15 GODINA GALERIJE DUBRAVA
23. 2. – 13. 3. 1983.
15 godina galerije Dubrava
U prosincu 1973. godine Galerija Dlubrava je skromno obilježila pet godina neprekinutoga rada, sumiravši svoju dotadašnju djelatnost sa 45 izložaba na poziv i sa još sedam-osam priredaba u organizaciji kluba omladine i pionira. U studenome 1978. obiIježavamo 10. obljetnicu, smješteni već u aneks u kojemu Galerija i danas djeluje — taj novi izložbeni prostor inauguriran je 28. svibnja samostalnom izložborn mobilnih koIaža Miroslava Šuteja — a sada, u veljači 1983. i 15-obljetnicu aktivnosti. od 89 programskih izložaba o 10-godišnjici broj je u međuvremenu porastao: brojimo već 130 izložaba iz programa, ne računajući ine likovne priredbe u organizaciji mjesnih zajednica, škola i slično. Dubrava u takvim slučajevirna nesebično ustupa izložbeni prostor, dijeleći razumijevanje za probitak i unapređivanje likovnoga života u komuni s ostalim društvenim i političkim čimbenicima.
I ovom prilikom valja reći hvala SIU-u kulture općine Dubrava koji najvećim dijelom financira program Galerije, a treba se zahvaliti i članovima savjeta: Miroslavu Dolencu, Veri Fischer, Nadi Đlurđević, Tomislavu Gojaku, Vlatku Peroviću, Josipu Škunci i Miroslavu Šuteju na pomoći i savjetima, bez kojih bi rad galerije bio okrnjen. Što financiranjem zajednice, što kolektivnim radom savjeta
Galerija je i zadnjih godina održavala zadovoljavajuću likovnu ravan, afirmirajući istodobno amatersku djelatnost u razumljivim granicama selektivnoga pristupa. Ovdje je još i mjesto i prilika da se kaže da je zalaganjem Galerije pokrenut i likovni tečaj, što ga je vodio kipar Miro Vuco.
Međutim, bez lažne skromnosti, dodao bih da je Galerija Dubrava, i prije i zadnjih godina, umjela privući i širu pozornost ponekim ostvarenim projektom. U tu kategoriju izložaba uvrstio bih priredbe: Mangelos no 9; samostalnu izložbu ulja Marijane MuIjević; trojicu nagrađenih (Marojica Mitrović, Lukša Peko, Pero šantić, svi iz Dubrovnika); Fantazmu Ivana Lackovića Croate; Tifusare Ivana Lovrenčića; skupnu izložbu u suradnji s austrijskim kulturnim institutorn u Zagrebu, Austrijski drvorez danas; Ptice Milene Lah; 4. svibanjski salon naive (dio); Akvarij Antuna Borisa Švaljelka i Vatroslava Kuliša i dva niza crteža Ivana Lackovica Croate – Demoni i Lamentacije.
To je, možebit, subjektivni odabir pisca ovih redaka, ali ako valjano odmjerimo djelatnost u zadnjih pet godina — a o tome razdoblju je i riječ – teško je odvagnuti stvarne odjeke. Možda je zagrebačkome likovnom krugu značio osobiti događaj i susret s grupom Junij (Tone Demšar, Stane Jagodič, Enver Kaljanac, Kazuo Kitajima, Ratimir Pušelja, Boštian Putrih, Vlasta Zabransky); grafike Ljjubomilra Stahova i Ivice Šiška; fotografije Mitje Komana; 30 godina u traženju nađenoga i drugim igrama Vere Fischer; mapa Ratka Petrića, Golirn perom (američki crtopis); keramike Edithe Merle ili ulja i crteži Jadranke Fatur, odnosno reljefi Ivana Lesiaika, na kojima je dominirao lik Miroslava Krleže? Vjerojatno da.
Dodao bih na kraju, ne bez osobitoga zadovoljstva, da je Galerija Dubrava ovaj put u prilici da, susretljivošću autora, editira mapu Ivana Lackovića Croate: Mostovi (četiri serigrafije plus predgovorni list sa dva inicijala). Time je obilježavanje dubrovačkih jubileja zadobilo odgovarajući dignitet promicatelja likovnih umjetnosti.
Josip Škunca
Josip Škunca
Grafička mapa Mostovi Ima simbolike u Mostovima Ivana Lackovića Croate, da tako rečem, no dvije osnovne ravni: u odnosu na vizualnu očitost četiriju grafičkih listova i u odnosu na sebe soma, to jest na vlastiti grafički opus. Dok prva govori o vrutku autorovih ideja, o aluzijama i iluzijama svjetonazora koji se izriče, o alegorijama i simbolima širokoga ozračja i uže tematičke određenosti, druga - spajajući odvojeno – pravi obrat sinteze. Tome valja dodati da umjetnik rabi novi katalizator: most. Nema ga nigdje u njegovu dosadašnjem radu. Narisao je, gravirao ili naslikao jedva nabrojivu kolekciju žive i nežive prirode, predmeta i stvari, ali ne i most. Stoga – opet novi Lacković! Prigodice zasnovana mapa, o 25-obljetnici Narodnog sveučilišta Otakor keršovani u zagrebačkoj općini Dubrava i 15-obljetaice Galerije Dubrava, koja djeluje u sklopu sveučilišta, preobrnula se u osobni račun provjere, potvrđujući trajnu životnost Lackovićeve umjetnosti.
U tom svjetlu uputno je, ponajprije, ustanoviti ako usporedimo koje autorove ranije mape s ovom najnovijom, s Mostovima – da nema mjesto sumnji u klonulost umjetnikova stvaralačkoga potencijala, što bi se moglo pomisliti pri površnom razgledu listova. Doista, ovdje ne razabiremo one bravurozne kompozicione lomove kao u mapama Zodijak, i1i Planetarium, Oblak, ili Signum terrae, koje su nastale između 1974. i 1976. godine. No, lako ćemo uočiti, sama ako pomno uronimo u naoko jednostavni slog konstrukciono-kompozicione osnove svakog lista, da ispod klasične jasnoće i jednostavnosti buja golemo iskustvo majstora, sve je prigušeno, suzdržljivo i tiho, ali to izazovnije u pozivu do postupno otkrivamo likovne sigle neprijeporna Lackovićeva izvorišta, osebujna i čovjekoljubivoga.
Listovima snažno vlada konstrukcija. Most, oslonjen između dviju obala rijeke no otočiću eliptične forme, siječe krajobroz u dijagonali. Gornja obala, u pomaknutoj simetriji, pada no most u tijeku suprotne dijagonale. Adica dinamizira ukošenost kompozicije do upornosti kakve etide, ali ostavljene bjeline i ritmički razmještaj visokoga i niskoga raslinja i stabala priskrbljuje listu zvučnost skladbe složenijega oblika. U drugome listu, gdje umjesto priprosta drvena prijelaza preko vode, s pilonima od otesanih debala, nalazimo most željezne konstrukcije, osovljen na betonske nosače, križanje dijagonalna konstrukcije bliže je središtu, ali opet ne centrirano. Treći put Lacković lukom rijeke, s izrazitom razlikom u širini toka, uzdiže sučeljenu obalu na dominantni sadržaj lista kojemu se u sredini koče impozantni stupovi. Oni nose skelarsku sajlu. I napokon, na četvrtom listu, na sugerirani trokut središta od žbunja i stabala pritječu likovi skrivenih trokuta u ruhu brvna i paučine. Složenost prizora pojačava skupina ljudi okrenutih lica. Izmjena bjeline papira i perom nanesenih gradbenih elemenata, koji tvore tlo i floru, vodu i mostove, ljude i ptice u preletu, paučinu i šoder, odaje, jednako kao i tečni crteži – bilo u detalju i strukturnoj čestici, bilo u magistralnoj cjelini veće konstrukciono-kornpozicione osnove – visoku likovnu rafiniranost i izvanserijalnost risačko-grafičke zamisli. Smije li se tada ostati gluh na ponuđene vrednote namjerno suzdržljivo ostvarenoga projekta?
Što je, no kraju, most u mapi Ivana Lackovica Croate od puke metafore, zahvaljujući stalnoj egzistencijalnoj upitanosti autora o životu, most je prekoračio prigodne obljetničke međe – od sveučilišta i Galerije k publici i obratno – prema dalekim horizontima bića. Alegorije i simboli u tkivu realističkoga crteža, koji ipak namire sebi određenu dozu stilističke preobrazbe i iracionalnosti, dotiču vječne težnje i teme čovjeka na putu (mi mu u Lackovića gotovo nikada ne vidimo lice). Ako su ikojemu dobu bili potrebni mostovi razumijevanja i sporazumijevanja, onda je to ova naše, bremenito blokovskim proturječnostima.
Lacković, naravno, ostaje pritom u sferi naivnoga svjetonazora, ne iznevjeravajući blago obasjanost svoje umjetnosti, ali mi prepoznajemo univerzalnost njegova projekta o mostovima, unatoč ruralnomu okolišu. Možda baš to Lackovićeva vezanost za zemlju i trudbenika, za običnost i priprostost ponuđenih spojnica između odijeljenih obala, između skupina i pojedinca, između putnika na cesti i onih na skeli, budi u nama novu priliku za pitanje o sebi samima. Možda upravo ta inačica naivnoga Fausta Vrančića ili Ive Andrića prene u nama zapreteni san o bratstvu i jednakosti. Ima, zaista, mostova koji su krhki poput Lackovćeve paučine, a ima ih i tvrdih od čelika. To su mostovi prijateljstva i iskreno pružene ruke no putu razumne uzajamnosti. Njih ne nagriza ni vjetar, ni voda, ni dažd iz oblaka, sunce ne zalazi nad njima, dok ptičja jata premošćuje puste oranice. Među različitim kulturama i civilizacijama putuju skele kao između dviju obala podravskih, a okoliš je, u srži, svima jednak; šutljiva izdašna zemlja i plave visine.
Josip Škunca
Grafička mapa Mostovi Ivana Lackovića Croate izrađena je u Zagrebu, veljače 1983. godine, a sadrži četri grafička lista otisnuta u 107 primjeraka u tehnici sitotiska na bijelorn 200 g papiru. Listovi su formata 400×500 mm, potpisani i nuirneriranui arapskim brojkarna od 1-70, rimskim brojkama od I—XXX; pet primjeralka obilježeno je autorskom oznakom EdA, a dva primjerka oznakama A i B. Trideset primjeraka, označenih rimskim brojkama, umjetnik je obojio akvarelom. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca, biografiju slikara sastavio i mapu grafičiki oblikovao Božo Biškupić. Grafički listovi izrađeni su u atelijeru Binder, a tekst je otisnut u sveučilišnoj nakladi Tiber u zagrebu. Izdavač je Narodino sveubilište Otokar Keršovani (Galerija Dubrava) Zagreb.
Grafička mapa Mostovi Ivana Lackovića Croate izrađena je u Zagrebu, veljače 1983. godine, a sadrži četri grafička lista otisnuta u 107 primjeraka u tehnici sitotiska na bijelorn 200 g papiru. Listovi su formata 400×500 mm, potpisani i nuirneriranui arapskim brojkarna od 1-70, rimskim brojkama od I—XXX; pet primjeralka obilježeno je autorskom oznakom EdA, a dva primjerka oznakama A i B. Trideset primjeraka, označenih rimskim brojkama, umjetnik je obojio akvarelom. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca, biografiju slikara sastavio i mapu grafičiki oblikovao Božo Biškupić. Grafički listovi izrađeni su u atelijeru Binder, a tekst je otisnut u sveučilišnoj nakladi Tiber u zagrebu. Izdavač je Narodino sveubilište Otokar Keršovani (Galerija Dubrava) Zagreb.
(iz knjige dojmova)
