Pero Mandić 1974

PERO MANDIĆ I DRAGO BELINA 

24. 4. – 10. 5. 1974.

.

PERO MANDIĆ

Crteži u tušu

Risačka prednost željenoj ljepoti

Obje nage reprezentativne izložbe crteža na Rijeci i u Zagrebu samo su nužni sažetak jednoga stanja. Te bijenalne priredbe međunarodnoga od­nosno jugoslavenskoga crteža tek su nužni izložbeni prostor jednoga raspo­loženja, koje je vlastitim htijenjem uzdiglo crtež do neovisnosti. Dakle, ne više crtež kao priprema za sliku, nego crtež po sebi i za sebe. To je to stanje i raspoloženje poslijeratnoga shvaćanja, u kojemu u prvome redu treba vidjeti duh demokratizacije likovnih sredstava; opća će struja osamostaliti i grafiku; ni grafički list ne nastaje opet kao ilustracija za tekst – ili je to sve manje – već kao tehnički uznapredovala autorska discipline neslućenih mogućnosti. Crtež će pak prisvojiti veliki dio slikarske tehnologije i nametnuti se, poput grafičkoga lista, kao rado dobavljana umjet­nina.

Unutar naivnoga slikarstva na staklu crtež je, međutim, nezamjenjivo pomagalo. Jedva je pojmljivo da bi pedantnost Hlebinske škole bez nepre­stanoga zagledanja u crtež, i podmetanja, bile ostvariva. No, Pero Mandić ne traži staklo, niti koketira s morfologijorn hlebinskoga kruga; na sreću svoju i hlebinsku.

Pero Mandić je slikar, ali i risa. Ovo mu je prva samostalna izložba crteža, dočim je slike samostalno izlagao u više navrata. Znači li njegovo oklijevanje sumnju u crtež? Možda. Poneki je Mandićev rad doista predložak za ulje na platnu; valjalo bi istom nanijeti boju i prizor bi malograđanskoga (seljačkoga) života rodne mu bosne osvanuo u ruhu jarkoga rumenila. Ali kako u gore tumačenome smislu zanemariti, na primjer, njegove konje!? To je nezamislivo. To su rasni crteži profinjene lirske linije, blage, predane, one s ljubavlju dodiruju grivu, glavu i tijelo, polet Mandićeve crte uzbiba krdo do lebdenja, okoliš bude jednako uzvitlan u skladnost zanesenjakova pogleda, jer premda je Mandić epski kroničar ulja, on je i lirska narav crtača. Možda je bolje reći ovako: kad u crtežu razmišlja o datostima svoga kraja, kao na slici, on stvara osnovu za neku moguću sliku; kada se pak u crtežu prepušta mašti na volju, kad oblikuje motiv željene ljepote – opet bih upozorio na kompozicije konja – on je tvorac istinski oslobođenoga crteža.

Spomenimo na kraju da je Pero Mandić u knjizi Crtež u hrvatskoj na­ivnoj umjetnosti – izdavač Galerija Biškupić i Kuttler, Münster, tekstualni dio iz pera Božidara Biškupića, Vladimira Malekovića i Anatola Jakovsky – za­stupljen sa osam crteža. Vladimir Maleković piše: “Crtež Pere Mandića ilu­strira svijet Bosne, svijet krvavo ozbiljan i čudno smiješan, koji na prvi pogled možemo pripisati povijesti, ali ga oživljava i osuvremenjuje umjet­nikova interpretacija.” A Anatol Jakovsky izriče misao: “S Jugoslavenima crtež postaje prava umjetnost.”

Josip Škunca

Pero Mandić rođen je 1938. godine u Sanskom Mostu (SR Bosna i Hercegovina), a po zanimanju je kovinotokar. Slika od 15. godine života. U Zagrebu kao vojnik JNA upoznaje Bastalca, Lackovića, Skurjenoga. Sudionikom je Naivnih skupova u Trebnju i Zlataru. Izlagao je na nekoliko samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Samostalne izložbe:
1960. Sanski Most
1964. Sarajevo
1970. Trebnje
1972. Münster
1973. Münster (s Ivanom Lackovićem-Croatom)
1973. Zagreb
1973. Sanski Most

Skupne izložbe:
1965. Virovitica, Zagreb
1966. Opatija, Strumica, Frankfurt/M, München, Fulda, Bochum, Mannheim
1967. Zagreb
1968. Kostanjevica, New York
1969. Trebnje, Mirna, Dubrovnik, Hamburg, Mannheim, New Delhi, Stockholm
1970. Bombay, Ancara, Sanski Most, Trebnje, Svetozarevo, Wattenscheid, Lüdenscheid
1971. Münster, Washington, Hamburg, Bochum, Svetozarevo, Trebnje
1972. Zlatar, Trebnje, Svetozarevo, Münster
1973. Zagreb („Naivi 73“), Zagreb (Povijesni muzej Hrvatske), Zlatar
1974. Zagreb

.

DRAGO BELINA

Naivna drvena skulptura

Tajni zaziv oslobođenoga fetiša

U biografiji Drage Belina posebno mjesto pripada velikoj kiparskoj iz­ložbi u Kostanjevici na Krki 1962. godine. Ona ga je izvukla iz anonimnosti, Belina po prvi puta stupa u javnost. Treba još reći da je to izložba Vladimira Male­kovića upozorila i na mnoge druge. Kostanjevica je naime demantirala naivnu kiparsku usamljenost nekolicine, posvjedočivši za četrdesetak (!) autora. Od tada se skulptorski krug proširio te mirne duše smijemo ustanoviti da je Jugoslavija prva zemlja u svijetu; jedva da išta osobitoga izvan Jugo­slavije uopće ima. Druga je sad stvar do su kipari sprarn slikara uočljiva manjina. Tako je bilo, tako će i biti, i unutar naive i općenito u umjetnosti.

Kažu da je kiparstvo najteža disciplina. Prihvatimo uostalom tu činje­nicu kao prirodnu selekciju. U ovladavanje prostorom upustit će se istom onaj najuporniji, to prije što je skulptura manje komercijalna. Kupac u prvoj fazi likovne kulture lakše prima sliku. Ona mu je ukras zidne plohe. Kip se uzima kasnije, kad je interesent u stanju podnijeti misaono zapremanje (stambenoga) prostora, dakle na jednoj višoj razini umjetničkoga doživljaja, kad pristaje no agresivni dijalog umjesto, plošnoga monologa. Tako bar nema ishitrenih naivnih kipara, ne isplati se.

Drago Belina je počeo modelirati u zemlji. Taj mu materijal nije odgo­varao, ruka je tražila otpor. Posegnuo je za drvom. Težio je ka skulpturi snage, a ne podatljivosti, a kao umjetnik urođena smisla za srž volumena, on je s poštovanjem, osluškivao prirodu odabranoga komada, pozorno ura­njao u psihologiju – on je uvjeren da drvo nalaže motiv, on ga u njemu prepoznaje – predano oslobađao zatočeni sadržaj.

Lani mi je u Zlataru na II. saboru izvornih umjetnika Jugoslavije, povjerio da je onomad izabrano deblo inteligentno. Shvatio je tu riječ dakako na svoj način, no upravo u respektu naspram materijala očituje se mudrost harmo­nije budućega skulptorskoga života; jer Belina i u kipu prepoznaje samo život, kao što je po nakani realist koji pomaže istom dovršetku njemu pri­mjereno prepoznatoga (potencijalnoga) sadržaja u tkivu stablašice. Produ­žuje mu život, dodajući pregnuća i tame, zaziv moći, ispovijed strasti.

Oštro rezana široka lica opominju sa skraćenih zdepastih figura. Mi u njima, u tim licima, vidimo crte autoportreta. Belina teše sebe sama. Bit će da drži da je to cijena koja smiruje eventualni gnjev taknutoga i da je to zalog djelotvornosti. Tako je kipec realni fetiš oslobođen da traje.

Josip Škunca

Drago Belina rođen je 1928. godine u selu Klupci, Hrvatsko Zagorje. zaposlen je kao radnik u NIŠP Vjesnik, Zagreb, a živi u Gubaševskom Proseniku. Kiparstvom se bavi od 1960. godine. Sudjeluje na mnogim radnim skupovima naivnih umjetnika Jugoslavije.

Samostalne izložbe:
1972. Zagreb, Galerija Lotrščak

Skupne izložbe:
1962. Kostanjevica na Krki
1962. Zagreb
1963. Sisak
1963. Zagreb
1963. Slovenj Gradec
1964. Zagreb
1964. Virovitica
1970. Zagreb
1970. Kostanjevica na Krki
1972. Trebnje
1972. Zlatar
1973. Zagreb
1973. Samobor
1973. Zlatar
1974. Karlovac


(iz knjige dojmova)