Ivica Kiš 2009

IVICA KIŠ

Ste®eos©opic@l -  2. 11. – 18. 11. 2009.


Zvonik Sv. Duje kroz okno Dioklecijanove palače, 2005.

Izvan fokusa

Problem je u glavi, a ne u oku. Četvrtoj dimenziji ovdje nije mjesto, ali treća treba radi orijentacije. Percepcija stvarnosti je sukladno biološkoj i fizičkoj konstituciji ljudskog bića dvostruka i naopaka, što temeljito i – kažu – pouzdano konvertira u jednostruku, cjelovitu i ispravnu, glava istog. Sva ona kreativnost, materijalna i duhovna baština koja je ostavila traga od prethistorije do danas, na izvjesni se način sklonila u tihi međuprostor između saznanja koje je u skladu sa stvarnošću i saznanja što potiče um i sve ono što se u njemu nalazi. Potonje, najčešće nije u skladu sa stvarnošću.

Kiševa stereoskopija je tu negdje, na rubu stvarnosti i njena antipoda. Nadograđena na jednu sjajnu tradiciju medija fotografije i danas fascinira iluzijom proizvedenom slikom. Premda je iz nama nepoznatih razloga napuštena početkom 20. stoljeća, pa oživljavana s vremena na vrijeme u vojne i razbibrižne svrhe tu i tamo, stereoskopija i nadalje ostaje optički i mentalni izazov fotografima. Onima rijetkim, koju su virtozno svladali sve medijske analogne i digitalne tajne proizvodnje slika, pa sada tragaju po odbačenom i muzejskom smeću medijske baštine i u njemu nalaze osnovanu sumnju u dovršenost i savršenost stotinu sedamdeset godišnjeg poglavlja o fotografiji. Sam Kiš kaže: Stereoskopija je nastavila živjeti “tajno“ u zatvorenom prostoru vojne struke i svela se na na usko specijalizirane namjene.

S iskustvom fotografije i mogućnostima što ih ovaj medij pruža kako bi se obavijestili o svijetu u kojem živimo i dalo nam misliti o njemu, Kiš ide dalje. Kao čovjek od intelekta i kulture, a nadasve čuđenja, iskustvo stereofotografije pomiče neznatno izvan fokusa medija (sjetimo se riječi Margaret Cameron da dobar portret treba uvijek biti ponešto izvan fokusa), prijedlogom intervencije u savršenstvo optičke i mentalne percepcije kojom smo evolucijom i Bogom dani i obdareni, da drugim riječima zaškiljimo u sliku, pa da se vidi što će se dogoditi. Ne otkriva on ništa nova; znali su to i stari, klasični majstori, ali podsjeća na jednu vještinu promatranja, koja bi mogla pogled na slike ovog savršenog hrabrog novog svijeta neznatno korigirati, a uz pomoć uma možda nešto i uraditi.

Želimir Koščević


Ribnjak Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009.


Vrt Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009.

O stereoskopiji

Došla je jesen. Spustile se hladne kiše i zahladilo. Nema više igre u dvorištu. Razišlo se ljetno društvo, a i škola je počela. Dok kroz zatvoren prozor čeznutljivo gledam u prazno dvorište, kap kiše pala na staklo prozora krivudavo se spušta prema dvorištu usred kojeg je veliko stablo oraha. Gledam li u kap na staklu, tad vidim dva stabla oraha u dvorištu. Ako gledam stablo oraha u dvorištu, tad vidim dvije kapi na staklu! Nisam tada još znao da je to početak otkrivanja nečeg što se stručno zove stereoskopija.

Svakog četvrtka u novom broju Plavog vjesnika objavljivana je nova zagonetka za oštrooke. Dvije naizgled identične sličice koje su se razlikovale u 12 pojedinosti. U otkrivanju tih različitih pojedinosti bio sam najbrži u razredu. Sve sam ih otkrio u manje od jedne minute. Nekima nije bio dovoljan ni veliki odmor da ih sve nađu. Nikome nije bilo jasno kako to mogu tako brzo, a ja sam jednostavno ukriženih pogleda istodobno gledao obje slike. Lijevim okom gledao sam desnu, a desnim okom lijevu sličicu. Gledajući tako, umjesto dvije slike vidio sam 3, a na toj trećoj slici (u sredini), jasno su se mogle razaznati sve različite pojedinosti između dvaju zadanih slika.

Tek mnogo kasnije sam otkrio da su na taj način, golim okom, stari majstori bakroreza provjeravali identičnost otisaka svojih radova. Znanje stereoskopskog gledanja učilo se još davno kao grafičarska majstorska vještina. Kada se u XIX. stoljeću kao senzacionalna nova grafička tehnika pojavila fotografija, a slikarska se kamera (nastala u XVI. stoljeću) razvila u fotografski aparat, majstori su odmah počeli graditi stereoskopske kamere i snimati stereoskopske slike. Na tim slikama prostorni su doživljaj (iluziju prostora) mogli postići samo profesionalci koji su ovladali stereoskopskim gledanjem, a za laike, koji nisu znali gledati stereoskopski, izmišljene su proteze, stereoskopi. Jednostavna binokularna optička pomagala kroz koje se stereoskopska slika mogla vidjeti kao prostorna slika snimljenog motiva i bez vladanja vještinom stereoskopskog gledanja. Stereoskopija je tako, ravnopravno uz monoskopske slike, živjela u svijetu fotografije do sredine XX. stoljeća, kada su je marginalizirale neka nove vizualne tehnike (televizija i video). Stereoskopija je nastavila živjeti tajno u zatvorenom prostoru vojne struke i svela se na na usko specijalizirane namjene. Pojavom informatičke tehnologije i digitalne fotografije i najširi krugovi korisnika tih novotarija počeli su ponovo otkrivati stereoslike i stereoskopiju. Osamdesetih godina prošlog stoljeća stereogrami su preplavili časopise, pa se ponovo počela otkrivati i zaboravljena tehnika stereoskopskog gledanja golim okom. Pri tome se razlučuju dva osnovna načina sterepskopskog gledanja: (stereoskopsko) gledanje kroz točku pred slikom (ukriž ili X3D) slika velikog formata i (stereoskopijsko) gledanje kroz sliku (paralelno ili II3D) slika čija širina nije veća od razmaka zjenica.

Vještina stereoskopskog gledanja je poput svih ostalih vještina. Jednom stečena više se nikada ne zaboravlja (kao i vještina vožnje bicikla), a pruža velike mogućnosti kako novih vizualnih doživljaja tako i novih likovnih kreacija. Slušamo stereo glazbu. Zašto ne bismo gledali i stereo slike?

Ivica Kiš


Trijem uz ribnjak Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009.

Popis fotografskih X3D slika:
1. Biserujka, špilja kod Rudina na Krku, 2002., 50×59 cm
2. Brodska tvrđava, 1996., 50×128 cm
3. Gundulićeva, 2007., 50×66,5 cm
4. Haustor, 2008., 45×33,5 cm
5. Jaglac, 2002., 50×52 cm
6. Jato salpi, 2008., 50×71 cm
7. Krovovi Radićeve, 2006., 50×74,5 cm
8. Leutzingen, Švicarska, 1999., 50×150 cm
9. Njivice, Krk, 1996., 50×151 cm
10. Njivice, Krk, 1996. (original, kontakntna kopija stereoskopske snimke camerom obscurom), 12×38 cm
11. Oprtaljska vrata, 2006., 50×153 cm
12. Ozalj, 2009., 50×64 cm
13. Rapski zvonici, 2005., 50×72 cm
14. Rivica, restoran u Njivicama na otoku Krku, 1996., 50×149 cm
15. Ribnjak Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009., 50×72,5 cm
16. Rotirajući dodekaedron, 2004., 50×66,5 cm
17. Skulptura Peruška Bogdanića u parku dvorca Jakovlje, 2006., 50×76,5 cm
18. Sveta Lucija, Jurandvor, Krk, 2006., 50×74,5 cm
19. Splitski zvonici, 2005., 50×72,5 cm
20. Trijem uz ribnjak Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009., 50×72 cm
21. Ušće Cetine, 2009., 50×134 cm
22. Vrt Tvrdalja Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, 2009., 50×74,5 cm
23. Zagorski vinograd, 2007., 50×71,5 cm
24. Zagrebačka katedrala, 2007., 50×104 cm
25. Zdenac, 2008., 50×143 cm
26. Zeleni val, 2006., 50×73 cm
27. Zvonik Sv. Duje kroz okno Dioklecijanove palače, 2005., 50×72,5 cm
28. Žena i tramvaj, 2006., 50×66,5 cm

Detaljni opis fotografskih slika možete pogledati ovdje


Ušće Cetine, 2009.


Sveta Lucija, Jurandvor, Krk, 2006.

Ivica Kiš rođen je u Zagrebu 11. siječnja 1948. godine u obitelji fotografa. Osnovnu školu Ivan Filipović u Zagrebu pohađa od 1954. do 1961., a VIII. (trešnjevačku) gimnaziju u Zagrebu, od 1961. do 1966. godine. Od 1966. godine studirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a diplomirao je 1974. u klasi profesora Božidara Rašice. Tijekom studija položio je (privatno) završni ispit iz fotografije u Školi učenika u privredi u Zagrebu 1967. godine. Od 1975. do 1983. godine radio je u građevnom poduzeću Tehnika. Od 1983. do 1988. godine radio kao savjetnik za urbanizam i građevinarstvo općine Novi Zagreb i Maksimir u Zagrebu. Od 1988. godine radi kao nastavnik struke na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (na odjelima za dizajn unutarnje arhitekture, za kiparski dizajn, za dizajn metala, za aranžersko-scenografski dizajn). Imenovanjem za višeg asistenta, od 2003. godine radi honorarno na Odjelu za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je niza tekstova, likovnih i glazbenih radova te athitektonskih projekata. Godine 1988. osvaja brončanu medalju za inovaciju industrijskog dizajna u Bruxellesu (Belgija) na svjetskoj smotri industrijskog dizajna. Godine 1995. (u povodu 500-te obljetnice otkrića kamere opskure) pokreće projekt ©ame®@ obs©u®@ pola milenija poslije u okviru kojeg je realizirao sljedeće:

Samostalne izložbe fotografskih slika:
1998. Zagreb, 12 obskurnih slika, KIC – Kulturno informativni centar
2000. Bratislava, ©ame®@ obs©ur®@ – 1500-2000, Fotofo, Dom Kultury
2001. Lučko, Kompresija vremena, simulakrum prostora, Atelier Lučko
2001. Koprivnica, Cool memories, Galerija Koprivnica
2002. Zagreb, ©ame®@ obs©ur®@ – 500 portreta, Galerija Proširenih medija
2003., Zagreb, Röntgen dia pozitiva: Vedute djetinjstva, Atelier Burcar
2004. Samobor, Vedute europskih gradova – ©ame®@ obs©ur®@, Fotogalerija Lang
2004. Zagreb, Crteži slikanih motiva, KIC – Kulturno informativni centar
2004. Split, ©ame®@ obs©ur®@ Berline®i©@ od Berlina do Baške, Galerija Ghetto
2006. Zagreb, ©ame®@ obs©ur®@ ©®oatic@, Galerija Iso Kršnjavi

U okviru projekta ©ame®@ obs©u®@ pola milenija poslije napisao je priručnik (za nastavnike likovnog i tehničkog odgoja) ©ame®@ obs©u®@ & ste®eos©opi@ koji je objavila Školska knjiga iz Zagreba (ISBN 978-953-0-50812-6). Član je ULUPUH-a od 2007. godine.


Zagrebačka katedrala, 2007.


Krovovi Radićeve, 2006.


Brodska tvrđava, 1996.


Zdenac, 2008.


(iz knjige dojmova)

Sponzor izložbe: