Slobodan Tadić 1970

SLOBODAN TADIĆ

Izložba kazališne fotografije -  20. 11. – 4. 12. 1970.

Camera incognita. Kamera jest u svojoj temeljnoj mogućnosti oko koje sve vidi, i bilježi i zaustavlja, ali njezino je oko daleko prostranije, no oko mjernika i slučajnika; ona nišani, odabire, izdvaja. Nalazi mjesta na kojima je radnja najočitija, najčvršća ili najdjelatnija. U dobrog je snimatelja kamera pravo sjecište čistoće prizora. Ponajprije sama drama događanja u sebi već posjeduje razvojnu liniju: hoće nešto ispričati. Kamera bilježi sekvence, omeđuje prostor najveće gustoće, zbivanja u kojem se lako razabire dramatičnost i napetost zabilježenog. Kamera otkriva u svom sukcesivnom kretanju veliki neprestani ritam rasta i odvijanja drame. Ona je stvarno mjerilo u kojem se dvojstvo svijeta, stvarnog događanja ili prikazivanja događanja susreće s momentom zaustavljenog statičnog, koje samom svojom zaustavljenošću još žešće naznačuje dramsku riječ, radnju, jer ih bilježi u trenutku neke goleme punoće i tenzije.
Ritam. Na sceni se odvija radnja drame: likovi su postavljeni u jedan za kameru ekcplicitan odnos. Međutim da bi se označio stvarni ritam njihovih međusobnih odnosa nije potreban kontinuirani slijed oka koje sve vidi, potrebno je sažimanje događaja, potrebna je nabijenost prizora koji nagovješćuje ono buduće: ritam je radnja u svakom zaustavljenom kadru prisutan svojom cjelovitošću i punoćom, svojim konačnim obrisom. Na sceni se odvija dijalog: dva lika izgovaraju riječi, među njima se troši i izbiva određena prostorna tenzija. Što će zabilježiti kamera? Riječi dakako izmiču,  njihov trag ostaje na licu. U pokretu tijela. Snažan trag koji može u gledaočevu oku rekonstruirati prizor.
Viđenje. Kamera, zacijelo, vidi. U njezinom kadru zadržana podjednakim udjelom i blagost lica i okrutnost tijela: one ih može zbližiti i udaljiti. Na umjetniku je da uhvati njihov pravi omjer u dramskom smislu, scenu nepogrešive interpretacije i teksta u kojoj će se raspoznati i prepoznati neki konačniji omjer: o tome je kamera selektivna. Ona je pritajeno oko koje ni samo, gledajući, ne zna što će otkriti. Ponekad je snažnija od viđenog, a ponekad ne dosiže njegov obzor. Na umjetniku je da pronađe ravnotežu između prikazanog i zabilježenog. Ukoliko im se prostori dodiruju tad njihova interferencija u sebi sadrži jedan trenutak velike zaustavljene iznad svega životne radnje. Neka taj udio bude stvarniji omjer i posrednik između viđenog i doživljenog.

Ljerka Mifka

Iako fotografija nikada ne može odustati od zahtjeva koje joj postavlja vidljiva stvarnost, i sama je slobodna da toj istoj stvarnosti uzvraća svojom mjerom. Izdvajajući dijelove prostora i vremena, naglašavajući ili ublažavajući odnose unutar jednog predmeta ili među mnogima, mijenjajući svijetlost i razmjere svijeta, ona je stvarna slika ljudskog pamćenja: nikada jednako svome ishodištu. No njezino posebno područje, kazališna fotografija, podnosi u tom pogledu još složenije obaveze: jer stvarnost koja se usmjerava već je na svoj način izdvojena u prostoru  i vremenu.
I već je, preobrazivši svijetlost i razmjere svijeta postala njegov iznova rođeni dio. U nepovratnom svijetu kazališna je predstava sažetak nepovratnog i stoga suočava fotografiju s krajnjim intenzitetom njegova djelatnog polja: krhkog trenutka. Teškoće i napor kazališne fotografije jest dužnost dvostrukog pamćenja: jednoga koje u fragmentu nastoji prepoznati i sačuvati cjelinu što najbrže može, i drugoga koje je obavezno gradbenim elementima one prve stvarnosti što ovu drugu tvori. Odatle svaki snimljeni kazališni prizor mora istodobno znati obuhvatiti realan prostor prikazivanja i irealan prostor prikazivanog, a u svakom snimljeno liku oslikati dvostruko biće: glumca i glumljenog, tvorca i tvorenog.
Ako se vrijednost i domet kazališne fotografije mjeri upravo tom sviješću o dvostrukoj obavezi; tada se osjetljivoj kameri Slobodana Tadića mora odati dvostruko priznanje. Shvaćajući svaku predstavu kao zasebni izazov, on za svaku gradi i nov zakon sile: mijenjanjem daljine, tvrdoća, bogatstvom tona ili pak jasnim odnosima crnina i svijetlosti, a pogotovu izvanrednim stupnjevanjem oštrina (npr. fotografija iz Glorije – mekoća i trenutačnost prvog plana prema jasnoći i stalnost drugog; ili svjetlosna igra prizora iz Dantonove smrti, gdje se od fizionomije do ruku glumca odvija cijeli raniji naznačeni raspon dviju stvarnosti). Tadić priznaje svaki pojedinačni sadržaj, vežući ih sve prepoznatljivom pripadnošću jednom istom svijetu. Kazališna fotografija za fotografa je teško iskušenje: ona zahtjeva razumijevanje obaju medija, poznavanje njihovih zasebnih i međusobnih mogućnosti. No nezatajenost niti jednog niti drugog, slojevita igra stvarnosti i iluzije koja se otkriva sa zidova ove izložbe, dokaz je da je Tadić već na početku jednu od najtežih zadaća savladao.

Željka Čorak

Svi izlošci snimljeni su na predstavama Dramskog kazališta Gavela:

B. Brecht: Život Galiejev
I. Supek: Heretik
P. Weiss: Patnje gospodina Mockinpotta
P. Schaffer: Javno oko
H. Pinter: Lift za kuhinju
T. Brezovački: Matijaš
R. Marković: Glorija
G. Buchner: Dantonova smrt
T. Bakarić: Amerika, Amerika
M. Krleža: Kraljevo

Postav izložbe: Zdravko Tišljar


(iz knjige dojmova)