka oznakama A i B. Trideset primjeraka, oz­načenih rimskim brojkama, umjetnik je obo­jio akvarelom. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca, biografiju slikara sastavio i mapu grafički oblikovao Božo Biškupić. Gra­fički listovi izrađeni su u atelijeru Binder, a tekst je otisnut u sveučilišnoj nakladi Ti­ber u Zagrebu. Izdavač je Narodno sveuči­lište Otokar Keršovani (Galerija Dubrava) Zagreb.

 


(iz knjige dojmova)