MARIJANA MULJEVIĆ
12. 12. – 28. 12. 1979.
Kut, 1979., ulje, 122×110 cm
Neke od premise likovnog opredjeljenja Marijane Muljević, komplementarne su razdoblju u kojem je vidljiva stvarnost i slika, izvedena uglavnom klasičnim sredstvima, ponovno zadobila važnost. Suvremeni realitet prisutan je dakle u djelu, bez obzira na način na koji umjetnik reagira – direktnim odnošenjem u smislu kritičke reakcije (danas znatno promijenjenim, s obzirom na rješenja prethodnika), čistom konstatacijom, ili pak kao u ovom slučaju, analitički (ne bez referencija na spomenuto), s težnjom da se otkrije konstitutivna logika njemu ineherentna. A to znači i pronalaženje odrednica koje upućuju na suvremeno shvaćanje prostora, vremena, kretanja, svjetla i sl, što nadilazi uže područje umjetničkog.
Prodiranje do osnovnih realnosti vodi u suvremenoj eksperimentalnoj metodologiji do spoznaje o njihovoj izmijenjenosti, kao rezultatu te intervencije. Svijest o nužnosti promjene koju uzrokuje spoznaje, čini istovremeno shvatljivijom i samu promjenu, koja i nezavisno od nas, neprestano potresa stubove objektivnosti, a time i svijeta koji nas okružuje i čijoj zatvorenosti ili otvorenosti ne možemo izbjeći. Jednolikost sistema stoga je stanka, privremeno stanje pronađene ravnoteže, sretan slučaj izbalansiran unutar stalnog kretanja i različitih nepredvidivosti svojstvenih nastajanju i iščezavanju. To je privremena stabilizacija unutar pronađenih koordinata i mjerila prostornosti, kao i skale antropoloških pojmova kriterija koji sudjeluju u konstrukciji i kompoziciji stvarnosti. Međutim, već percepcijom počinje njihovo analiziranje i razlaganje.
Postupak prostorne montaže u ovom je slikarstvu način rekonstrukcije dešavanja koje se zbiva po sebi, kao i uz prisutnost subjekta, izraz onog općenitog i udaljenog koje zadobiva svoj realitet, mjeru i strukturu kroz spoznaju i oblik, kao medije svog značenja. Linearna strogost i kristalinična čistoća, pojačavajući objektivizam prikazanog, dovode tu do ukidanja slikovnosti u tradicionalnom smislu, kao što je i krajnja preciznost zapažanja i registriranja elemenata svojevrsna negacija uobičajeno dostupnog realiteta. Slijedi destrukcija jednoprostornosti (zasnovana u kubizmu), a djelomično – naglaskom optičkog dinamizma površine, materijalnosti i neproničnosti predmeta. u skladu s tim, gubi se prostorna jedinstvenost objekta i njegove okoline, a ovaj se kao kompartiment pojavljuje nenadano, kao dio nekog drugog prostornog sistema i drugačijih odnosa među stvarima – drugim riječima deklinacije, ili pak potpune izmjene značenja fizikalnih kategorija. Ovo stvara neki put i dojam kulisnosti prikazane arhitekture i ostalih elemenata prostorna granice.
Jedna je od značajki likovne metodike Marijane Muljević i to, što unutar svog zahvata u vidljivi realitet ne anticipira ljudsku figuru, budući da snažnim naglaskom akcije percepcije, dekompozicije i montaže elemenata, postavlja ljudski subjektivitet iznutra u taj proces – kao spoznajni i djelatni instrumentarij. S tim u vezi, izostaje fabula ili priča, a izraz koji problematski zahvaća u strukturu vizije, istraživački je ravnodušan i tada kad izražava dramatičnost i disonancu. Time naime rezultira ono pozitivistički dato i determinirano, nužno u svojoj ostvarenosti i statici, jednako kao u nestajanju i izmicanju. Dramatičnost je dakle drugačija negoli što je to unutar isključivo subjektivnih značenja.
Sukob likovnih elemenata koji znače i upućuju na nepoznatu cjelinu svijeta koja nam izmiče i iskazuje se tek fragmentarno, u ovom je slikarstvu upravo stoga zanimljiv, jer se ne radi o apstrakciji s iracionalno-kozmičkim pretenzijama značenja, niti o konstruktivizmu koji zahtjeva da se kompozicija sastoji iz arhetipski shvaćenih geometrijskih elemenata i odnosa. S druge strane, precizni zahvat u viđeno, likovna razrada betonskih nosača, stepenica i podova, glatkih metalnih ploha i okvira, prozorskih zidova, bridova i staklenih ploča, bile bi u punom smislu opisna i narativna, kada bi postojao očekivani cilj te narativnosti, sadržaj tome primjeren. Međutim, sadržaj, poruka i krajnji konkluzio, fabulativno intoniran, uklonjen je u smislu jednostavne ili jednoznačne informacije (tako npr. ovdje možemo tek djelomično i implicitno pronaći konstataciju otudenosti Ijudskog environments). stvari i situacije dobivaju značenja koja nadilaze, odnosno ne svode se na svoju egzistentnost, što vodi stvaranju semiotičkih značenja (u semantici konotacije), u onoj mjeri u kojoj izostaje klasična, logocentrička sinteza. U odnosu na ovo rješenje promatrajući, apstraktno slikarstvo, svojim zahtjevom za konkretizmom forme, izražava smisao svojih kategorija tautološki, dok slikarstvo koja je pred nama, nastoji to izraziti nadilazeći formu, njezinim semantičkim uznačavanjem.
Postupkom preciznog definiranja elemenata unutar sistema najčešće razglobljenog i dekomponiranog (tek na nekim skorašnjim slikama prostor teži jedinstvenosti, a slika dobiva kompoziciono na kohezivnosti), stvara se metodski konflikt koji glasi – determinizam oblika – poliprostornost (montaža), Što znači prijelaz slike u metaforičku razinu značenja. Time vidljivi realitet prestaje biti diktat za sliku, ona postaje nadstvarna u mjeri u kojoj značenjski uključuje realnost koja sadrži u sebi široko područje mogućnosti u pogledu nastajanja novih sistema. S tog stanovišta, vidljivi svijet imaginaran je upravo tada kad nastoji (jednom za uvijek) utemeljiti svoju trajnost i svoj determinizam. A ovaj je rezultat tek privremenog dogovora unutar trenutačno ostvarenog svijeta istraživačke komunikacije.
Zdravko Poznić
Crna vrata, 1978., ulje, 122×105 cm
Katalog:
1. Stepenice III, 1977., ulje, 122×100 cm
2. Sivi prozori, 1977., ulje, 130×110 cm
3. Crna vrata, 1978., ulje, 122×105 cm
4. Ruševina, 1979., ulje, 110×95 cm
5. Sivi prostor, 1979., ulje, 130×110 cm
6. Kut, 1979., ulje, 122×110 cm
7. Svjetla soba, 1979., ulje, 122×105 cm
8. Tamna soba, 1979., ulje, 130×110 cm
9. Pad prostora II, 1979., ulje, 90×80 cm
Marijana Muljević rođena je 1948. godine u Zagrebu. Godine 1971. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Nikole Reisera. Od 1973. do 1977. godine suradnica je Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića, te prof. Ljube Ivančića.
Samostalne izložbe:
1975. Zagreb, Galerija tvornice Nikola Testa
1977. Zagreb, Galerija Vladimir Nazor
1978. Kopar, Galerija Meduza
1979. Beograd, Galerija Doma omladine
Bihać, Dom JNA
Zagreb, Galerija Dubrava
Nagrade:
1974. Zagreb, Pismena pohvala žirija na 7. salonu mladih
1976. Zagreb, Nagrada za slikarstvo na 8. salonu mladih
1977. Rijeka, Nagrada za slikarstvo na 9. biennalu mladih
1978. Zagreb, Velika nagrada na 13. zagrebačkom salonu
Gospić, Otkupna nagrada na 13. Likanalu
Sivi prostor, 1979., ulje, 130×110 cm
Sivi prozori, 1977., ulje, 130×110 cm
(telegram)
(iz knjige dojmova)
