Ljubomir Stahov 1979

LJUBOMIR STAHOV

Heksapoda i ciklus Priroda -  11. 10. – 23. 10. 1979.

Heksapoda, to je knjiga o insektima u fantazmagoričnorn svijetu ispod zemlje, tama je azil njegovih stanovnika. Čini mi se kao da autor lista prve stranice zemlje. Simbolika ove knjige je više nego jasna, kao da prepoznajemo mračne slojeve naše povi­jesti koji vrve mislima Zato nas razjedaju, a naše strasti pritajeno očekuju svoj trenutak leta iz mraka. Mi smo samo sloj zemlje, objašnjava nam slikar, u kojem se skrivaju naše nepoznate misli i neispunjene želje. ovo kafkinsko viđenje čovjekove heksapodske sud­bine našlo je u ovim bakrorezima svoj likovni komentar, doslovan i nedvosmislen.

Autor ovog poetčbnog djela je Ljubomir Stahov, slikar koji je preskočio genera­cijske granice i uvrstio se u grafičare iz prve garniture. On se tako suvereno i prirodno služi iglom za bakrorez, da se pitam, da li ova igla začarano ne vodi njegovu ruku. Stahov je strastveni istrživač prostora i u tom prostoru on ne poznaje krajnje granice i horizont koji se dodiruje rukom. Svaki je njegov bakrorez ispunjen znatiželjom koja se ne oslanja samo na empiriju, on se ponaša kao istraživač na nepoznatoj planeti koji više nije siguran u zemaljska iskustva o prostoru.

Ovih dvanaest grafičkih listova predstavlja Ljubomira Stahova kao grafičara koji se nezaustavljivo uspinje prema vrhu naše suvremene umjetnosti, on je zaista izvanredni poznavalac slikarskog metjea, i istovremeno, slikar neiscrpne mašte i strastvenog temperamenta. Vrijeme velikim koracima ide u susret ovom izuzetnom slikaru.

Josip Depolo
(iz Heksapoda Josipa Depola i Ljubomira Stahova, Zbirka Biškupić, biblioteka Iris, Zagreb, 1979.)

Grafička maps Heksapoda (s tekstom Josipa Depola) pokazuje jedan aspekt Sta­hovljeva slikarskog naličja. posluživši se motivima nekih prvotnih bića, sićusnih kukaca­-šesteronožaca, prihvatio je, izgleda, i neke njihove biološke pretpostavke. Vidljivo je sve­deno na dijalog crnine i bjeline, pokreti su ulančani u prividno monotone i stereotipne nizove, okolina se doživljuje opipom vise nego pogledom. Najvažnije je ipak što su grafičareva ticala jednako delikatna kao i u elementarnih životinjica; urezi i grebotine na ploči tako su fini i nježni da primjereno odjekuju na papiru taktom ograničenog širenja i posvajanja prostora. Nije riječ o pukoj tehničkoj vještini, inače nemimoilaznoj, već o iskonskom refleksu, kojim se priroda ne samo osluškuje nego se u njezino ime i govori.

Tonko Maroević
(iz predgovora Stahovljeve izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb, lipnja 1979.)

Ljubomir Stahov rođen je 1944. u Kamičani­ma. Školu primijenjene umjetnosti završio je u Sarajevu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti 1974. u Zagrebu. Bio je suradni­kom u Majstorskoj radionici Krste Hegedu­šića i Ljube Ivančića (1974.-1978.); sada je na postdiplomskom studiju grafike u klasi Alberta Kinerta na ALU u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1975. Ljubija, rudnik, Dom kulture
1978. Zagreb, Salon galerije Karas
1978. Prijedor, Mira Cikota
1978. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
1978. Rovinj, Zavičajni muzej Rovinj

Skupne izložbe:
od 1969. izlagao je na tridesetak izložaba u Zagrebu, Sarajevu, Prijedoru, Bitoli, Sombo­ru, Nurnbergu, Rabatu i Ljubljani.

Nagrade:
1977. Zagreb, 9. salon mladih, Nagrada za slikarstvo
1978. Zagreb, 10. zagrebačka izložba ju­goslavenske grafike, Otkupna na­grada kabineta grafike JAZU, Za­greb
1978. Sombor, 6. trijenale savremenog jugoslovenskog crteža, Otkupna nagrada kabineta grafike JAZU, Za­greb
1979. Zagreb, 7. zagrebačka izložba jugo­slavenskog crteža, Premija fonda za unapređivanje likovnih umjetno­sti Moša Pijade, Beograd

Katalog djela:
1.-12. Heksapoda, bibliofilsko izdanje Zbirke Bi­škupić, biblioteka Iris, Zagreb, 1979.; 12 ba­kroreza
13.-47. Ciklus Priroda

 


(iz knjige dojmova)