Miro Vuco 1979

MIRO VUCO

Centar za indentifikaciju – 20. 2. – 5. 3. 1979.

Banalni svijet dobro uhodane konvencional­nosti, iskalkulirane ugode i znalački garantirane sreće, ruši se otkrivanjem prvobitnog i početnog, što rađa spoznaju o mizernosti dosegnutog i potrebi njegovog prevladavanja, dužina prevaljenog puta postaje jasna i gotovo mjeriva. Radi se naime o bijafran­skom sluhu za probleme. Svijest promatra­ča treba dakle radikalnim impulsom premjestiti u prostor važenja simbolički into­niranog svjetskog poprišta i njegovog košmarskog imagea. To je prvi odlučujući, vitalistički moment. Drugi je međutim određen spoznajom o neprestanoj sklonosti za eliminiranje ove istine i načina njezine re­konstrukcije.

Vrijeme i trošivost prisiljavaju spoznaju i senzibilitet da, kada je riječ o izrazu tvar­nosti i prostornosti, odrede parametre vla­stite konačnosti i time je zaustave i determiniraju svjesno i koncepcijski, pri čemu postaje jasno da su te kategorije i socijalno strukturirane. Stoga kod kipara Mire Vuce, naturalistička napetost prepoznatljivih, no uprkos tome imaginarnih bića — kao nape­tost plastičke forme do u dramatičnost de­formacije, počinje kao utemeljenje individu­alizacije i karakteriziranja upojedinjenog, a zatim, nasuprot tome, zasnivanje kompozicione snage djelovanja iracionalnog vala u oštrini djelovanja neke nepoznate, anonimne volje svijeta, kao negiranje te upoje­dinjenosti mnogostrukim ponavljanjem i variranjem karakterističnog pokreta figure i karakterističnog oblika. To vodi kretanju da­lje i u smjeru prema unutra, te dolaženju do tipa strukture u kojem forma dobiva sve veću značenjsku težinu, a događanje traže­nog sadržaja postaje zbivanje komplemen­tarno životu forme, tj njezinom ritmičkom pulsiranju i osipanju.

Vuco polazi od teškog i tektonskog, ostaju­ći na tome tek djelomično. No ipak, elimi­niranje kompaktnosti mase u fizičkom smi­slu, ne dovodi nipošto do ukidanja središnjih težišnih silnica koje napinju oblik i njegovu površinu. Jednako tako i tada kad kora puca i počinje se oslobađati unutrašnji pro­stor kao nastavak zbivanja vanjskog, a epiderma postaje ljuštura, znak nečega što je prošlo i ostavilo trag. Na djelu je dakle sve veća dematerijalizacija ekspresivne naturalističke forme – i to uz postignutu prozir­nost i glatkost materijala organičkog karak­tera s jedne strane, te postupkom lomlje­nja, struganja, probijanja i ponovnog sklapanje elemenata s druge. Kreativni proces nastavlja se naknadnim odnošenjem, interveniranjern kipara u vlastito djelo. Taj re­verziblini odnos u smislu reagiranja na učinak koji samo djelo proizvodi, rješava pita­nje ravnoteže angažiranog izraza, smisla forme i njezine poruke. Spomenimo ovom prilikom i to, da izraz koji konvergira iko­noklastičkoj minimalnosti, pogodnoj da se na pamfletistlčki način i sasvim pojednostavljeno izrazi neka ideja, biva ovim postupkom onemogućen i negiran, što medu­tim ne znači da je došlo do odustajanja od određenosti angažiranog stava. Posebna problematizacija forme znači istovremeno proširenje udarne snage angažiranih znače­nja, pronalaženja novih poticaja i stvaranje novih zaključaka.

Potreba za stvaranjem slojevite skulptorske strukture, paralelna je ovdje aktivizaciji pro­stora i svjetla, kao napose i stvaranju ambi­jenta kao scene na kojoj se postavljaju i nastoje riješiti ova pitanja, sa skulpturama koje učestvuju kao akteri čiji je smisao učinak cjeline. Prostor i svijetlo ulaze u unutrašnjost korpusa (kao što to čini neki put i figura po liniji sižea), ili se pak reflektira­ju od njegove površine, dovodeći do proži­manja ili dodirivanja tvarnog i netvarnog, iluzije i stvarnosti, sjena stvari sa stvarima i bićima samim u njihovoj naturalističkoj emfazi i deestetizaciji.

Koji je smisao poruke? Njezina je pretpostavka napon kiparske ekspresije kao na­pon poriva i žudnje, neuklonjive i bezuvjetne u onom što živi za onim što živi, nagon konstruktivan i izgrađujući, ili pak konzumentski i razgrađujući, dakle sukob, kida­nje, prodiranje i uništenje, te na kraju do­minacija pobjedničkih životnih energija. Biti na tragu uopće, te u potrazi za razlogom svog vlastitog traženja, nužnog i neuklonjivog kao opsesija, otkriti podlogu tjeskobe kao prijetnje prazninom i iščezavanjem, znači za Vucu osvojiti napose i mogućnost trenutne, spoznajne i doživljajne stanke – gra­nice tvarnosti na rubu vlastitog poravnava­nja.

Doživljaj i uživljaj u kataklizmičko i krizno odnosi se i može se odnositi na najopćeni­tija spekulativna pitanja bića i stvarnosti u određenom obliku, a zatim i na pitanja društvene suvremenosti, s određenim referen­cijama na problem odricanja čovjeka kao vrste koja nastoji misliti. Odbačenost, bačenost i destruiranost ukazuju, kad je riječ o ovom djelu i na svu širinu nerealiziranih ljudskih mogućnosti, a ne možda na samo­dostatnost onog što je to naprosto vidljivo. Ovom negacijom postajemo svjesni svega čega nema, ili pak nema dovoljno, onog u čemu je današnji čovjek (kao čovjek od jučer) uporno deficitaran, trajući pasivno u izloženosti procesima destrukcije, jednako prirodnog, društvenog kao i egzistencijal­nog porijekla.

Zdravko Poznić

Katalog djela:
1. Viseći na zidu, 1978. poliester, visina 170 cm
2. Čopor vukova, (14 skulptura), 1978. poliester
3. Dvije identificirane figure, 1979. poliester, visina 180 cm
4. Poslije svega (čovjek i vuk), 1978. poliester, visina 190 cm
5. Neidentificirani, 1978. poliester, visina 180 cm

Miro Vuco rođen je 15. rujna 1941. u Vojniću kraj Sinja. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u zagrebu 1967., a postdiplomski studij na istoj Akade­miji 1969. godine. Od 1969.-1971. bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. od 1970. suosnivač je i član likovne grupe Biafra.

Samostalne iziožbe:
1973. Zagreb, Studentski centar
1978. Zagreb, Salon galerije Karas
1979. zagreb, Galerija Dubrava

Važnije grupne izložbe:
1968. Zagreb, I salon mladih
1970. Zagreb, III salon mladih
1971. Zagreb, IV salon mladih
1972. Zagreb, V salon mladih
1973. Zagreb, VI salon mladih
1974. Zagreb, VII salon mladih
1974. Zagreb, VIII zagrebački salon
1975. Zagreb, IX zagrebački salon
1975. Sarajevo, Izložba SLUJ-a
1975. Slovenj Gradec, Mir-75
1977. Beograd, Aktualnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti
1977. Maniz, Moderna umjetnost u Hrvatskoj
1978. Zagreb, XIII zagrebački sa­lon
1978. Sarajevo, Umjetnost u Jugoslaviji 1970./78.
1979. Zagreb, Kriti­čari odabiru

Od 1970. sudjelovao na svim izložbama likovne grupe Biafra.

Nagrade:
1970. Nagrada III salona mladih, Zagreb
1972. Na­grada SKOJ-a
1975. Nagrada IX zagrebačkog salona, Zagreb.


(iz knjige dojmova)