Dragutin Jurak 1971

DRAGUTIN JURAK

Slikar fantazmopolisa - 14. 5. – 24. 5. 1971.


Svečanost u bezimenom gradu, 1968., svila, tuš i flomaster


Grad poput broda građen, 1970., svila, tuš i flomaster

Slikar fantazmopolisa

Stojeći pred Jurakovim slikama, iskreno uzbuđen, padaju mi no pomet okrugli tornjevi katedrale u Uzesu. Viseći vrtovi babilonski. Kmerske pagode. Japanske kuće širokih istaka. I onda: gdje je pravo oslonište umjetnikove imaginacije? Da li to kroz naslage vremena probija poetika Loren­zettijeva sijenskog Idealnog grada?

Tko će se odlučiti na takve prispodobe kad one nikad ne potvrđuju potpuno podudaranje. Simultano prikazivanje mnoštva događaja, u Juralka može nam dozvati u sjećanje Memlingove gusto napučene Kalva­rije. Jurakovi krajobrazi imaju nešto od naivnosti Mo­serovih, Dirk Boutsovih i Jan van Eyckovih pejzaža, ili onih sa nizozemsko-burgundskih minijatura. Demonchy, Vivin ill Feješ slikali su historijsku arhitekturu, dok se ovdje susrećemo s bezvremenskim oblicima gradi­teljstva. S kozmičkom predodžbom Jurakova arhitek­tura može da bude shvaćena kao simbol jednog ide­alnog svijeta. To su gradovi u lebdenju, gradovi mira i savršene ravnoteže. Evo nas, dakle, na tragu ideje koja prožima zapadnu misao od vizije na Patmosu a htjela bi vidjeti Nebo na ZemIji: od apokaliptičkog Jeruzalema do Jurakova Fantazmapolisa sa­mo je korak, ali korak koji razmošćuje dvije hridine, korak između straha i slobode.

Slijedimo li spremno hodočasničke putove njegove fantazije, Jurak će nas uvesti pod kupole čarobne nestvarnosti. Evo nas na podzidanim obalama sa šetalištima. Svuda oko nas klaustri tišine u kojima žubore fontane spokojstva. Grička crkva plovi no otočiću s plinskim fenjerom na provi, na krilima mašte.

Jurak promatra prirodu s onim istim spokojstvom kao što Hokusaijev pjesnik promatra Mjesec, kao što Hiroshige crta mostiće iz sjenovitih vrtova Kameide. On slavi veličanstvenost prizora, ispituje osjećaj dubine prostora. Čovjek je u njegovim slikama sitan djelić velike prirode, ali svud prisutan. Stijene poprimaju njegovo obličje. Dostojanstvene planine pretvaraju se u antropomorfne mosure i kapljanike.

Fantazmopolis je barok mašte. Drago Jurak, ka­zališni stolar, sagradio je od svojih svilenih paravana najneobičniju kulisu, scenografiju kojoj bi bila pretijesna i najveća teatarska zgrada. On to svoju sceno­grafiju nije ni nudio kazalištu. S pravom: svaki bi razborit intendant otpustio stolara koji se bavi presvođivanjem čitavih trgova, gradova i pokrajina! Koji na submarinama gradi teniska igrališta. Koji u svojoj prostodušnosti ne poštuje jedinstvo mjesta i vremena. Koji u svojoj dobrodušnosti Fantazmopolis nastanjuje sretnim ljudima.

Kad se jedan stolar odlučuje na takve likovne varijante, onda mora računati sa senzibilnom likov­nom vizijom jer će inače sve ispasti nenormalno. I upravo u toj kritičnoj točki Jurak se iskazuje kao izvorni umjetnik rijetkih sposobnosti. On imaginira u svojoj skučenoj sobici na zagrebačkoj periferiji građevine neobičnih tlocrta i još neobičnijih korpusa i pročelja. Od rozeta, luneta, konsola, koncentričnih arhi­voltia, prostranih empora, snažnih traveja, od arkatura, fantastičnih kapitela, karniša, tabernakula, tor­njića i kupola on stvara najfantastičniji arhitektonski ornament. U Fantazmopolisu sve je perforirano prozo­rima, kružnim galerijama, portalima, ložama, kolo­nadama, kanelirama i providnim lepezastim unakrsno isprepletenim svodovljem. Zidovi Jurakove Nove Noe­ve lađe pretvoreni su u blistave šarene vitroe.

Jurak je u tom mnoštvu sitnica znao uspostaviti idealno ravnovjesje stvorivši tako od tisuću najbizar­nijih zgrada cjelovitu priču koja ne kvari likovnost cjeline. Nekadašnji bezimeni gradovi došli su do svog imena. To nisu više lanterne mrtvih, nego neboskloni živih. No njihovim tornjevima kucaju satovi. Sa njiho­vih filigranskih izrezbarenih pročelja zadovoljni ljudi mašu nam raznobojnim zastavicama.

Bez obzira na prvopogledani dojam skriptural­nosti Fantazmopolisa, Jurak je zidar snažno artikuli­rane arhitekture: ona je sačinjena od prošlih, suvre­menih i budućih ritmova.

U Zagrebu, svibnja 1971.
Vladimir Maleković


Bezimeni grad II, 1968., svila, tuš i flomaster

Katalog djela:
1. Srušena zagorka crkva, 1965., lesonit/ulje
2. Hrvatsko narodno kazalište, 1964., tempera na platnu
3. Veliki izlet, 196., tempera na platnu
4. Svečanost u bezimenom gradu, 1968., svila, tuš i flomaster
5. Grad na sedam stupova, 1967., svila, tuš i flomaster
6. Utakmica, 1967., svila, tuš i flomaster
7. Bezimeni grad I, 1967., svila, tuš i flomaster
8. Grad poput broda građen, 1970., svila, tuš i flomaster
9. Bezimeni grad II, 1968., svila, tuš i flomaster
10. Grad-katedrala, 1970., svila, tuš i flomaster


Grad-katedrala, 1970., svila, tuš i flomaster

Dragutin Jurak rođen je 17. studenoga 1911. u Pušći kraj zagorskih sela, Hrvatsko zagorje. Stolar. Zaposlen u radionicama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Samostalno izlagao 1967. u Zagrebu. Skupno s Društvom nezavisnih naivnih umjetnika hrvatske u Zagrebu, Virovitici, Strumici, Opa­tiji, Kostanjevici na Krki i Londonu. Sudjelovao na Reprezentativnoj izložbi Jugoslavenskog izvornog slikarstva u Frankfurtu na Majni.


Bezimeni grad I, 1967., svila, tuš i flomaster

 


(iz knjige dojmova)