TOMISLAV PETRANOVIĆ-RVAT
Crteži – 12. 12. – 21. 12. 1974.
Ambivalentna zebnja razdražljivoga naboja
Prije svega, štogod u prilog i u obranu realizirane koncepcije: crtež 74, to jest pokoju o samostalnoj izložbi crteža, kad se možda očekuje novi postav slika (Tomislav Petranović-Rvat slika uljenim bojama na platnu). Doista, Petranović je u veljači i ožujku priredio izložbu u Galeriji primitivne umjetnosti gdje nije bilo drugoga izloška do slike; nada je dakle opravdana (bila), je li i iznevjerena!?
U autorovoj autobiografiji, što je prenosimo iz kataloga primitive, neka mi bode dozvoljeno upozoriti na drugi odjeljak, u kojemu Petranović Rvat veli da su mu prvi pokušaji u zrelijoj dobi firme i reklamni crteži, i u nastavku: da je poslije crtao karikature … te da je tada, kasnih pedesetih godine, pokušao slikati na lesonitu.
Crtež spominje i u prvome pasusu autobiografije. No, kako se radi o dječjim risarijama, uputnije je konstatirati da i u zadnjem, četvrtom odjeljku toga teksta, zapisuje kako skoro dvije godine nije niti crtao niti slikao; da opet spominje crtež: četiri puta u sastavku koji nema ni pune kartice i gdje se slikanje navodi tek u sedam navrata, što nije ni dvaput više slučajno ili u nehotičnoj tendenciji? On, naravno, nije prebrojavao učestalost riječi, ali je posvjedočio interes. Crtež je izvirao iz vlastite mu pobude.
Drugi razlog valja potražiti u činjenici da je Jugoslavenska naiva inaugurirala crtež kao zasebnu disciplinu, što je formalno ustanovljeno Minsterskom izložbom Crtež u hrvatskoj naivnoj umjetnosti (1971.) i knjigom istoga naslova, u izdanju galerije Biškupić & Kuttler odnosno Zbirke Biškupić i što se zapravo odvijalo naporedo s osamostaljavanjem crteža u akademskim krugovima. Jedna samostalna izložba crteža Ivana Lackovića-Croate u Galeriji Dubrava upozorila je – opet formalno – no taj fenomen još ranije, dok su naivci međutim i bez specijalnih postava ili pak knjiga risali slobodno, mimo pripremu za sliku. Samostalni je crtež opća (umjetnička) potreba vremena, otkriće novih mogućnosti, pretpostavka interdisciplinarnih prožimanja.
Petnaestak crteža u tušu s izložbe datira mahom iz ove godine. Stilski su ujednačeni, motivikom srodni. doimlju se poput niza nastaloga u dahu, pa otud dodatni dojam da su istom varijacije na odabranu pejzažnu temu, a ne djela različite inspiracije. Ipak, unutar ciklusa inačica nije negativna odredba. Prije bi se valjalo upitati: da li je bio moguć kakav drukčiji pristup tretiranome crtežu, u razdoblju recimo od 1969., od kada Petranović-Rvat redovito izlaže, ili ranije, pa do ovih dana?
Dvojbe nema, mogućnosti je bilo više. Umjetnikov opus obiluje crtežom. Samo, nije li spomenuto razdoblje prekratki interval, a da bismo već nada pristupili sistematizaciji? Kad je tome tako, opredijelili smo se za niz izrađene linije, u sebi sigurne i sposobne da ponese tumačenje irealnih krajobraza odnosno fine likovnost raslinstva, koje teži visinama poput gotičkih katedrala, ili je pak mukom niklo, nisko se privijajući zemlji, kao antiteza nadrealističkoj pustopašnosti.
A iza mnoštva humaka i nakupina iste te zemlje more da pjesnik išće sigurnost dječje kule, prevrnuti kuhinjski stol, majčinu skut. U prostranstvima unaokolo prebiva otkriće, strah, znatiželja, pozornica odlaska. Bola konstrukcija koje je spremna podnijeti. ako mu je slika već naseljeno prostranstvo definitivno uobličene nadrealističke vizije, ovaj je crtež ambivalentna zebnja dolazećega, razdražljivi naboj, izazov na kreaciju, napokon kreacija sama.
Josip Škunca
Moja biografija
Rodio sam se 28. siječnja 1934. godine u selu Prvča, kraj Nove Grodiške. Od malena sam pokazivao sklonost prema crtanju. To je bilo ponajčešće na seoskim tarabama, starim škarnicama ili pak na vratima našega starog ormara.
Moji prvi ozbiljniji likovni pokušaji su natpisi (firme) za birtije i raznorazni reklamni crteži. Poslije sam crtao karikature, pisao pjesme i humoreske. Tako sam pokušao slikati na lesonitu uljenim bojama. Bilo je to negdje 1957. godine.
Poslije sam završio VPŠ u Zagrebu. I naravno počeo ozbiljno slikati u maniri akademskoga slikanja. Želja mi je bila slikati onako kako sam vidio da to rade akademski slikari. Međutim, ubrzo sam shvatio, da je to u stvarnosti laganje samome sebi, da je to puko oponašanje raznih izama i to prilično jadno, amaterski.
Razočaran, ostavio sam boje i kistove, odlučivši da više ne slikam. Skoro dvije godine nisam ništa niti crtao niti slikao. Tada sam osjetio, da me mami miris terpentina i boje. Osjećao sam se kao akumulator koji je pun energije i koji će se svakoga časa razletjeti. Ponovo sam počeo. ali to je bio povratak zemlji, Slavoniji, i ljudima oko mene. Vratio sam se djetinjstvu i pričama iz davnine, starim panjevima i razlivenoj Posavini. Bio, sam vrlo uporan u radu jer sam osjećao da imam nešto reći. Bilo je i Padova, ali ja sam radio. Tražio svoj mali puteljak, svoj rukopis. Bio sam radostan jer sam slikao onako kako osjećam, bilo je to i jest moje slikarstvo.
Tomislav Petranović-Rvat
(iz knjige dojmova)
