LJUBOMIR STAHOV
Heksapoda i ciklus Priroda - 11. 10. – 23. 10. 1979.
Heksapoda, to je knjiga o insektima u fantazmagoričnorn svijetu ispod zemlje, tama je azil njegovih stanovnika. Čini mi se kao da autor lista prve stranice zemlje. Simbolika ove knjige je više nego jasna, kao da prepoznajemo mračne slojeve naše povijesti koji vrve mislima Zato nas razjedaju, a naše strasti pritajeno očekuju svoj trenutak leta iz mraka. Mi smo samo sloj zemlje, objašnjava nam slikar, u kojem se skrivaju naše nepoznate misli i neispunjene želje. ovo kafkinsko viđenje čovjekove heksapodske sudbine našlo je u ovim bakrorezima svoj likovni komentar, doslovan i nedvosmislen.
Autor ovog poetčbnog djela je Ljubomir Stahov, slikar koji je preskočio generacijske granice i uvrstio se u grafičare iz prve garniture. On se tako suvereno i prirodno služi iglom za bakrorez, da se pitam, da li ova igla začarano ne vodi njegovu ruku. Stahov je strastveni istrživač prostora i u tom prostoru on ne poznaje krajnje granice i horizont koji se dodiruje rukom. Svaki je njegov bakrorez ispunjen znatiželjom koja se ne oslanja samo na empiriju, on se ponaša kao istraživač na nepoznatoj planeti koji više nije siguran u zemaljska iskustva o prostoru.
Ovih dvanaest grafičkih listova predstavlja Ljubomira Stahova kao grafičara koji se nezaustavljivo uspinje prema vrhu naše suvremene umjetnosti, on je zaista izvanredni poznavalac slikarskog metjea, i istovremeno, slikar neiscrpne mašte i strastvenog temperamenta. Vrijeme velikim koracima ide u susret ovom izuzetnom slikaru.
Josip Depolo
(iz Heksapoda Josipa Depola i Ljubomira Stahova, Zbirka Biškupić, biblioteka Iris, Zagreb, 1979.)
Grafička maps Heksapoda (s tekstom Josipa Depola) pokazuje jedan aspekt Stahovljeva slikarskog naličja. posluživši se motivima nekih prvotnih bića, sićusnih kukaca-šesteronožaca, prihvatio je, izgleda, i neke njihove biološke pretpostavke. Vidljivo je svedeno na dijalog crnine i bjeline, pokreti su ulančani u prividno monotone i stereotipne nizove, okolina se doživljuje opipom vise nego pogledom. Najvažnije je ipak što su grafičareva ticala jednako delikatna kao i u elementarnih životinjica; urezi i grebotine na ploči tako su fini i nježni da primjereno odjekuju na papiru taktom ograničenog širenja i posvajanja prostora. Nije riječ o pukoj tehničkoj vještini, inače nemimoilaznoj, već o iskonskom refleksu, kojim se priroda ne samo osluškuje nego se u njezino ime i govori.
Tonko Maroević
(iz predgovora Stahovljeve izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb, lipnja 1979.)
Ljubomir Stahov rođen je 1944. u Kamičanima. Školu primijenjene umjetnosti završio je u Sarajevu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti 1974. u Zagrebu. Bio je suradnikom u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića (1974.-1978.); sada je na postdiplomskom studiju grafike u klasi Alberta Kinerta na ALU u Zagrebu.
Samostalne izložbe:
1975. Ljubija, rudnik, Dom kulture
1978. Zagreb, Salon galerije Karas
Prijedor, Mira Cikota
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
Rovinj, Zavičajni muzej Rovinj
Skupne izložbe:
od 1969. izlagao je na tridesetak izložaba u Zagrebu, Sarajevu, Prijedoru, Bitoli, Somboru, Nurnbergu, Rabatu i Ljubljani.
Nagrade:
1977. Zagreb, 9. salon mladih, Nagrada za slikarstvo
1978. Zagreb, 10. zagrebačka izložba jugoslavenske grafike, Otkupna nagrada kabineta grafike
JAZU, Zagreb
Sombor, 6. trijenale savremenog jugoslovenskog crteža, Otkupna nagrada kabineta grafike
JAZU, Zagreb
1979. Zagreb, 7. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, Premija fonda za unapređivanje
likovnih umjetnosti Moša Pijade, Beograd
Katalog djela:
Heksapoda, bibliofilsko izdanje Zbirke Biškupić, biblioteka Iris, Zagreb, 1979.; 12 bakroreza
13.-47. Ciklus Priroda
(iz knjige dojmova)
