IVAN LACKOVIĆ-CROATA
Grafički listovi u boji Fantazma - 17. 11. – 30. 11. 1980.
Izdvojeni i osebujni crtač i grafičar
Zanimanje za grafiku javilo se u Ivana Lackovida-Croate rano, odmah poslije prvih nastupa u javnosti. On 1962. sudjeluje na I. kvadrijenalu naivnih umjetnika Jugoslavije u Čačku, na izložbi Svijet naivnih u Lamutovu salonu u Kostanjevici i zagrebačkoj Gradskoj skupštini, na izložbi Naivni slikari u Pionirskom kazalištu Trešnjevka u Zagrebu, a već 1963. sa stakla otiskuje prve monotipije. Ovladavanje grafičkim disciplinama teče dalje ovim redom: 1966. linorez; 1968. serigrafija, litografija i suha igla; 1977. bakropis. Dr Boris Kelemen napisat će u povodu Lackovićeve reprezentativne izložbe Grafiški listovi 1963.-1977. u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu: U posljednjih četrnaest godina uporna rada Ivan Lacković-Croata postao je grafičar čiji se listovi danas susreću u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta. Dodao bih da se to povijesno-umjetnička konstatacija ne može ili jedva može vezati za koje drugo grafičko ime u Hrvatskoj i Jugoslaviji – u toliko je Lackovićeva grafička, a onda i crtačka pozicija izdvojena i osebujna.
Grafički list pretpostavlja vrsna crtača, a takav je upravo Lacković, i već je u više navrata zabilježeno, od 1970. naovamo, od Anatola Jakovskog do Josipa Depola, da je Lacković-Croata najveći crtač među naivnim umjetnicima svijeta., odnosno veliki crtač današnje umjetnosti u svijetu. u tome su pogledu kritičari nepodijeljeni, ali se nekako uvriježilo mišljenje da Lacković osamostaljuje crtež kao disciplinu oko 1962. godine, po susretu s majstorom Krstom Hegedušićem, koji ga je hrabrio da radi izravno tušom, bez prethodne ispomoći olovkom. Međutim, stvari stoje malo drukčije, Lacković ima duži risački staž – od 1952. do jeseni te godine, kad odlazi u Jugoslavensku narodnu armiju, oslikat će u rodnome selu sakralnim motivima iz glave Bazijanževu kuću, Grgčevu, Matičnu, i paralelno crtati. Još čuva školske blokove s crtežima batinskih kuća, štagljeva i suseljana. Tuš je prvi put isprobao u vojsci, a gotovo je nepoznato da će u armiji, do lipnja 1954, surađivati u zidnim novinama: crtat će vinjete i traktore u poljima, pisati pjesme. Po povratku iz JNA se ženi i seli u Kloštar podravski. Tu ostaje do prosinca 1957. kad dolazi u Zagreb, a tu će u Kloštru istom te 1957. godine naslikati prvu sliku na staklu (tempera). Crtat će u međuvremenu stolarskim bajcom, olovkom, tušom, vodenim bojama, primjerice lovce, cvijeće, kuće labudove u hodniku Melerove kuće. U Batinskoj se u sličnome poslu služio zidnom bojom koju bi razmiješao s mlijekom! U svemu je iz toga početničkog razdoblja 1952-1957. očuvano dvadesetak crteža na papiru različitih formata i u različitim tehnikama.
Lacković crta i u Zagrebu, intenzivnije no prijašnjih godina, naravno i prije dodira s Hegedušićem, i već se u tim radovima, koje umjetnik ne radi kao pripremu za sliku, nego kao autonomne, u sebi dovršene likovne realizacije, razabire pronicljiva darovitost i začudna vještina jednoga samouka. Sve to navodim da bih zornije osnažio Kelemenovu konstataciju o zastupljenosti Lackovićeve grafike u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta., jer tome uspjehu prethodi ne samo četrnaest godina uporna rada, nego i jedanaest godina isto tako uporna rada s crtežom i na crtežu, na čemu je onda, od 1963. dalje, lako i razumljivo izrastao impozantan grafički opus. rekao bih impozantan i u vrijednosnom i u kvantitativnom smislu. Osim toga, u crtežu i na grafičkom listu dogodili su se – i još se dogadaju! – svi oni prijelomni trenuci i pomaci u Lackovićevu stvaralaštvu, koji nas tako često iznenađuju životnošću i neiscrpljivošću mašte, oštrinom opažanja, neočekivanošću sklopa, i konteksta, slobodom kompozicije i najsloženijim sadržajima, da se već pitamo: ne riskira li previše, gubi li što od svoga slikarskog identiteta ili ga trajno dopunjuje i gdje su granice njegovih stvarnih mogućnosti?
Ta su nas pitanja dovela na kraju i do najnovijega polja Lackoviževa traženja, do ciklusa u kombiniranoj tehnici na kojem upravo radi – do Fantazme. Što je kod Lackovića više nemoguće? Nisu li to minijaturne bilješke premošćivanje dvaju sučeljenih polova: apstraktnoga i figurativnoga izražaja? Možda praktična, a ne teoretska, dalja integracija moderne i naivne umjetnosti i naivne umjetnosti modernoj? Stavlja li Croata Fantazmom na kocku svoju visoku reputaciju stvaraoca naivnog izvorišta ili pak pomiče naivnu viziju bliže kritičkoj misli i iskustvima moderne i suvremene umjetnosti? po mojem dubokom uvjerenju poslije radikalne grafičke mape Oblak (1975.), nakon bibliografskoga izdanja Čin (1976.) i poslije mape Signum terrae (1976.), Fantazma je opetovano postavljanje Lackovićevih likovnih problema na sasvim novi način, nekonvencijalno i bez presedana u segmentu naivne umjetnosti, ali osmišljeno i dorečeno i dojmljivo poput prevratničkih zahvata u onima trima spomenutim grafičkim edicijama što su nastala u suradnji sa Zbirkom Biškupić jedino je težište s narativnoga pomaknuto prema govoru atmosfere.
Josip Škunca
Ivan Lacković se rodio 1. sije6nja 1932. u Podravskom selu Batinska. Završio je četiri razreda osnovne škole. Od 1948. do 1952. radi u šumskom rasadniku, inače se bavi zemljoradnjom sve do 1957. kad dolazi u Zagreb. Od 1954. do 1957. živio je u Kloštru podravskom. U Zagrebu se zapošljava kao pismonoša i taj posao obavlja sve do 1968. od kada djeluje kao profesionalni slikar. Godine 1964. pristupa Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, kojem je jedan od osnivača. Od 1968. član je iHhrvatskoga društva likovnih umjetnika.
O Ivanu Lackoviću-Croati do sada su snimijena tri dokumentarna filma: 1971. (režija: Antun Vrdoijak; tekst: Igor Zidić; produkcija: Jadran film, Zagreb); 1974. (režija: Luigi Bazzoni; tekst: Cesare Zavattini; produkcija: Centro culturale naifs Jugoslavi, Rim) i 1975. (režija: Branko Ranitović; produkcija: RTV Zagreb). Lacković je pridruženi član Rimske akademije -Tiberina od 1974., redovni član Accademie de I 500. od 1975. i član saveza Unione della legion doro. Izdao je 14 mapa i biblifilskih izdanja u Zagrebu, Rimu, Milanu, Torinu i Parizu. U dva je navrata radio scenografiju: za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Ljubavni napitak), 1974., i za Stadtopernhaus u Grazu (Lukava lisica), 1976.
Ilustracije mu se nalaze u više od dvadeset knjiga, tiskanih u Zagrebu, Koprivnici, Đurđevcu; Beogradu, Đakovu, Grabovnici, Rimu, Parizu, Novom Sadu i Mostaru te u brojnim časopisima, kalendarima, listovima i drugdje. Godine 1970. primio ga je papa pavao VI, a 1979. papa Ivan Pavao II.
Djela mu se nalaze u vise od četrdeset uglednih muzeja i galerija, kao što su: Musee Henri Rousseau u Lavalu, Monumenti musei e galerie pontifice citta del Vaticano u Rimu, The Metropolitan museum of Manila, Galerija primitivne umjetnosti u Zagrebu, Museu de arte de Sao Paulo, Cabinet des 20. jahrhunderts u Beču, Kabinet grafike JAZU u zagrebu, Museo bella artes u Caracasu, Galerie St. Etienne u New Yorku, i u privatnim zbirkama.
U razdoblju od 1968. do danas Lacković-Croata je primio deset uglednih nagrada i drugih priznanja u Somboru, Zagrebu, Rimu, Morgesu, Lavalu, Cagnesu-Sur-Mer i Luganu. O njemu su napisane tri knjige – četvrta je u pripremi – a spominje se u pedesetak monografija o umjetnosti, knjiga kritika i leksikonima. Izlagao je na oko 300 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.
(iz knjige dojmova)
