Ivan Lacković Croata 1980

IVAN LACKOVIĆ-CROATA

Grafički listovi u boji Fantazma -  17. 11. – 30. 11. 1980.

Izdvojeni i osebujni crtač i grafičar

Zanimanje za grafiku javilo se u Ivana Lackovića-Croate rano, odmah poslije prvih nastupa u javnosti. On 1962. sudjeluje na I. kvadrijenalu naivnih umjetnika Jugoslavije u Čačku, na izložbi Svijet naivnih u Lamutovu salonu u Kostanjevici i zagrebačkoj Gradskoj skupštini, na izložbi Naivni slikari u Pionirskom kazalištu Trešnjev­ka u Zagrebu, a već 1963. sa stakla otisku­je prve monotipije. Ovladavanje grafičkim disciplinama teče dalje ovim redom: 1966. linorez; 1968. serigrafija, litografija i suha igla; 1977. bakropis. Dr Boris Kelemen na­pisat će u povodu Lackovićeve reprezenta­tivne izložbe Grafički listovi 1963.-1977. u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu: U posljednjih četrnaest godina uporna ra­da Ivan Lacković-Croata postao je grafičar čiji se listovi danas susreću u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta. Dodao bih da se to povijesno-umjetnička konstatacija ne može ili jedva može vezati za koje drugo grafičko ime u Hrvatskoj i Jugoslaviji – u toliko je Lackovićeva grafička, a onda i crtačka pozicija izdvoje­na i osebujna.

Grafički list pretpostavlja vrsna crtača, a takav je upravo Lacković, i već je u više navrata zabilježeno, od 1970. naovamo, od Anatola Jakovskog do Josipa Depola, da je Lacković-Croata najveći crtač među naivnim umjetnicima svijeta., odnosno veliki crtač današnje umjetnosti u svijetu. u tome su pogledu kritičari nepodijeljeni, ali se nekako uvriježilo mišljenje da Lacković osamostaljuje crtež kao disciplinu oko 1962. godine, po susretu s majstorom Kr­stom Hegedušićem, koji ga je hrabrio da radi izravno tušom, bez prethodne ispomo­ći olovkom. Međutim, stvari stoje malo drukčije, Lacković ima duži risački staž – od 1952. do jeseni te godine, kad odlazi u Jugoslavensku narodnu armiju, oslikat će u rodnome selu sakralnim motivima iz glave Bazijanževu kuću, Grgčevu, Matičnu, i paralelno crtati. Još čuva školske blokove s crtežima batinskih kuća, štagljeva i su­seljana. Tuš je prvi put isprobao u vojsci, a gotovo je nepoznato da će u armiji, do lipnja 1954, surađivati u zidnim novinama: crtat će vinjete i traktore u poljima, pisati pjesme. Po povratku iz JNA se ženi i seli u Kloštar podravski. Tu ostaje do prosinca 1957. kad dolazi u Zagreb, a tu će u Klošt­ru istom te 1957. godine naslikati prvu sliku na staklu (tempera). Crtat će u međuvremenu stolarskim bajcom, olovkom, tu­šom, vodenim bojama, primjerice lovce, cvijeće, kuće labudove u hodniku Melerove kuće. U Batinskoj se u sličnome poslu služio zidnom bojom koju bi razmiješao s mlijekom! U svemu je iz toga početničkog razdoblja 1952-1957. očuvano dvadesetak crteža na papiru različitih formata i u raz­ličitim tehnikama.

Lacković crta i u Zagrebu, intenzivnije no prijašnjih godina, naravno i prije dodira s Hegedušićem, i već se u tim radovima, koje umjetnik ne radi kao pripremu za sliku, nego kao autonomne, u sebi dovršene likovne realizacije, razabire pronicljiva darovitost i začudna vještina jednoga samouka. Sve to navodim da bih zornije osnažio Kelemenovu konstataciju o zastupljenosti Lackovićeve grafike u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta., jer tome uspjehu prethodi ne samo četrnaest godina uporna rada, nego i jedanaest godina isto tako uporna rada s crtežom i na crtežu, na čemu je onda, od 1963. dalje, lako i razumljivo izrastao impozantan gra­fički opus. rekao bih impozantan i u vrijednosnom i u kvantitativnom smislu. Osim toga, u crtežu i na grafičkom listu dogodili su se – i još se događaju! – svi oni prijelomni trenuci i pomaci u Lackovićevu stva­ralaštvu, koji nas tako često iznenađuju životnošću i neiscrpljivošću mašte, oštri­nom opažanja, neočekivanošću sklopa, i konteksta, slobodom kompozicije i najslo­ženijim sadržajima, da se već pitamo: ne riskira li previše, gubi li što od svoga slikarskog identiteta ili ga trajno dopunju­je i gdje su granice njegovih stvarnih mo­gućnosti?

Ta su nas pitanja dovela na kraju i do najnovijega polja Lackoviževa traženja, do ciklusa u kombiniranoj tehnici na kojem upravo radi – do Fantazme. Što je kod Lackovića više nemoguće? Nisu li to minijaturne bilješke premošćivanje dvaju sučeljenih polova: apstraktnoga i figurativno­ga izražaja? Možda praktična, a ne teoret­ska, dalja integracija moderne i naivne umjetnosti i naivne umjetnosti modernoj? Stavlja li Croata Fantazmom na kocku svoju visoku reputaciju stvaraoca naivnog izvorišta ili pak pomiče naivnu viziju bliže kritičkoj misli i iskustvima moderne i suv­remene umjetnosti? po mojem dubokom uvjerenju poslije radikalne grafičke mape Oblak (1975.), nakon bibliografskoga iz­danja Čin (1976.) i poslije mape Signum terrae (1976.), Fantazma je opetovano postavljanje Lackovićevih likovnih problema na sasvim novi način, nekonvencijalno i bez presedana u segmentu naivne umjetnosti, ali osmišljeno i dorečeno i dojmljivo poput prevratničkih zahvata u onima trima spomenutim grafičkim edicijama što su na­stala u suradnji sa Zbirkom Biškupić jedi­no je težište s narativnoga pomaknuto prema govoru atmosfere.

Josip Škunca

Ivan Lacković se rodio 1. siječnja 1932. u Podravskom selu Batinska. Završio je če­tiri razreda osnovne škole. Od 1948. do 1952. radi u šumskom rasadniku, inače se bavi zemljoradnjom sve do 1957. kad dolazi u Zagreb. Od 1954. do 1957. živio je u Kloštru podravskom. U Zagrebu se zapo­šljava kao pismonoša i taj posao obavlja sve do 1968. od kada djeluje kao profesio­nalni slikar. Godine 1964. pristupa Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, kojem je jedan od osnivača. Od 1968. član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika.
O Ivanu Lackoviću-Croati do sada su snimijena tri dokumentarna filma: 1971. (re­žija: Antun Vrdoijak; tekst: Igor Zidić; pro­dukcija: Jadran film, Zagreb); 1974. (re­žija: Luigi Bazzoni; tekst: Cesare Zavattini; produkcija: Centro culturale naifs Jugoslavi, Rim) i 1975. (režija: Branko Ranitović; pro­dukcija: RTV Zagreb). Lacković je pridruženi član Rimske akademije -Tiberina od 1974., redovni član Accademie de I 500. od 1975. i član saveza Unione della legion doro. Izdao je 14 mapa i biblifilskih izdanja u Zagrebu, Rimu, Milanu, Torinu i Parizu. U dva je navrata radio scenografiju: za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Ljubavni napitak), 1974., i za Stadtopernhaus u Gra­zu (Lukava lisica), 1976.
Ilustracije mu se nalaze u više od dva­deset knjiga, tiskanih u Zagrebu, Koprivni­ci, Đurđevcu; Beogradu, Đakovu, Grabovnici, Rimu, Parizu, Novom Sadu i Mostaru te u brojnim časopisima, kalendarima, listovi­ma i drugdje. Godine 1970. primio ga je papa Pavao VI, a 1979. papa Ivan Pavao II.
Djela mu se nalaze u vise od četrdeset ug­lednih muzeja i galerija, kao što su: Mu­see Henri Rousseau u Lavalu, Monumenti musei e galerie pontifice citta del Vaticano u Rimu, The Metropolitan museum of Ma­nila, Galerija primitivne umjetnosti u Zag­rebu, Museu de arte de Sao Paulo, Cabinet des 20. jahrhunderts u Beču, Kabinet gra­fike JAZU u zagrebu, Museo bella artes u Caracasu, Galerie St. Etienne u New Yorku, i u privatnim zbirkama.
U razdoblju od 1968. do danas Lacković-Croata je primio deset uglednih nagrada i drugih priznanja u Somboru, Zagrebu, Ri­mu, Morgesu, Lavalu, Cagnesu-Sur-Mer i Luganu. O njemu su napisane tri knjige – četvrta je u pripremi – a spominje se u pedesetak monografija o umjetnosti, knjiga kritika i leksikonima. Izlagao je na oko 300 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.


(iz knjige dojmova)